Blagdan Bezgrješnog Srca Marijina slavi se odmah drugi dan, u subotu, nakon svetkovine Presvetog Srca Isusova.
Spominjanje Marijina Srca u Lukinu Evanđelju riječima „Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svom srcu.“(Lk 2,19) navelo je kršćanske mistike srednjeg vijeka da uvedu posebnu pobožnost štovanja Srca marijina.
Nešto kasnije, u 17. stoljeću, sv Ivan Eudes (+1680.) se posebno isticao u štovanju i širenju ove pobožnosti zajedno sa svojom subraćom. On je Bezgrješno Srce Marijino slavio već 1648. god.sa svojom subraćom., a plodovi su bili toliki da se nakon nekog vremena štovanje proširilo ne samo po Francuskoj već i po cijeloj Europi.
Službena odobrenje za slavljenje ovog blagdana zaživjelo je odlukom pape Pia VII početkom 19. stoljeća.
Naravno, postojala je i ona druga strana koja je osporavala ovu Papinu odluku, odnosno bili su protiv uvođenja i ovog marijanskog blagdana. No, onda su se dogodila ukazanja u Fatimi.
Upravo pred teška vremena koja su stajala ne samo pred Europom već i pred cijelim svijetom, Djevica Marija preko dječice poziva vjernike da časte Njezino Bezgrješno Srce i to moleći krunicu svaki dan te obavljajući pobožnost prvih pet subota u mjesecu, prisustvujući sv. Misi, primajući sv. Pričest i četvrt sata razmatrajući jedno od otajstava krunice.
U drugom dijelu fatimske tajne Djevica Marija poziva svijet na posvetu i ustanovljenje pobožnosti Bezgrješnom Srcu, kao zaštiti i oružju protiv zla, kao zadovoljštinu za uvrede koje se nanose Njezinom i Isusovom Srcu i kao moćno sredstvo za spasenje duša.
Na kraju, Blažena Djevica Marija dodaje: „Napokon moje Bezgrješno Srce će pobijediti.“
Nakon ovakvog ohrabrenja, Crkva je sa svojim vjernicima mogla jedino i apsolutno prepustiti se vodstvu i zaštiti svete Majke Spasitelja svijeta.
Ovo ohrabrenje najbolje je vidljivo na primjeru pape Pia XII koji je jednim svojim nadahnutim potezom ovu pobožnost doveo do vrhunca. Naime, ovaj Petrov nasljednik u jeku Drugog svjetskog rata, 8. prosinca 1942. god. posvetio je čitavu Crkvu i svijet Srcu Marijinu.
Tim svojim aktom, papa pio XII nije mislio samo na Crkvu i ljude onog vremena koji su proživljavali strahote rata. Taj zaziv Bezgrješnom Srcu Marijinu vrijedi i danas, i vrijediti će dokad je svijeta.
Njezino čisto Srce oduvijek je tu za nas, a kako i ne bi bilo kada ono pripada majci koja je ispod svog srca nosila srce jedinoga Boga, Spasitelja svijeta.
Povjeriti stoga svoj život, svoju dušu, tijelo, misli, riječi… sve što imamo i jesmo Njezinoj zaštiti najlogičnija je odluka svakog vjernika.
Pa kako i ne bi bila kada je vatra Njezina Srca najsrodnija vatri Srca Isusova, ona mu je najbliža jer ga je 9 mjeseci nosila, rodila i odgojila na ovom svijetu. A majka najbolje zna svoje dijete, ona jedina zna kako doprijeti do njega u svakom trenutku, zna mu pristupiti, pa i čitati misli.
Kako li tek onda Djevica Marija poznaje svog Sina, i možemo li uopće zamisliti stoga koliko je snažan Njezin zagovor kod Njega.
Postoji jedna anegdota koja kaže kako je neki bolesnik vapio da ga Isus ozdravi. Čovjek je bio invalid, nepokretan, no u njemu je tinjala žarka želja da prohoda. Kada ga je medicina otpisala, u njemu je ostalo nešto nade, te se odlučio okrenuti Bogu.
Tako je jednom prilikom otišao na neko hodočašće i dok je išao do odredišta, vozeći se u svojim kolicima, molio je Isusa da ozdravi. Kako nije dobivao nikakva odgovora, više iz prkosa nego li iz razočaranosti, počeo je glasno zazivati Isusovo ime.
Vapio je: „Isuse, ozdravi me, molim Te!“ te je zaziv ponavljao nekolika puta. Već pomalo ljut, ali i dalje ne gubeći nadu, domišljati se čovjek dosjetio te je odlučio ovaj put smireno pristupiti Isusu, no ne kao Bogu, već kao dijete djetetu.
„Isuse, ako me ne ozdraviš, kazat ću te majci!“ – izgovorio je i čudom ustao, kao da nikad nepokretan nije bio. Isus ga je ozdravio.
Ova simpatična zgoda govori da i nemoguće postaje moguće, ako ne posustajemo u vjeri, ali i zorno nam opisuje odnos između djeteta i majke, Isusa i Marije. On, Bog, ostaje uvijek dijete koje je rodila jedna žena, Djevica Marija, pratila kroz život, pa čak dočekala i čas da gleda smrt, ovozemaljsku smrt, svoga djeteta.
Mač koji je proboo Isusovo Srce, proboo je i Marijino Srce, i taj mač boli u njihovim je srcima dokle god se mi, braća i djeca koja žive na ovom svijetu ne popravimo.
No, i ovako grešni kakvi smo, nećemo nikad ostati bez Njezinog snažnog zagovora, bez majčinske utjehe i zauzimanja kod Isusa. Svjesni toga, neka nam taj njihov mač boli i ljubav koju međusobno dijele i milostivo daju za nas, bude put za život.
Krenimo tim putem sljedećeg jutra te nek’ nam onako kao što su to naši stari radili, prva radnja nakon sna uz crkvena zvona, bude znak križa i pozdrav Mariji.
Preporučimo joj svaki naš novi dan i ne bojmo se, jer dok smo pod Marijinim zagovorom, u zagrljaju smo Njezina Sina, Isusa Krista, to nam obećava i Njezina poruka iz Fatime:
„ Moje Bezgrješno Srce biti će tvoj zaklon, i put koji će te voditi k Bogu.“
Preuzeto s kamenjar.com