Za nas Hrvate značajan  je Ladislav kralj zbog toga što je koncem XI. stoljeća u Zagrebu osnovao biskupiju i tako tome gradu postavio preduvjete da jednog dana postane kulturno, vjersko i političko središte hrvatskoga naroda. Ladislav se rodio g. 1040. kao sin Bele I. iz dinastije Arpadovića i poljske kneginje Riske. U njegovim je žilama tekla ne samo mađarska već i slavenska krv. Na ugarsko je prijestolje stupio g. 1077., nakon mnogih borbi sa svojim bratučedom Salomonom. Oženio se kćerkom Rudolfa Švapskoga, a svoga je tasta podržavao u borbi protiv cara Henrika IV. u borbi za investituru što su je pape njegova vremena, a osobito Grgur VII., vodile protiv svjetovnih vladara. Ladislav je jedno vrijeme pristajao uz papinstvo, da se onda g. 1091. stavi ipak na stranu Henrika i protupape. Nama je danas teško shvatiti takvo držanje, no ono je činjenica, a protiv nje nema protudokaza. O osnutku zagrebačke biskupije po Ladislavu naš povjesničar profesor Srećko Dragošević piše ovo: »Ladislav je g. 1091. uspio uspostaviti vlast tek u Posavskoj Hrvatskoj, a kako je tada hrvatski biskup bio uz kralja Petra Svačića, Ladislavu se nametala nužna potreba da u Posavskoj Hrvatskoj provede samostalnu crkvenu organizaciju s biskupom na čelu. Sigurno se nadao da će time i zemlju čvršće vezati uz sebe. Posavsku Hrvatsku nije mogao podijeliti među mađarske biskupije jer je postojala nepremostiva zapreka jezika. Da je to ipak napravio, izazvao bi oporbu i splitskoga nadbiskupa i hrvatskog biskupa, a i samoga Rima. Nadao se da će dopuštenje za osnivanje nove posebne biskupije dosta lagano postići, jer je prišao protupapi Klementu III. koji je želio svoje pristalice privezati uz sebe dajući im ustupke. Sigurno je jedan od razloga osnivanja nove biskupije bio i vjerski jer je narod bez crkvene organizacije mogao lako upasti u vjersko neznanje i zastraniti u krivovjerje. No, politički vidik učvršćenja arpadovske vlasti bio je očito na prvom mjestu. Sama bula o osnutku biskupije nije sačuvana, ali je u kasnijim potpuno pouzdanim dokumentima sačuvan najvećim dijelom njezin sadržaj… Prema ispravama može se skoro sa sigurnošću utvrditi da je zagrebačka biskupija osnovana oko g. 1094., a ne točno te godine, kako tvrdi Šišić. Kad je osnovana zagrebačka biskupija, bila je podvrgnuta kao sufragana Ostrogonu. Tim je pretrgnuta vjekovna crkvena veza između Primorske i Panonske Hrvatske… «Iz vladavine svetog Ladislava spominje se još »elevatio corporis« – neke vrste svetačka proslava tjelesnih ostataka sv. Stjepana, prvoga mađarskoga kralja, njegova sina svetog Emerika i čanadskoga biskupa svetog Gerarda ili Gelerta. Sveti Ladislav je umro 29. srpnja 1095. u Nitri, a prema svjedočanstvu legendi, što se oko njega oviše, kanoniziran je g. 1192. Povjesničarka Edith Pásztor piše o njemu: »Period je vladavine sv. Ladislava za mađarsku povijest značajan po tome što je nastojao oko učvršćenja kršćanske države. Njegovi dekreti kao i oni sa sinode u Szabolcsu iz g. 1092., kojoj je i predsjedao, svjedoče o naporu da se izliječi moralno propadanje mađarskoga klera i puka, zemlje koja je samo polagano usvajala ideje gregorijanske obnove« – one obnove što ju je u Crkvi tako vatreno promicao veliki papa sveti Grgur VII. O životu i djelu svetog Ladislava postoje pisane dvije legende, takozvana Legenda maior i Legenda minor. Prva je kritički izdana u Budimpešti godine 1938., kad su Mađari slavili 900. obljetnicu od smrti svetog Stjepana, kralja, i održali veličanstveni Međunarodni euharistijski kongres. Legenda minor bila je izdana već godine 1744. u Veneciji. Rimski martirologij spominje svetog Ladislava 27. lipnja. Njega je zagrebačka biskupija, kasnije nadbiskupija, slavila kao svoga prvotnoga zaštitnika. U Hrvatskoj mu je posvećeno nekoliko crkava, kapelica i oltara.

Preuzeto: sveci.net