Svim svojim osjetilima, poput najsloženijeg uređaja, svakodnevno upijamo nebrojene podražaje iz naše okoline i zapažanja iz vlastitih doživljaja koji postaju dio našega iskustva. Zbog toga nam i ne predstavlja posebnu poteškoću razmijenjivati slična iskustva. Ono, pak, o čemu nemamo neposredno iskustvo o tome pomoću sličnih iskustava, dara razuma i mašte, kreiramo vlastitu zamišljenu pretpostavku. Trudimo se biti što bliži istini o toj, još uvijek, nepoznatoj zbilji.
Između mnoštva takvih nama nepoznatih stvarnosti koje obilježavaju vjerničko promišljanje i život jest zasigurno stvarnost onostranog zagrobnog života. Iako Isusovo uskrsnuće snaži našu vjeru, a savršeno uređeni prirodni procesi poučavaju da se iz umiranja rađa novi život, ipak nam mnogo toga kada je riječ o zagrobnom životu ostaje nedokučivo. Prije svega jer ne nalazi jasno uporište u našem svakodnevnom iskustvu. Zar se ponekad ne upitamo kako će izgledati naš prijelaz iz ovoga u obećani, nama još uvijek nepoznati svijet, odnosno ulazak u novo stanje ljudske egzistencije? Na tom tragu, bude se nebrojena pitanja o kojima se Isus u svom govoru izražava u slikama i bez osobitih pojašnjenja. Takav Isusov govor o onostranom životu ostavlja prostor ljudskom propitivanju, slutnji, mašti, ali prije svega vjeri.
Čini se da bi se to naše propitivanje o stvarnosti onostranoga života moglo usporediti sa stanjem nerođenoga djeteta u majčinoj utrobi. Djetetu, dok je ondje, nedostaje razina svijesti, ali i neposrednije iskustvo. I mi se poput nerođenog djeteta u majčinoj utrobi nalazimo u sličnom stanju. Razina naše svijesti nam još uvijek ne dopušta dublji i neposredniji uvid u stanje kojemu neminovno idemo ususret. Trenutak tog neposrednog uvida nesumnjivo će biti na tragu Pavlove vjerničke intuicije: Što oko nije vidjelo, ni uho nije čulo, ni u srce čovječje nije unišlo, to je pripravio Bog onima, koji ga ljube (1Kor 2,9). Bit će to trenutak uvida u potpuno novo stanje koje će bezmjerno nadići svako naše iole slično iskustvo. Trenutak našeg prijelaza u novu stvarnost vječnosti moguće je, stoga, nazvati i našim “novim rođenjem”.
Fra Ivan Režić