Katekizam Katoličke Crkve (KKC) koji na više mjesta govori o temeljnim istinama naše vjere, a među njima je i to da je Isus Krist »pravi Bog i pravi čovjek«, kako molimo i u Vjerovanju. Tako u poglavlju »Vjerovati u Isusa Krista, Sina Božjega« u broju 151 KKC-a, koji se poziva na evanđeliste Marka, Mateja i Ivana, piše: »Za kršćane vjerovati u Boga nerazdruživo je povezano s vjerom u onoga koga je on poslao, ‘Sina njegova, Ljubljenoga’, u kojem mu je sva milina (usp. Mk 1, 11). Bog nam je rekao da ga slušamo (usp. Mk 9, 7). Gospodin sam kaže učenicima: ‘Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte!’ (Iv 14, 1). Možemo vjerovati u Isusa Krista, jer je on sam Bog, Riječ Božja tijelom postala: ‘Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on nam ga obznani’ (Iv 1, 18). Budući da je on ‘vidio Oca’ (Iv 6, 46), jedini je koji ga poznaje i može nam ga objaviti (usp. Usp. Mt 11, 27).«
No čovjek ne može »vjerovati u Isusa Krista, a da nema udjela u njegovu Duhu: Duh Sveti objavljuje ljudima, tko je Isus«. »Zaista nitko ne može reći: ‘Isus je Gospodin’, osim u Duhu Svetom« (1 Kor 12, 3). ‘Duh sve proniče, i dubine Božje. […] Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega’ (1 Kor 2, 10-11). Samo Bog poznaje Boga potpuno. Mi vjerujemo u Duha Svetog, jer on je Bog«, nastavlja KKC u sljedećem broju 152.
KKC jednako tako u broju 202 uči – opet citirajući i Sveto pismo: »Sam Isus potvrđuje da je Bog ‘jedini Gospodin’ i da ga treba ljubiti ‘iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz sveg uma svoga i iz sve snage svoje’ (usp. Mk 12, 29-30). Ujedno Isus govori da je i on sam ‘Gospodin’ (usp. Mk 12, 35-37). Ispovijedati ‘Isus je Gospodin’ vlastitost je kršćanske vjere«, piše KKC i ističe: »To se ne protivi vjeri u jednoga Boga. Vjerovati u Duha Svetoga ‘koji je Gospodin i životvorac’ ne uvodi nikakve diobe u jednoga Boga: ‘Čvrsto vjerujemo i iskreno ispovijedamo da jest samo jedan pravi Bog, vječan i neizmjeran, svemoguć, nepromjenljiv, nepojmljiv i neizreciv, Otac i Sin i Duh Sveti: tri Osobe, ali jedna bit, jedna suština ili posvema jednostavna narav.’«
»Isus je objavio da je Bog ‘Otac’ u nečuvenom smislu: nije to tek kao Stvoritelj, on je vječno Otac u odnosu prema svom jedinorođenom Sinu, koji je opet vječno Sin samo u odnosu prema svom Ocu: ‘Nitko ne pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti’ (Mt 11, 27). Zato apostoli ispovijedaju Isusa kao ‘Riječ koja bijaše u početku kod Boga i koja je Bog’ (Iv 1, 1), kao ‘sliku nevidljivoga Boga’ (Kol 1, 15), kao ‘odsjaj Slave i otisak Bića njegova’ (Heb 1, 3). Nakon apostola i slijedeći njihovu Predaju, Crkva je 325. godine na prvom ekumenskom koncilu u Niceji ispovjedila da je Sin ‘istobitan s Ocem’, tj. jedan jedincati Bog s njime. Drugi opći sabor u Carigradu 381. godine zadržao je taj izraz u obliku iz Nicejskoga vjerovanja i ispovjedio da je on ‘jedinorođeni Sin Božji, rođen od Oca prije svih vjekova, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, rođen, a ne stvoren, istobitan s Ocem’« (KKC, 240-242).
Na kraju Vas pozivamo da pročitate i cijeli odjeljak drugoga poglavlja Katekizma naslovljenoga »Vjerujem u Isusa Krista jedinorođenoga Sina Božjega« u kojem ćete pronaći još puno biblijskih uporišta za našu vjeru, a u broju 423 ističe se: »Mi vjerujemo i ispovijedamo da Isus iz Nazareta, rođen kao Židov od izraelske kćeri, u Betlehemu, u vrijeme kralja Heroda Velikoga i cara Cezara Augusta I., po zanimanju drvodjelja, umro na križu razapet u Jeruzalemu, pod upraviteljem Poncijem Pilatom, za vladanja cara Tiberija, jest vječni Sin Božji postao čovjekom, koji je ‘od Boga izišao’ (Iv 13, 3), ‘sišao s neba’ (Iv 3, 13; 6, 33) i došao u tijelu (usp. 1 Iv 4, 2) doista ‘Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine. […] Od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost’ (Iv 1, 14. 16).«
Prezuzeto s: glas-koncila.hr