Sv. Vinko Paulski rođen je 24. travnja 1581. god. u malom francuskom selu Pouy, u siromašnoj seljačkoj obitelji, u vrijeme oštrih borbi između protestanata i katolika, kao i u vrijeme velike duhovne i materijalne zapuštenosti u puku i prilične gramzivosti među plemenitašima i svećenstvom.

Kao dječak, napasao je stada ovaca i svinja svoga oca, a kada je njegov otac vidio da mu sin ima izražene intelektualne sposobnosti, odlučio ga je školovati za svećenika, s ciljem kako bi od toga, jednom kada Vinko dobije dobru župu i trajnu nadarbinu, izvukao materijalnu korist. Ni sam Vinko nije bitno drukčije razmišljao, nego je i on svoju svećeničku službu više razumijevao kao dobar poslovni pothvat, nego životni poziv.

No, ne samo da im se želje nisu ispunile, nego se ta odluka pokazala poslovnim promašajem, jer za dugo godina Vinko nije postao župnikom i nije imao nikakvih materijalnih prihoda, te je zapao u velike dugove i doslovno je morao iščeznuti pred svojim vjerovnicima.

Ipak, naredne će godine donijeti bitne promjene, koje će ga okrenuti drugim smjerovima.

Jednom je prilikom putovao brodom iz Marseillesa, a na putu su ih napali turski gusari i prodali Vinka kao roba u Tunis. U takvim novonastalim okolnostima je polako sazrijevao, ali ne u potpunosti. Ondje je, naime, imao nekoliko gospodara, a zadnji je bio bivši fratar koji je prešao na islam, no sveti Vinko je svojim stavovima i riječima bitno utjecao na njega, te se taj ponovno obratio na kršćanstvo, a potom su obojica pobjegla u Avignon.  Bilo je to 1607. ili 1608. god. Iako je proživio gorko iskustvo roba, to ga nije odvratilo od materijalističkog pogleda na svijet, te je i dalje najviše sanjao kako se dočepati dobre župe i dobre nadarbine.

No, ta mu se želja neće ispuniti još nekoliko narednih godina. Ipak, počeo je obnašati neke službe koje mu istina nisu donosile nekakvu materijalnu dobit, ali su ga uvukle u život plemenitaša i preko njih se upoznao s mnogim utjecajnim ljudima, što će kasnije itekako iskoristiti na dobro. Između ostaloga, bio je i kapelan prve žene kralja Henrija IV. – Margarete de Valois.

Konačno je nakon 12 godina svećeništva postao i župnik u jednom mjestu nedaleko od Pariza. No, polako se i njegov pogled na svećeništvo mijenjao, te je uskoro postao požrtvovni pastir koji se svim snagama brine za svoje stado.

U tom je smislu jedna zgoda odigrala presudnu ulogu. Naime, dogodilo se da su svih šestero članova jedne obitelji teško oboljeli i nije bilo nikoga da ih poslužuje, te je to svetog Vinka vidno uzdrmalo i o tome je propovijedao svojim župljanima na svetoj misi, a ovi su odmah, u velikom broju, nesebično priskočili u pomoć. Takav vid solidarnosti ga je iznimno oduševio i shvatio je da je jedini put pomaganja mnoštvu ubogih i bolesnih dobra organiziranost, pa je u tom smjeru i prionuo na posao.

Nagovarao je bogate gospođe da se uključe u karitativan oblik pomaganja siromašnima i bolesnima, što su mnoge od njih svesrdno i činile, no među njima nije našao one koje su bile spremne konkretno se skrbiti za potrebite njegovanjem i fizičkim služenjem, nego su svoj oblik pomaganja isključivo svodile na materijalni.

Ipak, pronašao je nekoliko istomišljenika koji su mu se pridružili, pa je osnovao Bratovštinu kršćanske ljubavi, a 1625. god. i Misijsku kongregaciju, čije je sjedište bilo u Saint-Lazareu, te su po njemu nazvani lazaristi. Ubrzo su se proširili po cijeloj Francuskoj, djelujući u ubožnicama, bolnicama i sirotištima francuskih gradova, a potom su se proširili i u drugim zemljama.

Kada su prigodom jednih misija Vinkovi misionari propovijedali narodu kako se pomaže siromasima u Parizu, istupila je jedna djevojka imenom Margaret Naseau i rekla kako im se želi pridružiti i konkretno skrbiti za potrebite. Margaret se toliko dala u služenje siromasima i bolesnima da je uskoro i sama oboljela i umrla, ali je svojim činom potaknula mnoge druge djevojke koje su slijedile njezin primjer. U tom je pogledu posebno prednjačila udovica Louis de Marillac, s kojom je sveti Vinko 1633. god. utemeljio Družbu milosrdnih sestara.

Preko tih sestara sveti je Vinko učinio ono što nikome prije nije uspjelo. Naime, do tada su sve redovnice isključivo živjele klauzurnim oblikom života u samostanu, a sveti Vinko je znao da njegove sestre ne mogu pomoći siromasima i bolesnicima na takav način, nego nužno moraju djelovati u bolnicama, sirotištima, domovima, ubožnicama, po kućama i na drugim mjestima, ali nikako u samostanima, pa su sestre djelovale gotovo tajno, bez nekakve vidljivije javne povezanosti, jer bi ih javnost dovela u veliku opasnost da im se zabrani takav rad na apostolatu.

Te su sestre kasnije utrle put i mnogim drugim tzv. aktivnim ženskim redovima, odnosno onima koji nisu isključivo vezani uz samostan, nego svoje djelovanje organiziraju izvan njega, a i same su milosrdnice mogle s vremenom otvorenije pokazati svoju karizmu, onda kada su rezultati njihova rada bili prepoznati i priznati.

Biografi svetoga Vinka kažu kako se sav dao u pomaganje drugima, te se vrlo fizički pri tome iscrpljivao, spavajući svega nekoliko sati dnevno. Iza njega je ostalo oko 3.000 sačuvanih različitih pisama i misijskih nagovora, iz kojih saznajemo puno i o samom svecu i o njegovu djelovanju, a kažu da ih je napisao znatno više, oko 50.000. Početkom 1660. god. sve više gubi snagu i gotovo postaje nepokretan, a 27. rujna iste godine umire. Papa Benedikt XIII. proglasio ga je blaženim 1729. god., a svetim ga je proglasio papa Klement XII. 1737. god.

Njegove sestre milosrdnice i njegovi lazaristi i danas djeluju na raznim karitativnim i socijalnim područjima, kao što su bolnice, sirotišta, škole, vrtići, starački domovi, a djeluju i tako što obilaze nemoćne po kućama i pomažu im, te se značajno skrbe i za napuštenu djecu.

Uz mnoge druge zemlje, i jedna i druga zajednica postoji u Hrvatskoj. Tako je još prvi zagrebački nadbiskup Juraj Haulik doveo u Zagreb 1845. god. sestre milosrdnice i u Frankopanskoj ulici im podigao samostan, a crkvu posvetio svetom Vinku. Milosrdnih sestara svetog Vinka u Crkvi u Hrvata danas ima oko 650, a djeluju u četiri provincije, razmještene u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Sarajevu.

Lazaristi, odnosno misionari sv. Vinka djeluju u Hrvatskoj od 1958. god., a imaju svoju kuću na području Vrapča u Zagrebu, te se pastoralno skrbe za tri župe, od kojih se jedna  nalazi u sklopu Psihijatrijske bolnice Vrapče.

Od 1992. god. postoji u Hrvatskoj i međunarodna udruga sv. Vinka Paulskog, koja se bavi iskazivanjem djela milosrđa na različitim područjima, a posebno brineći se za bolesne, napuštene, djecu s poteškoćama u razvoju, zatvorenike, ovisnike, beskućnike, siromašne i druge koji su izravno ili neizravno marginalizirani.

Sveti Vinko se štuje kao zaštitnik siromaha, bolesnika i karitativnih i socijalnih djelatnika. Njegova karizma i sve ono što je činio iz ljubavi prema drugima, pokazuje i nama danas put koji bi valjalo slijediti, te se tako na neki način pridružiti zauzetijem djelovanju onih koji izravno nasljeduju smjernice koje im je njihov utemeljitelj ostavio.

Molitva sv. Vinka Paulskog

Gospodine, učini me dobrim
prijateljem svih,
učini da moja osoba zrači povjerenjem:
onima koji pate i žale se,
onima koji traže svjetlost daleko od Tebe,
onima koji žele početi, a ne znaju kako,
onima koji se žele nekome povjeriti
a ne osjećaju se sposobni.
Gospodine, pomozi mi,
da ne prođem blizu nekoga
s licem bez osjećaja,
sa zatvorenim srcem, ubrzanim korakom.
Gospodine, pomozi mi da odmah osjetim:
za one koji su kraj mene,
za one koji su zabrinuti i izgubljeni,
za one koji pate u sebi,
za one koji se osjećaju osamljeni
ne svojom voljom.
Gospodine, daj mi taj dar
da mogu ići u susret srcima.
Gospodine, oslobodi me sebičnosti,
da Ti mogu služiti,
da Te mogu ljubiti,
da Te mogu osjetiti,
u svakom bratu koga susretnem.