Namjerno uništavanje života nikada ne donosi ništa dobro. Lekcija je to koju iznova učimo svakim novim ratom, a pitanje je hoćemo li je ikada savladati. Ona povezuje i današnju bitku za vapaj onih koji glasa još nemaju sa palom bitkom mnogih minulih vapaja ljudi pogođenih nacističkim režimom.
Nepojmljiva etika
Posljednjih nekoliko godina svjedoci smo užasa koji se događa u Sjedinjenim Američkim Državama, ali i po cijelome svijetu. Tajne video snimke koje prikazuju vodeće liječnike organizacije Planned Parenthood kako dogovaraju prodaju dijelova tijela pobačene djece u svrhu provođenja eksperimenata i ostvarivanja dobiti u potpunosti su mi slomile srce. Kada vidimo takvo što, osjećamo očaj, bespomoć, obamrlost i neopisivu tugu, a pogotovo kada vidimo reakciju mnogih naših prijatelja koji podržavaju taj postupak. Čak ga je i predsjednica te organizacije, Cecile Richards, branila govoreći da je to “istraživanje koje spašava živote” te da je “značajno i samilosno”. Kakva tragedija, bespotrebno uništavanje života u uzaludnom pokušaju da se drugi spase. Ako vam se takva etika čini nepojmljivom, to je zato što ona to i jest. Takva etika jednostavno ne drži vodu jer se temelji na ubijanju drugih. Namjerno uništavanje života nikada ne donosi ništa dobro.
Režim koji je obezvrijedio ljudski život
Međutim, ovaj članak ne govori o očajavanju zbog takvog užasa, već predstavlja promišljanje o životu, a osobito o životu jedne žene, svetice, čiji spomendan danas slavimo. Ona se poput nas našla licem u lice s besprimjernim užasom te je na kraju postala njegovom žrtvom. Edith Stein, sv. Terezija Benedikta od Križa, suočila se s režimom koji je obezvrijedio ljudski život na vrlo sličan način poput onog što smo vidjeli na video snimkama. Međutim, život i smrt Edith Stein otkrivaju nam ljepotu, nadu i dubinu samopožrtvovne ljubavi suočene s krajnjom tugom i užasom. Nad njenim bismo se primjerom trebali svi zamisliti i slijediti ga u vremenu u kojem živimo.
Tko je bila Edith Stein?
Edith je rođena 12. listopada 1891. u Wroclawu (tadašnji Breslau u Njemačkoj) u židovskoj obitelji Siegfrieda i Auguste Stein. Njena nedovršena autobiografija, Iz života jedne židovske obitelji, pripovijeda događaje iz Edithinog vrlo normalnog i sretnog obiteljskog života od njena rođenja pa sve do 1916. godine, dokle je uspjela pisati prije nego su je nacisti odveli u logore smrti. Edithina snažna privrženost obitelji i prijateljima otkriva njen osobni duhovni put prema Crkvi. Knjigu je počela pisati 1930.-ih godina kao lijek protiv rastućeg antisemitizma u njenoj voljenoj Njemačkoj. Silno je voljela Njemačku, njenu povijest, svoje njemačko državljanstvo, ali je isto tako bila veoma zabrinuta zbog burne političke situacije tijekom Prvog svjetskog rata i desetljeća koja su uslijedila nakon njega. Edith se čak na neko vrijeme udaljila sa svog svučilišnog studija tijekom Prvog svjetskog rata kako bi služila kao medicinska sestra i pomagala ranjenim vojnicima. Voljela je svoj njemački identitet do kraja.
Žena koja je voljela i služila bližnjima.
Edithina autobiografija otkriva ženu koja je cijenila međuljudske odnose. Voljela je svojih sedmero starije braće i sestara i u teškim vremenima služila je mnogima od njih. Veoma joj je bilo stalo do njenih prijatelja te je imala dar razumijevanja njihove naravi. Svakoga od njih ljubila je ogromnom sestrinskom ljubavlju. Silno je voljela državu koja joj nije dozvoljavala da radi na sveučilištu kao profesorica jer je bila žena i Židovka. Voljela je one sunarodnjake koji su, naposljetku, odveli nju i brojne druge Židove u strahotnu, preranu i okrutnu smrt. Savršeno je jasno shvaćala da svi ljudi ovise jedni o drugima te da su svi odgovorni jedni za druge.
Inteligentna i nadarena djevojčica stasala je u izvrsnu studenticu
Edith je bila poznata kao iznimno inteligentno i nadareno dijete. Iako joj je majka bila vrlo religiozna i pridržavala se osnovnih načela židovske vjere, Edith i njena braća i sestre nisu baš bili religiozni i često su ismijavali majčinu pobožnost. Dok je još bila u ranom pubertetu, Edith je svjesno odlučila da ne vjeruje u Boga. Tek ju je nakon završenog doktorata iz filozofije počela privlačiti katolička vjera.
Edith je na doktoratu slušala predavanja čuvenog profesora fenomenologije, Edmunda Husserla. Tada se počela otvarati za kršćanstvo jer su njeni prijatelji većinom bili kršćani, protestanti i katolici. Bila je izvrsna studentica, a njeni su je prijatelji i obitelj zadirkivali jer je studiranju kod Husserla pristupala s velikom strašću.
U svojoj knjizi kaže da su joj jedne novogodišnje noći prije odlaska na doktorski studij u Göettingen sestre i prijatelji napisali kratku pjesmicu: „Mnogo je djevojačkih snova o ‘busserl’ (njem. poljupcima); Edith, pak, zanima jedino Husserl. U Göettingen će stoga ona skoro poći, stvarnome Husserlu napokon će doći.“ (Iz života jedne židovske obitelji, 220.str.). Ova anegdota pokazuje ne samo njenu gorljivost u intelektualnoj potrazi za istinom, već otkriva i njenu čovječnost i naklonost njenih prijatelja i obitelji.
Riječi sv. Terezije Avilske ispunile su čežnje njezina srca
Dok je bila u posjetu prijateljici 1921. godine, providonosno je naišla na jedan primjerak životopisa sv. Terezije Avilske. Pročitala ga je u jednom dahu i odmah osjetila da su svetičine riječi iz te knjige ispunile čežnje njezina srca te je 1. siječnja 1922. godine Edith Stein postala katolkinja. Premda njena obitelj nije nimalo bila oduševljena tom odlukom, Edith je istaknula da su je svi poštovali jer su znali da je čitavim svojim bićem gorljivo tražila istinu.
Bila je u potpunosti svjesna posljedica koje će njeno obraćenje ostaviti na njene bližnje. Majka joj je bila potpuno shrvana zbog njenog obraćenja na katoličanstvo pa je Edith stoga čekala 11 godina kako bi ispunila čežnju svoga srca. Godine 1933. ušla je u karmelićanski samostan u Kölnu u Njemačkoj. Trajne zavjete položila je 1938. godine te uzela ime Terezija Benedikta od Križa, što znači „Terezija Blagoslovljena od Križa“ (ili „Blagoslovljena Križem“ u nekim prijevodima).
Život položen za bližnje
Njeno ime odraz je njene ljubljene sestre u Kristu koja je također bila karmelićanka, Terezije Avilske, kao i njene sudbine u nošenju Kristova križa na vrlo opipljiv, vidljiv način. Edith, sada Terezija Benedikta od Križa, gledala je na svoj život kao na žrtveni prinos Bogu za svoje ljude. Godine 1939. predala je svoj život Bogu za sve one koje je ljubila: za Crkvu, karmelićanski red, židovski narod, svoju obitelj, te „spasenje Njemačke i mir diljem svijeta“ (Waltraud Herbstrith, Edith Stein: Biografija. Ignatius Press, 1992, 162. str.). Umjesto da se preda očaju, tami i beznađu, Edith je predala vlastiti život i trpljenje Bogu za druge – čak i za one koji su je ubili. Sebe je smatrala čuvaricom svoje braće te je zamolila Gospodina da uzme njen život umjesto njihovog.
Smrt u zloglasnom Auschwitzu
Godine 1938. opasnost od nacista u Njemačkoj bila je toliko velika da su časne sestre preselile Edith u drugi karmelićanski samostan koji se nalazio u Echtu u Nizozemskoj. Tamo su, kao što znamo, Edith i njena sestra Rosa 1942. godine okrutno odvedene u smrt u Auschwitzu nakon što su nizozemski biskupi zauzeli čvrst stav protiv nacista. No čak i na putu prema smrti, Edithina snažna ljubav ostavila je trajni utisak na sve one koji su bili pored nje.
Julius Markan, židovski poduzetnik iz Kölna koji je bio zadužen za zatvorenike u kampu Westerbork, prisjeća se kako je Edith brinula o ljudima oko sebe dok su se suočavali sa smrću. Napisao je:
„Među zatvorenicima koji su dovedeni 5. kolovoza sestra Benedikta isticala se zbog svoje smirenosti i pribranosti. Velika tuga u barakama i komešanje izazvano dolaskom novih zatvorenika bili su neopisivi. Sestra Benedikta bila je baš poput anđela; obilazila je žene, tješila i umirivala ih te im pomagala.
Mnoge majke bile su na rubu ludila. Nisu se uzrujavale oko svoje djece cijeli dan, već su samo sjedile u nijemom očaju, zarobljene u mislima. Sestra Benedikta brinula se oko male djece, prala ih i češljala te pomagala u njihovu hranjenju i drugim potrebama. Tijekom čitavog njenog boravka ondje prala je i čistila za ljudima, nižući jedno djelo milosrđa za drugim, dok su se svi divili njenoj dobroti.“
Jedino što ostaje je velika ljubav
Jedan drugi čovjek koji ju je sreo na putu prema njenoj smrti, dr. Wielek, prisjetio se razgovora koji je vodio s njom u Westerborku upravo prije nego što je premještena u Auschwitz:
„Jednom mi je u razgovoru rekla: ‘Svijet se sastoji od oprečnosti, no na kraju od tih suprotnosti ne ostaje ništa. Jedino što ostaje je velika ljubav. Kako bi i moglo biti drugačije?’“
Doista, u svijetu susrećemo mnoge suprotnosti: dobro i zlo, sreću i patnju, život i smrt. „Jedino što ostaje je velika ljubav.“ Edithina konačna presuda uči nas kako trpjeti, kako predati same sebe i kako prigrliti svijet koji je naizgled pun nasilja prema čovjeku. Edith nam pokazuje kako živjeti poput melema za rane u svijetu i pokazuje nam da će ga život predan Kristu na kraju iscijeliti.
pruzeto s: