Jedan od najomiljenijih europskih svetaca, Sveti Rok, rodio se u francuskom gradu Montpellieru u plemićkoj obitelji 1295. godine.

Njegov spomendan Crkva slavi 16. kolovoza.

Njegovi roditelji bili su dugo bez djece. Molili su se i zavjetovali, a Bog im je podario sina.  Sveti Rok je  na  svome tijelu od rođenja imao madež u obliku križa. Nakon što je  prije navršene dvadesete godine ostao bez roditelja, podijelio je siromasima baštinu koju je naslijedio od oca, imućnog posjednika te se kao siromašan hodočasnik uputio u Rim.

Na putu je činio dobra djela i pomagao oboljelima od kuge. Hodočastio je u Rim, Rimini, Novaru i Piacenzu, posjećivao javne bolnice te posvuda činio djela milosrđa. Sveti Rok je ozdravljao bolesne molitvom, dodirom  i znakom križa. Njegovo se putovanje pretvorilo u hodočašće   ljubavi.

U Piacenzi se i sam razbolio od kuge, pa je prognan iz grada. Utočište je našao u šumi,  gdje se hranio se biljem te i pio  vodu iz vrela koje je poteklo u njegovom skrovištu. Jedini prijatelj bio mu je lovački pas koji mu je svaki dan donosio komad kruha. Vlasnik psa, grof Palastrelli, slijedio je životinju u šumu  i primio Roka pod svoj krov.

Kada je ozdravio,  Rok vratio se u zavičaj, ali kako ga je bolest potpuno fizički izmijenila, njegovi sumještani nisu ga prepoznali, već su  ga  zatvorili kao sumnjivca i špijuna. U zatvoru je proveo pet godina, ponovo obolio od kuge i tek je svećeniku koji mu je podijelio svete sakramente otkrio tko je.

Preminuo je u Montpellieru, na današnji dan, 16. Kolovoza 1327. Prema predaji u njegovoj se ćeliji  odmah pokazala nebeska svjetlost i pronađen je natpis:
„Svi koji obole od kuge i zaištu pomoć Svetog Roka, sluge Božjega, bit će iscjeljeni.“
Štovanje ovog sveca uvelike su proširili franjevci i kapucini. U rimski martirologij unio ga je papa Grgur   13, a taj unos potvrdio je kasnije i papa Urban 8. Po njegovom zagovoru ubrzo su se počela događati ozdravljenja, a  štovanje Svetoga Roka  najprije se proširilo u južnoj Francuskoj i Italiji.

Kad je u drugoj polovici 15. Stoljeća ponovno izbila kuga,  utemeljena je bratovština te se njegovo štovanje proširilo po Dalmaciji i cijeloj Hrvatskoj. Njegovi Zemni ostaci počivaju u  svetištu svetog Roka, u Veneciji, a vjernici ga zazivaju u raznim potrebama,  posebno u zaštitu od zaraznih bolesti.

U Hrvatskoj su ovome  svecu   podignute brojne crkve, kapele i oltari, a na današnji dan mnogi vjernici hodočaste u svetišta, sudjeluju  u  procesijama  i upućuju svoje  molitve Svetom  Roku.

Preuzeto s: laudato.hr