7. prosinca Crkva časti sv. Ambrozija, sveca iz 4. st., milanskoga biskupa, crkvenog naučitelja, zaštitnika pčela, pčelara i proizvođača voska, učitelja sv. Augustina, izvrsnog propovjednika i istinskog zaljubljenika u liturgiju…
Sveti se Ambrozije rodio oko 340. god. u Trieru, u današnjoj Njemačkoj, u blizini granice s Francuskom i Luksemburgom. Njegovi su preci potjecali iz Grčke, a doselili su se u Rim znatno prije Ambrozijeva rođenja. Otac mu je bio ugledni carski činovnik koji je poradi službe živio u Trieru, tako da je ondje i budući svetac rođen. Obitelj se isticala kršćanskim životom, no Ambrozije ipak nije kršten u dječačkoj dobi, kako je to bilo uobičajeno u ono vrijeme, a iz razloga jer se krštenje shvaćalo vrlo ozbiljno i zbog obveza koje su se tražile od onih koji su se htjeli krstiti obično se odgađalo za zrelije godine.
Otac obitelji je umro dok je Ambrozije bio dječak, pa se majka vratila u Rim, gdje je Ambrozije završio studij prava, govorništva i književnosti. Po završetku školovanja postao je upravitelj u rimskim pokrajinama Liguriji i Emiliji, a svoje je sjedište imao u Milanu. Bilo je to vrijeme kada se rasplamsao arijanizam, krivovjerje koje je tvrdilo da Krist nije bio pravi Bog.
Iako nije bio ni kršten, nego je tek bio katekumen, nakon smrti arijanskoga milanskog biskupa Auksencija, Ambrozije je izabran za novog biskupa zbog ugleda koji je uživao u narodu. Naime, kako su izbile velike napetosti između pravovjernih kršćana i arijanaca, morala se umiješati i gradska uprava, a Ambrozije je kao njezin predstavnik pokazao u tom sporu veliku mudrost pa su ga obje strane odlučile postaviti za biskupa. Bilo je to godine 374., a predaja govori kako je važnu odluku u tome neredovitom proglašenju za biskupa osobe koja nije još ni krštena odigrao jedan dječak koji je uzviknuo: “Ambrozije biskup!” Nakon careva odobrenja da, nasuprot redovitoj proceduri, može postati biskup, sveti je Ambrozije u tjedan dana primio sakrament krsta i postao milanski biskup. Nakon toga se temeljito posvetio proučavanju Svetoga pisma, a u tome mu je posebno značajan učitelj bio svećenik Simplicijan, koji će kasnije naslijediti Ambrozija na stolici milanskoga biskupa.
Kao biskup, sveti je Ambrozije sve svoje snage i znanje svakodnevno predavao Bogu, zauzimajući se za pravovjernost, nepokolebljivo braneći vjeru pred agresivnim nasrtajima arijanizma, a koje je, uz izravnu potporu svjetovnih vlasti, cvjetalo i pokušavalo ne samo izopačiti, nego i zatrti ispravni nauk. Bio je vrstan propovjednik, a snagom svoga autoriteta i vjere mnoge je pridobio na pravovjeran put. Imao je iznimnog utjecaja i na svetoga Augustina, koji će se upravo poradi gorljivosti svetoga Ambrozija obratiti, a imat će čast i toga velikoga crkvenoga naučitelja krstiti 387. god.
Zauzimao se i za ostvarenje pravednog društva, bez nepravednog lihvarenja, jednako kao što je svoj pastoralni rad podređivao brizi za siromašne i one koji su u potrebama. Vrlo se često i odlučno morao odupirati miješanju svjetovne vlasti u crkvene poslove, a u tom je smislu posebno bio progonjen od carice majke Justine (majke cara Valencijana), koja je pristajala uz arijanizam i zakonima ga nastojala nametnuti. Valja istaknuti kako je svojom blagošću utjecao na više svjetovnih vladara, a posebno na cara Teodozija, koji je 380. god. proglasio kršćanstvo jedinom zakonitom religijom Rimskog carstva.
Sveti je Ambrozije bio i vrlo plodan pisac, a osim niza teoloških spisa, napose egzegetskih, moralno-asketskih i dogmatskih, valja spomenuti i njegove govore, himne i pisma. Pripisuje mu se tako oko 120 himana, a mnogi smatraju kako je on autor poznatog himna Te Deum. Uz to, uz njegovo se ime vezuje i tzv. ambrozijanska ili milanska liturgija, koju je, na temelju raširene galikanske liturgije, uredio sveti Ambrozije, a do danas je opstala samo u Milanu.
Sveti Ambrozije je umro 4. travnja 397. god., a papa Bonifacije VIII. proglasio ga je crkvenim naučiteljem 1298. god. Zbog izrazitih govorničkih i propovjedničkih sposobnosti obično ga nazivaju “mednim doktorom”, pa je stoga razumljivo i što je proglašen zaštitnikom pčela, pčelara, svjećara i proizvođača voska, a uz to se štuje i kao zaštitnik đaka, studenata, trgovaca na malo i domaćih životinja, te naravno grada Milana u kojem je dugi niz godina hrabro svjedočio svoju vjeru.
preuzeto: vjeraidjela.com