U ljudskom životu sve je premreženo i isprepleteno putovima i putevima, onim stvarnim vidljivima oku, ali i onim nevidljivim koji postoje u ljudskom umu i po kojima se stiže od polazne do dolazne točke bilo kojeg zacrtanog ostvarenja. Svakodnevno mislimo i premišljamo kako stići od zamišljenoga i planiranoga do konkretnoga ili stvarnoga. Doista, svaki čovjek nalazi se često na račvanjima svojih puteva, odnosno na raskrižjima koja od njega traže da se odluči kamo i kojim putem dalje. Jedna afrička poslovica veli: Ako imaš cilj naći ćeš i put do njega. I zacijelo cilj je ono što određuje naš put ili naš izbor. No, ne vode svi putevi do istoga cilja niti su svi podjednako zahtjevni ili uzbrditi. Baš naprotiv, ima ih širokih i utabananih koji vode u bespuća, kako to veli i Sveto pismo. I redovito takvi prostrani i nezahtjevni putevi navezanosti i ovisnosti, mržnje, nepraštanja, osvete, oholosti, zahtjeva za nadmoći i slavom, privlače mnoštvo putnika, dok oni uski neprohodni putevi samoprijegora, žrtve, praštanja i traženja oprosta, jednostavnosti i malenosti, nisu baš tako privlačni i napučeni. Ali naš život, primijetio je netko, vrijedi onoliko koliko truda u njega ulažemo. Iskustvo nas uči da se bez velikog napora ne može ostvariti nešto velika i vrijedna u životu. No tu misao ponekad, barem podsvjesno, nastojimo maknuti s horizonta vlastitog razmišljanja kako nas ne bi ometala u ostvarenju lakše ostvarivih ciljeva. Odluka, kao čin volje, u izravnom je odnosu s ciljem konačna putovanja i sama po sebi nije jamstvo ispravnosti puta. Ispravnost treba tražiti u samom odredištu putovanja. Od stvorenih odluka do konačnih ostvarenja zacrtanih putovanja vodi mnoštvo puteva i pritom ne vode svi do istoga cilja. Osim toga, postoji stanje ostvarenosti ili neostvarenosti odnosno ostvarena ili promašena putovanja. Upravo izvrsnost konačnoga cilja određuje neki cilj dobrim i ispravnim ili lošim i neispravnim. Stoga je od presudne važnosti svakodnevno preispitivati kvalitetu svoga konačnog cilja kojemu smo svakim danom sve bliže i jesmo li odabrali ispravan životni put do tog cilja. Bez sumnje svatko sam sebi želi dobro, no pravo je pitanje u kolikoj mjeri je u ostvarenju toga dobra ispravno usmjeren i koliko napora volje ulaže u dosezanje konačnog cilja puta.

Sveta vremena liturgijske godine, a osobito vrijeme Korizme, potiče nas da uronimo u sebe i što bolje uvidimo gdje se kao vjeroputnici nalazimo. Što o nama govori vlastiti život te kako dalje putovati. Isto tako, služe nam da se preispitamo kakvi su naši putevi i kamo nas oni vode, jer nema puta koji nas ne vodi nekamo. Baš naprotiv, vodi nas barem do kraja neke slijepe ulice. Složit ćemo se, vjerujem, da nas oni široki nezahtjevni putevi ne mogu dovesti do nekog velikog cilja. Naspram tim putevima stoji jedan put koji nas uvijek dovodi do cilja koji je najbolji za nas, a to je put obraćenja. On nas vraća nama samima i na koncu Bogu. Dakle, svi prostrani putevi vode k istom cilju a to je propast ili smrt, dok jedan uski, teško prohodan i zahtjevan put dovodi do ostvarenog života ovdje i sada i u konačnici do jedinstva s Bogom u vječnosti. Isus u evanđelju po Ivanu  reče: Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni (Iv 14, 5). U tim riječima se otkriva jasna poruka da onaj tko odabere Isusa za svog suputnika skupa s njim odabire u isti čas istinu i život. Put podrazumijeva stalan hod bez zastajanja i skretanja s njega, kao i trajnu usmjerenost prema svom cilju u svim, a osobito u važnim trenucima života. Jedino Bog može ponuditi odgovor na sva teška i važna pitanja jer on sam je Istina s kojom se treba uskladiti svaki zahtjev za istinom. Zato onaj tko odabire Boga, početak i  dovršetak našeg puta i na tom putu stalan zahtjev obraćenja, odabire zapravo život. Usudimo se biti i ostati na tom Putu.

fir