Pročitajte zašto ga slavimo kao sveca i zašto ga zovemo Veliki!
Crkva se 3. rujna spominje iznimnog pape i crkvenoga naučitelja – svetoga Grgura Velikog. Povjesničari ga smatraju genijalnim i najutjecajnijim papom prvoga tisućljeća. Rođen je oko 540. godine u plemenitoj rimskoj obitelji koja se isticala po zauzimanju u vjerskom i crkvenom životu. U mladosti je bio prefekt Rima. Nakon očeve smrti odreče se svjetske karijere i roditeljsku kuću na Monte Celio preuredio je u samostan svetog Andrije, u koji se i sam povuče kao monah. Na velikim posjedima na Siciliji, koje je baštinio od oca, sagradi još šest samostana. Papa Pelagije II. zaredio ga je za đakona i poslao kao svoga poslanika u Carigrad. Nakon smrti Pelagija II. 590. godine, na današnji je dan Grgur izabran za papu i tijekom sljedećih 14 godina vrlo mudro upravljao Petrovom lađom, pa ga Rimski martirologij naziva „neusporedivim mužem”.
Za sv. Grgura kažu da je “posljednjii veliki Rimljanin i prvi veliki Europljanin”. Udario je temelje odnosima s carskim vlastima u Bizantu na osnovi većeg dostojanstva i veće slobode, posebice na duhovnom području. Radio je na obraćenju Langobarda u Italiji te Angla u Britaniji. Tek obraćenim Zapadnim Gotima u Španjolskoj osigurao je trajan navještaj da ustraju u svom primljenom krštenju. U vrijeme barbarskih provala papa Grgur Veliki brinuo se za obranu Rima i zemlje, za hranu siromašnima i za zaštitu ugroženima. Grgur je toliko podigao ugled papinstva da je položio temelj za papinsku državu.
Sveti Grgur Veliki, prvi je papa koji se nazvao ‘sluga slugu Božjih’ Nakon njega naslov ‘sluga slugu Božjih’ pape nose i danas. On je prvi kojemu je povijest dodala naslov Veliki jer je svojim velikim organizacijskim darom promijenio Crkvu i običaje onoga vremena. Borio se za ukidanje ropstva, crkvenim novcem i prodajom kaleža otkupljivao je robove, sprječavao je ratove, uveo je celibat za svećenstvo. Osnovao je rimsku pjevačku školu i obnovio crkvenu glazbu, tako da je do nas stigao izraz gregorijansko pjevanje. Bio je i veliki obnovitelj bogoslužja.
Grgur se istaknuo i kao pisac. Objavio je knjige Homilije po evanđeljima, Sakramentar, Komentar knjige o Jobu i Knjige razgovora. Njegove su knjige u srednjem vijeku bile glavna literatura za naobrazbu klera.
Očuvana su i 854 Grgurova pisma, među kojima i 20 pisama biskupima u Iliriku. Za hrvatsku je povijest osobito važno pismo iz srpnja 600. godine upućeno biskupu Maksimu u Solin, u kojem javlja da su Slaveni došli u Istru. Tim pismom počinje niz vrela za hrvatsku povijest u novoj domovini. Grgur je u liturgiji Rimskom kanonu dao konačni oblik, koji se i danas upotrebljava, a do Drugoga vatikanskoga sabora bio je i jedini.
Umro je 12. ožujka 604. godine, a njegov dan smrti bio je u mnogočemu kalendarska orijentacija. Glas svetosti uživao je već za života, a nakon smrti samo se jos povećao. Nepoznati ga pjesnik naziva “Božjim konzulom”. Sv. Izidor Seviljski, uvrštavajući ga među slavne ljude, kaže da mu je od naučitelja jedva tko ravan. Crkvenim naučiteljem proglasio ga je 1925. god. papa Bonifacije VIII., a štuje se kao zaštitnik oboljelih od kuge, kostobolje, glazbenika i pjevača, učitelja i odgojitelja.
Liturgija ističe Grgurovu mudrost. Nju snažno naglašava i zborna molitva, koja glasi: „Bože, ti se milosrdno brineš za svoj narod i ljubavlju njime upravljaš. Po zagovoru svetog Grgura pape, daj duha mudrosti onima kojima si povjerio upravu: da se pastiri zauvijek raduju što im stado u svetosti napreduje.”
Sretan imendan slavljenicima!
Preuzeto s: hkm.hr