24. kolovoza 1947. god. razularena skupina komunista, zadojena svojom ateističkom ideologijom i borbom protiv Crkve, upala je u župni stan u istarskom Lanišću i ondje nožem na smrt izbola bl. Miroslava Bulešića, odvažnog svjedoka vjere, koji je svojim životom i svojom smrću pokazao neizmjernu snagu predanja Bogu i ljubav prema ljudima, a također i svu bijedu bezbožnih nastojanja da se Bog proglasi mrtvim, a Crkva uništi.

Miroslav Bulešić je rođen 13. svibnja 1920. god. u malom istarskom mjestu Čabrunići. Osnovnu školu započeo je u Jurišićima, a onda se u 10. godini odlučuje poći u sjemenište, pa nastavlja svoje školovanje u Kopru, a potom ga njegov porečko-pulski biskup šalje na studij u Rim, gdje je na Gregorianumu studirao filozofiju i teologiju.

Zaređen je za svećenika 11. travnja 1943. god., a na jesen iste godine već postaje župnik u Baderni. Ta su ratna vremena bila iznimno teška svima, pa je svoje poslanje shvatio kao život Samarijanca, onoga koji pomaže ne gledajući na vjeru ili političku opredijeljenost. No, kako su se u to vrijeme smjenjivali upadi partizana, fašista i Nijemaca, i kako je on svakome, bez obzira na uniformu, pristupao gledajući u njemu prije svega čovjeka, polako je na sebe navlačio bijes antifašista.

Naime, ateistička komunistička ideologija je s jedne strane u potpunosti htjela zatrti vjeru i Katoličku Crkvu u Hrvata, pa se automatski prema svim svećenicima, što znači i prema mladom Bulešiću, odnosila kao prema državnim neprijateljima, a s druge strane je svaki oblik svećeničkog pastoralnog djelovanja, koje nikome nije uskraćivalo sakramente, razumijevala kao borbu protiv antifašizma.

Miroslav Bulešić je bio vjeran nauku Crkve i svakome je, tko god je to od njega tražio, podijelio sakramente, bio on Hrvat, Talijan ili Nijemac. Takva odvažnost i dosljednost u nasljedovanju Krista kod mnogih je izazivala mržnju, pa su mu počele pristizati prijetnje smrću, no unatoč njima ostao je dosljedan u vjeri i odan Crkvi. Iz njegova sačuvana dnevnika razvidno je da je itekako bio svjestan da ga svakoga trenutka mogu ubiti, ali isto tako i da je spreman na takvu smrt, jer je potpuno uvjeren da čini dobro.

U takvim je teškim okolnostima dočekao i završetak rata, a onda u jesen 1945. god. biva premješten i postaje župnikom u Kanfanaru. Kako je poslije rata ne samo materijalni, nego i duhovni život vjernika bio opustošen, zauzeto se dao na obnavljanje župe u svakom pogledu, a posebno radeći na razvijanju pobožnosti i iskrenom i čestom pristupanju sakramentima pomirenja i euharistije.

Iako je vjerski život u tim prvim poratnim godinama bio naizgled dozvoljen, komunistička je vlast sve činila kako bi ga onemogućavala, od propisivanja samo civilnih brakova i pogreba do izravnog ometanja sudjelovanja na svetoj misi i drugim oblicima pobožnosti. U tom su smislu dušobrižništvo Miroslava Bulešića i sve veći broj župljana shvaćeni kao protudržavno djelovanje, a sam je župnik i dalje bio onaj kojega je trebalo ukloniti.

Tijekom školske 1946./1947. god. razriješen je službe župnika i imenovan podravnateljem i profesorom u Biskupijskom sjemeništu u Pazinu, a na tom je mjestu sada nastavio zdušno odgajati buduće svećenika i učiti ih kako trebaju po svaku cijenu ostati vjerni Bogu i Crkvi.

Bezočnost i agresivnost komunizma i njegovo nasilno uvođenje ateističke ideologije postajalo je sve očitije, tako da je sve češće dolazilo do upadanja “napredne komunističke omladine” u crkvene prostore, koja si je u svojoj ideološkoj zagriženost u potpunosti davala pravo prosvjećivati zatucane vjernike koji nipošto nisu htjeli slijediti njihov bezbožni put, te su takve maltretirali, a svetinju oskvrnjivali.

U takvim se okolnostima zastrašivanja i represije odvijao sav pastoralni život, a njegova je brutalnost posebno dolazila do izražaja u nekim većim liturgijskim slavljima, kada se okupljalo puno vjernika, a napose na krizmama.

Miroslav Bulešić je to itekako osjetio, jer je pratio izaslanika Svete Stolice – biskupa dr. Jakoba Ukmara, koji je u tim krajevima dijelio sakrament potvrde. Tako je 23. kolovoza 1947. god. u Buzetu, gdje se toga dana trebala slaviti krizma, u crkvu upala skupina razularenih komunista s nakanom da razbijaju i tako spriječe dijeljenje sakramenta, a Miroslav je stao ispred svetohraništa i okrenut prema napadačima mirno rekao da mu mogu pristupiti samo preko njega mrtva. Iako su uspjeli spriječiti krizmu, njegovo ih je držanje odvratilo od prvotne nakane, ali ne zadugo.

Tako je već sutradan – 24. kolovoza 1947. god., bila krizma u Lanišću, a horde bijesnih komunista koji su konačno morali pokazati svoju moć međusobno su se udruživale. Krizma je u takvim strahotnim okolnostima ipak održana, ali je zato kalvarija nastavljena nakon nje. Naime, tada su se biskup Ukmar i Miroslav Bulešić uputili prema župnoj kući, a već petnaestak minuta nakon krizme, oko 11 sati, u župni stan upada naoružana bijesna skupina komunista željna krvi. Miroslav Bulešić je stajao ispred vrata župnog ureda, a nasilnici su ga odmah smrtno izboli nožem u grlo.

Biskup Ukmar je u to vrijeme bio u župnom uredu, a kad je čuo buku izišao je u predsoblje i vidio Miroslava Bulešića kako već leži mrtav na podu, dok se njegova krv rasprskala po zidu. Pobjegao je pred pobješnjelim napadačima koji su zaposjeli cijelu kuću u spavaću sobu, ali su nasilnici odmah pošli za njim i pretukli ga, ostavljajući ga u lokvi krvi i vjerujući da je i on mrtav. Zatim su otišli tražiti župnika, koji se u međuvremenu sakrio. Biskup je ostao ležati u nesvijesti 20-tak sati, a njegovo je svjedočenje pokazalo svu brutalnost i bestijalnost komunističke ideologije koja je spremna činiti najokorjelije zločine iz mržnje prema vjeri i odanosti Crkvi.

Štoviše, takve komunističke vlasti nisu dozvolile da se tijelo Miroslava Bulešića sahrani u rodnoj župi, nego je morao biti pokopan u Lanišću. Njegovi su zemni ostaci tek 1958. god. preneseni u groblje crkve sv. Vincencija u njegovoj rodnoj župi Svetvinčenat, a 2003. god. i u samu crkvu, gdje se i danas nalaze.

Između 1998. i 2004. god. provedeno je službeno ispitivanje o životu i mučeništvu Miroslava Bulešića, a po završetku su rezultati predani rimskoj Kongregaciji za kauze svetih. 28. rujna 2013. god. taj je svjedok vjere, uz nazočnost velikog broja vjernika, proglašen blaženim.

Preuzeto s: vjeraidjela.com