U prva četiri stoljeća nalazimo vrlo malo tragova većeg štovanja sv. Josipa. No ovdje treba razlikovati privatno štovanje i priznavanje Josipove svetosti i njegovog uzvišenog položaja u kraljevstvu Božjem, te izvanjsko i javno štovanje koje se očituje u javnim pobožnostima, svetkovinama te u podizanju crkava i oltara u njegovu čast. Privatno je štovanje sv. Josipa staro kao i kršćanstvo, jer je posve očito da se je sa čitanjem sv. Pisma, u kojem nam se ocrtava odnos sv. Josipa prema božanskom Spasitelju i bl. Djevici Mariji, nužno u dušama vjernika rađalo duboko poštovanje prema sv. Josipu. Izvanjsko i općenito javno štovanje sv. Josipa nije se odmah od početka kršćanstva razvilo zbog vanjskih okolnosti. Razlog je ponajprije bio taj što je trebalo da u dušu i srce duševno i ćudoredno iskvarenog svijeta uđe najprije ispravna spoznaja božanskog Spasitelja. Isticati u tim okolnostima štovanje sv. Josipa u mnogom bi pogledu otežalo nastojanje da svijet u potpunoj veličini i dostojanstvu ugleda lik božanskog Spasitelja i njegove djevičanske majke. Drugi je razlog bio u tome što su prva stoljeća kršćanstva bila ispunjena krvavim borbama za čast i proširenje Kristova imena, pa je razumljivo da su pred oči vjernika jače iskočili uzvišeni likovi apostola i prvih mučenika, negoli, uzvišena doduše, ali tiha i skromna pojava sv. Josipa. No čim si je kršćanstvo jače učvrstilo korijen, odmah se javlja, osobito na istoku, štovanje sv. Josipa. Za tu činjenicu ima dokaza već u 3. stoljeću. Na zapadu nema doduše 4 dokumenata o štovanje sv. Josipa iz prvih stoljeća, ali odatle se ne može ništa zaključiti protiv štovanja sv. Josipa, jer se pomanjkanje takvih dokumenata lako protumači pojavom nemirne i burne seobe naroda. Međutim činjenica da se štovanje sv. Josipa razvilo i proširilo tek nakon duljeg vremena, ništa ne oduzima dogmatskoj vrijednosti toga štovanja. Ta i dogme o primatu rimskog biskupa i bezgrješnom začeću bl. Djevice Marije nisu odmah od početka bile potpuno i općenito spoznate. Njihova se spoznaja razvijala, a praktično prihvaćanje bivalo sve općenitije, dok u 19. stoljeću nisu konačno svečano proglašene kao objavljene istine. Kad se kršćanstvo iza pustošenja seobe naroda učvrstilo i oživjelo, počelo je oživljavati i štovanje sv. Josipa te je osobito od 12. stoljeća počelo donositi prelijepih plodova. Za to su osobito zaslužna dva velika učitelja: Rupert od Deutza (+ 1135.) i sv. Bernardo (+ 1153.). Od tog vremena razvija se štovanje sv. Josipa sve više. Za ovaj daljnji razvitak štovanja sv. Josipa imaju osobitu zaslugu Pierre d’Ailly, nadalje slavni kancelar pariške univerze Gerson, sv. Bernardin Sijenski (+1444.), Bernardin od Feltre (+1494.), Bernardin de Busto (+ 1500.), Toma Cajetano (de Vio), sv. Terezija Avilska, sv. Franjo Saleški, sv. Vinko Paulski i sv. Alfonzo Liguori. Osim toga su štovanje sv. Josipa širili razni redovi, biskupi i misionari. Osobito je pak snažan zamah poprimilo štovanje sv. Josipa za pontifikata Pija IX. On je svetkovinu Zaštite sv. Josipa proširio na cijelu Crkvu. (10. IX. 1847.) i njemu posvetio mjesec ožujak (27. IV. 1865.). Za papom se poveo u širenju štovanja sv. Josipa katolički episkopat, koji u raznim diecezanskim sinodama izdaje odredbe u kojima potiče na štovanje sv. Josipa, te djelomice daje razumjeti da u štovanju svetih prvo mjesto iza bl. Djevice Marije ima sv. Josip. Svjedoci ovog štovanja jesu i molbe (postulati) raznih biskupa da se liturgijsko štovanje sv. Josipa podigne na viši stupanj. Štoviše neki su članovi Vatikanskog sabora (preko 150 otaca) bili od koncila zatražili, da se sv. Josip svečano proglasi prvim zaštitnikom i pokroviteljm sv. Crkve iza bl. Djevice Marije te da se za nj odredi najveće liturgijsko štovanje iza bi. Djevice Marije. Ova molba saborskih otaca nije rješavana jedino zato jer je rad koncila prekinut zbog teških političkih prilika. No, što nije učinio koncil, učinio je u biti kasnije sam papa Pijo IX. On je 8. prosinca 1870. godine sv. Josipa, zbog časti i položaja koji je imao u božanskoj obitelji, proglasio zaštitnikom čitave Katoličke Crkve i odredio da se njegova svetkovina stalno slavi 19. ožujka, podigavši je ujedno na liturgijski stupanj: duplex I. classis. Leon XIII. izdao je 15. kolovoza 1889. encikliku u kojoj izlaže čast, dostojanstvo, moć i svetost sv. Josipa, koji u tom pogledu ima u kraljevstvu nebeskom prvo mjesto iza bl. Djevice Marije. Osim toga je izdao dva brevea, u kojima preporuča vjernicima posvetu sv. Obitelji i pristup u udruženje (consociatio) sv. Obitelji. U prvom breveu (14. lipnja 1892.) naziva sv. Josipa glavom sv. Obitelji i uzvišenim svecem koji je prema Isusu zauzimao očinsko mjesto, a u drugom (20. lipnja 1892.) propisuje za članove spomenutoga udruženja molitve u kojima naziva sv. Josipa presvetim zaštitnikom Isusa i Marije. Pijo X. odobrio je (18. III. 1909.) litanije sv. Josipa, koje su unesene u liturgijske knjige. Po nalogu Benedikta XV. izdala je Kongregacija obreda (9. IV. 1919.) dekret kojim sv. misa u čast sv. Josipu dobiva vlastito predslovlje. Za Pija XI. opet je izdala (9. VIII. 1922.) Kongregacija obreda dekret, po kojem se kod obreda zadnje pomasti iza zaziva imena Isusa i bl. Djevice Marije ima spominjati i sv. Josip, na kojeg je upravljena i zasebna molitva. Budući da je crkveno učiteljstvo ovako snažno isticalo i promicalo kult sv. Josipa, posve je jasno da su se i vjernici sve većim pouzdanjem i žarom obraćali sv. Josipu. Ovo se štovanje sv. Josipa u puku, pod nesumnjivim vodstvom Duha Svetoga, počelo jače razvijati već od 12. stoljeća, zatim iza Tridentskog koncila, a na poseban način iza 1. vatikanskog koncila. To se štovanje proširilo ne samo prostorno, ekstenzivno, nego i intenzivno. To jest, unutarnje shvaćanje i produbljivanje časti i položaja sv. Josipa postojalo je sve dublje, tako da u dušama vjernika. ima sv. Josip zbog svoga odnosa prema djetetu Isusu i Presvetoj Djevici prvo mjesto iza bl. Djevice Marije. On je dosljedno u tom pogledu u očima vjernika pred svim anđelima, apostolima, sv. Ivanom Krstiteljem i svim ostalim svecima. No, sada nastaje pitanje da li je ovo štovanje utemeljeno na vrelima objave Božje. Prije odgovora na ovo pitanje, izložit ćemo ukratko u čemu se sastoji religiozno štovanje. Religiozno štovanje odnosi se na Boga i na osobe izvan njega. Kao što je štovanje uopće izraz priznanja i cijene nečije veličine i časti, tako je religiozni kult i štovanje u prvom redu izraz našeg potpunog priznanja i podložnosti Božjem veličanstvu kao prvom počelu i zadnjem konačnom cilju svake religije. U drugom redu, religiozno štovanje je izraz priznanja, poštovanja i cijene te poklonstva onim osobama koje su s Bogom kao središtem religije po svome dostojanstvu i svetosti najviše povezane. Prema tome, dostojanstvo, čast i svetost neke osobe jesu i razlog zašto toj osobi iskazujemo religiozni kult. No, ujedno su te odlike i mjera koja određuje veličinu religioznog štovanja neke osobe. Upravo zbog njegovog neizmjernog veličanstva iskazujemo Bogu štovanje koje ne iskazujemo nijednom stvorenju. To je tzv. kult latrije, klanjanja. Anđelima pak i svecima iskazujemo samo štovanje, tzv. kult dulije. Na temelju istog načela, da se naime religiozni kult mjeri prema dostojanstvu i svetosti osobe, iskazujemo bl. Djevici Mariji tzv. kult hiperdulije. To je štovanje, koje je dakako ispod klanjanja, latrije, ali koje nadilazi štovanje anđela i svetaca, tako visoko kako je visoko nad sve anđele i svece po svojoj časti, dostojanstvu i uzvišenosti uzdignuta Marija. Sv. Josipu pridaje vjera puka poštovanje koje je odmah iza štovanja bl. Djevice Marije, a nadvisuje sve ostale stvorove. Treba dakle sada dogmatski utvrditi opravdanost ovog štovanja, koje teolozi nazivlju protodulia. U tu je svrhu potrebno pokazati kakav položaj ima sv. Josip u djelu otkupljenja i kraljevstvu Božjem, da se onda vidi sva njegova čast i dostojanstvo. Položaj pak sv. Josipa u djelu otkupljenja i u kraljevstvu Božjem određuje i otkriva njegova uska i uzvišena veza u kojoj stoji prema Spasitelju, bl. Djevici Mariji i sv. Crkvi, te visoke kreposti koje su s tim odnosom povezane. I upravo za ovu vezu i visoke Josipove kreposti treba ispitati da li su oslonjene i uzete iz objave. Odatle će se vidjeti da li je štovanje koje sv. Josipu iskazuje Crkva i katolički puk istinito, opravdano i razborito.

Dr. Stjepan Bakšić

Nastavlja se u I. srijedu rujna