Toma je rođeni Galilejac i po zanimanju ribar (Iv 21,2). Aramejsko ime Toma znači „blizanac” (grčki Didim). Brzo je pristupio Kristu kao pratilac, zatim učenik i konačno jedan od Dvanaestorice. Evanđelist Matej stavlja ga u „popisu apostola na osmo mjesto (Mt 10,3).
Toma je po svom značaju sangvinik, otvoren i iskren. Svemu traži razlog i uzrok, dokaze i obrazloženja. On je zapravo tip suvremenog čovjeka:tehnički obrazovan pita samo što i kako. Ne prihvaća tajne, priče, rekla-kazala.
Nakon Lazarova uskrsnuća Krist je sa svojim apostolima htio poći u Jeruzalem. Učenici su ga odvraćali, jer su znali kako je židovsko vodstvo odlučilo ubiti ga. Kad Isus nije popustio, nego odlučno rekao: idemo, Toma je prvi jedinstveno reagirao: „Idemo i mi umrijeti zajedno s njim!” (Iv 11,16). Možda u toj riječi ima i prkosa, spremnosti na različno mišljenje, ali svakako najviše iskrene odanosti Kristu i spremnosti na žrtve i samu smrt. A kad je Krist najavljivao svoj odlazak i ustvrdio kako učenici znaju put, Toma je iskreno zapitao: „Gospodine, ne znamo kamo ideš, kako onda možemo put znati?” (Iv 14,5). Tim je pitanjem izazvao divan Kristov odgovor: „Ja sam Put, Istina i Život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni!” (Iv 14,6).
Ništa sigurno ne znamo o Tominu držanju za vrijeme Kristove muke. Ali, kad su „dobre žene širile vijesti o uskrsnuću”, Toma to nije mogao vjerovati. A kad su ga i svi učenici uvjeravali kako su vidjeli Uskrsloga, on je do kraja racionalist i pozitivist. Ne prihvaća „opće mišljenje”. Boji se halucinacije i masovne histerije: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim ruku u njegova rebra, neću vjerovati” (Iv 20,25). Svakako nije Tomi bilo tih dana lako. Tragedija Velikog petka očita je i jasna. Ona ga je i natjerala u bijeg, gorčinu i nevjeru. Ali Učitelj je dobar. Prihvaća Tomine uvjete: „stavi svoju ruku u moje rebro i ne budi nevjeran nego vjeran” (Iv 20,27). Toma je u tom trenutku doživio vjeru u Uskrslog i prvi od apostola Krista nazvao Bogom: „Gospodin moj i Bog moj” (Iv 20,28). Sveti Grgur Veliki primjetio je kako nam je vaše koristila Tomina nevjera, nego vjera ostalih apostola. Toma je još nekoliko puta susreo Uskrsloga: Na Tiberijadskom jezeru (Iv 21) i na dan Uzašašća (Dj 1,4-13).
Predaja svjedoči kako je propovijedao vjeru u Uskrsloga u Mezopotamiji, Perziji i Indiji. Najznačajna je među legendama gradnja „nebeske palače”. Kralj Gondofor dao je Tomi silni novac nek mu sagradi veličanstvenu palaču, a Toma je novac podijelio siromasima. Kralj ga je htio za to teško kazniti. Uto umre kraljev brat Gad i u nebu zaželi stanovati u veličanstvenoj palači. No, anđeli mu odgovore kako je to za njegova brata sagradio jedan vrijedan kršćanin. Gad se u viđenju javi bratu i kaže mu kako ga čeka divna palača. Gondofor tad pusti Tomu na slobodu, a Toma mu razjasni kako se vjerom i dobrim djelima skuplja blago (palača) na nebesima. Stoga je Toma zaštitnik arhitekata, graditelja, zidara, kipara i drvodjelaca. U drugoj legendi Toma je opet „nevjeran”. Kad je Bogorodica Marija pokopana, Tome nije bilo u Jeruzalemu. Kad je došao, otvore grob, ali njezina tijela ne nađoše. Toma opet nikako nije vjerovao kako je BDM uznesena na nebesa. Ona mu tad baci s neba svoj pojas kao dokaz da je već i tijelom u raju.
Postoje i brojni apokrifni spisi koji se pripisuju Tomi (Evanđelje, Djela, i Otkrivenje). Grob mu je u Maliapuru, nedaleko Madrasa. Tu je pronađen i križ s natpisom (7. stoljeće) na staroperzijskom jeziku gdje se spominje i sveti Toma. I naš Marko Polo piše o njegovu apostolskom djelovanju u Indiji.
Blagdan mu se slavio na brojne datume. Sveti Efrem Sirski (+373.) spominje prijenos Tomina tijela iz Maliapura u Edesu, a Eterija veli kako je bila u njegovu svetištu (415.). Prema malabarsko-sirskom obredu, obnovljena Rimski kalendar preuzeo je slavljenje blagdana 3. srpnja i kako bi adventski dani došli do jačega izražaja.