Na blagdan sv. Antuna Pustinjaka, 17. siječnja 2023., u Palermu na Siciliji, nakon višemjesečne borbe sa zloćudnim tumorom u 59. godini života, preminuo je pustinjak Biagio Conte. Biagia Contea, zaljubljenika u sv. Franju Asiškog, nazivali su anđelom siromaha i prorokom milosrđa. Odjeven u pustinjački habit i opskrbljen najnužnijim za život, posvetio se ozdravljanju bolesnog društva, odnosno brizi za sve vrste potrebnih i ugroženih ljudi, a nadasve izgradnji mostova među ljudima. Rođen je u vrlo uglednoj i bogatoj obitelji građevinskog poduzetnika. Bio je bogat, ali nezadovoljan. S 26 godina je rekao svoje konačno ‘ne’ obiteljskim očekivanjima. Prekinuo je sa životom koji je bio ispunjen potrošnjom, udobnošću i promiskuitetom. Svi su bili zapanjeni njegovim izborom. Radikalno je ostavio sve što je imao i u svibnju 1990. god. započeo živjeti kao pustinjak u sicilijanskim planinama. Mnogi su smatrali da je upao u depresiju i da mu je potrebna stručna psihološka pomoć. Međutim, kad je shvatio da samo Krist može ispuniti njegovu prazninu, više nije bilo povratka.

Iz sicilijanskih planina hodočasti Italijom i u lipnju 1991. g. dolazi na grob sv. Franje Asiškog, na mjesto gdje je odlučio posvetiti se siromašnima i napuštenima. Najprije se vratio u Palermo s ciljem odlaska u misije u Afriku ili u Indiju. Međutim, suočen sa stanjem bijede u rodnom gradu, kojeg su razdirali mafijaški obračuni i gdje je prolijevanje krvi bila svakodnevica, shvatio je da mora djelovati u zavičaju i da je to zapravo njegova misija na koju ga Bog poziva. Stvarni se prijelom zbio jedne večeri kad je susreo beskućnike koji su spavali na otvorenom blizu glavnog željezničkog kolodvora. Vratio se je kući, uzeo termosicu, Evanđelje, vreću za spavanje i pridružio im se. Potom je svojima, roditeljima i sestri, kazao: „Sada znam što Gospodin želi od mene.” Slično kao nekoć i Franjo Asiški. Karizmatični brat Biagio Conte iza sebe je ostavio zajednicu znakovitog imena „Missione di speranza e carità“ („Misija nade i ljubavi“) koja danas u Palermu u prostorijama negdašnje vojarne, u negdašnjem samostanu i u zapuštenom zdanju negdašnje komunalne službe za dezinfekciju, skrbi za oko 1000 beskućnika i migranata, muškaraca, žena i djece kojima je to sigurni privremeni dom, za mnoge postaja nade ka boljem i sigurnijem životu, a nerijetkima mjesto dostojanstvenog prijelaza u vječnost. Pridružili su mu se vremenom i drugi, svećenici, redovnice i vjernici laici te mu pomogli u zajedničkoj misiji. Godine 2014. o njemu je snimljen biografski film pod nazivom „Biagio“. Naizvan gledajući, Biagio Conte površnom proučavatelju njegova lika može se učiniti svojevrsnim ekscentrikom, ali kad se malo izbliže promotri njegovu osobu i stvarne motive njegova nastojanja i konkretnog djelovanja, ne može se ne vidjeti sljedeće:

– Briga za marginalizirane u širem smislu te poziv na univerzalno bratstvo bez predrasuda – kod prvog kontakta s beskućnicima, rastavljenima, alkoholičarima, prostitutkama i inima, Contea nisu zanimali razlozi zbog kojih je netko dospio na ulicu ili je jednostavno bio odbačen od svojih najbližih, već je svakomu od njih pristupao s otvorenom jednostavnošću i spremnošću na pomoć. Svakomu od potrebitih, bez obzira na boju kože, religijsku pripadnost i narodnost, na početku bi postavio dva jednostavna pitanja: „Kako ti mogu pomoći?“ i „Mogu li te zvati bratom ili sestrom?“ Nakon toga, kako je sam toliko puta svjedočio uz svoj poslovični osmijeh koji je osvajao, razvijao bi se odnos prijateljstva i uzajamnog poštovanja.

– Poticaj institucijama na efikasniju brigu za marginalizirane – ne samo za one koji su sami sebe doveli do ruba preživljavanja ili su ih različite nesretne okolnosti lišile krova nad glavom i temeljnog dostojanstva i samopoštovanja, već i poticaj obiteljima, Crkvi u cjelini pa tako i redovničkim zajednicama i dijecezama da im briga oko najnezaštićenijih i najranjivijih unutar zajednica bude imperativ i mjerilo zrelosti u vjeri i ljubavi prema Kristu.  Kako bi postigao traženo za druge, nije se sustezao ni štrajkova glađu kojima je htio poručiti da današnji svijet živi duboku krizu zaborava istinskih vrednota i pozivao nadležne institucije na efikasnije zauzimanje za siromašne obitelji i pojedince.

– Otvorena provokacija hladnom materijalističkom potrošačkom mentalitetu – koji je od bjesomučne brige za održivošću uspostavljenog sustava zaboravio da čovjek nije tek broj ili poput istrošenog vrlo lako zamjenjivog potrošnog dijela. Taj isti mentalitet koji u sve većoj mjeri raščovječuje i podriva obitelji, malo pomalo kontaminira i Crkvu te rađa sveprisutnijom neosjetljivošću prema ostavljenima, usamljenima, izoliranima i odbačenima.

– Žurna potreba povlačenja u osamu i kontemplaciju iz koje izvire djelotvorna ljubav – Conteov pozdrav koji bi uz osmijeh uputio svakom koga je susretao na svojim čestim hodočašćenjima Italijom i drugim zemljama, glasio je: „Pace e speranza!“ („Mir i nada!“). Nakon što bi se osjetio iscrpljenim od djelovanja, povlačio bi se u osamu, u post i molitvu u kojima bi iznova njegov duh primao dovoljno Božje snage kako bi spremno krenuo dalje, kako je volio reći, u izgradnju boljeg svijeta.

Prije negoli je smogao odvažnosti donijeti važnu odluku krenuti iz vlastite sigurnosti i osiguranosti u blagoslovljenu nesigurnost, ususret potrebnima, osjećao se je nesretnim i praznim. Na taj način ponudio je i lijek današnjem modernom zapadnom svijetu i ovom vremenu da se pravo blago, koje istinski usrećuje, nalazi u srcu, a ne u osiguranim trezorima. Misija započeta davne 1991. g. na ulici želi se nastaviti i po drugim ulicama svijeta, po selima i gradovima…

fra Ivan Režić