Fra Ante Antić, istaknuti je član Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja sa sjedištem u Splitu. Za njegovo proglašenje blaženim 1984. godine službeno je pokrenut postupak te u tom smislu nedostaje još samo jedno potvrđeno čudo. To je i dodatni razlog da se još snažnije među hrvatskim narodom, ali i šire, proširi glas o njegovu kreposnom svetačkom životu te da mu se vjernička srca još više utječu u potrebama duše i tijela i okoriste se njegovom bogatom i nadahnjujućom pisanom ostavštinom.

Uzimajući u cjelini Antićev lik i djelo, osobito njega kao ispovjednika i duhovnog vođu, s pravom ga se može svrstati uz bok njegovih svetih suvremenika – sv. Leopolda Bogdana Mandića i sv. Padra Pija. Padre Pio znao je za njega i čudio se što mnogi Hrvati dolaze k njemu, dok istodobno u Zagrebu imaju fra Antu. Po sličnosti karizmi fra Antu Antića s pravom se može nazvati hrvatskim Padre Pijom.

Djetinjstvo i osnovna škola

Ante Antić rođen je 16. travnja 1893. godine u Šepurini, malom priobalnom mjestu na otoku Prviću, nasuprot šibenskoj luci. Bio je šesto od desetero djece Tome i Tade, rođene Vlahov. Dana 8. svibnja 1893. kršten je u župnoj crkvi u Prvić Šepurini imenom Ante Marko. Pobožni roditelji, prema nekim svjedočanstvima, nakon što su izbjegli moguću tragediju uzrokovanu olujom na moru dok je dijete još bilo u majčinoj utrobi, zavjetovali su se pred kapelicom posvećenom svetom Anti Padovanskom da će svoje dijete prikazati Bogu kako bi postao svećenik i nosio ime toga sveca. Od djetinjstva je prevladalo ime Ante, dok ime Marko nikada nije koristio.

Ante je pohađao osnovnu školu od 1899. do 1905. u Zatonu, kamo se preselila njegova mnogobrojna obitelj. Budući da je bio živahno dijete, majka je bila zabrinuta za njegovu budućnost, a utješne su joj bile riječi tamošnjega župnika don Vicka Škarpe, koji ju je proročki uvjeravao da će njezin sin Ante postati dobar čovjek kad dosegne zreliju dob. Kremeniti karakter maloga Ante pokazivao se već u djetinjstvu, kada je u igrama uvijek želio izići kao pobjednik, ali je isto tako i ministrirao pod budnim okom župnika don Vicka. Unatoč živahnosti, već je kao dječak pokazivao suosjećanje, solidarnost, pobožnost i profinjenu dobrotu. Fizičkim izgledom nalikovao je majci, a od nje je naslijedio i druge osobine, poput energičnosti i poduzetnosti.

Sa samo sedam godina, 1900., dok je pohađao drugi razred osnovne škole, umro mu je otac. Majka Tade ostala je sama sa sedmero malodobne djece, od kojih je najstariji, Ivan, imao samo trinaest godina. Udovica je morala mnogo i naporno raditi kako bi odgojila svoju djecu u razdoblju tada snažne gospodarske krize. Pogubne posljedice peronospore i vinske klauzule snažno su se osjetile i u Zatonu, uzrokujući glad i oskudicu.

Put prema redovništvu i svećeništvu

Želja koja je sazrijevala u njegovu srcu, kao i zavjet njegovih roditelja, usmjerili su maloga Antu prema redovničkom i svećeničkom pozivu. Zajedno s još trojicom dječaka iz Zatona u kolovozu 1905. ušao je u franjevačko sjemenište u Sinju. Nije isključeno da je na njegovu odluku utjecao i župnik don Vicko, uvjereni domoljub, čiju su duhovnost oblikovali i pojedini franjevci Provincije Presvetoga Otkupitelja.

Prema svjedočanstvima kolega, Antić je po naravi bio živahan i obdaren velikom bistrinom te jedan od najboljih učenika u gimnaziji, gdje je odličnim uspjehom završio prva tri razreda. Prema sačuvanim podacima Franjevačke klasične gimnazije u Sinju, njegovo je ponašanje bilo uzorno, marljivost stalna, a zalaganje ozbiljno. Nakon šestog razreda gimnazije neki su članovi provincijalne uprave izrazili sumnju glede njegova primitka u novicijat zbog slabog zdravlja, no ipak je prevladalo mišljenje da ga se primi.

Na blagdan Rana svetoga Franje, 17. rujna 1911., zajedno s još desetoricom kolega obukao je franjevački habit u samostanu na otočiću Visovcu na rijeci Krki kod Šibenika. Prema tadašnjem običaju novaci su novo redovničko ime izvlačili ždrijebom. Kada je došao red na Antu, triput je izvukao svoje krsno ime, odnosno ime franjevačkoga sveca iz Padove, što je bio jasan znak njegovim poglavarima da zadrži ime Ante i kao redovnik. Po završetku godine kušnje položio je prve zavjete u ruke dugogodišnjeg magistra novaka fra Dane Klarića te je djelomice promijenio ime iz Antonius Patavinus u Antonius Maria, pokazujući svoju odanu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji.

Nakon polaganja privremenih zavjeta nastavio je studij filozofije u mirnom priobalnom samostanu u Zaostrogu kod Makarske, gdje je boravio do 1914. godine. Sljedeće četiri godine nastavio je studij teologije na Teološkom učilištu u Makarskoj. U međuvremenu je primio tonzuru i niže redove. U Makarskoj je 1. rujna 1915. položio svečane zavjete, a iste godine i na istome mjestu, iz ruku pomoćnog biskupa Splitsko-makarske nadbiskupije Jurja Carića, primio je podđakonat. Sljedeće godine, 24. rujna, isti mu je biskup u Makarskoj podijelio đakonat. Dana 29. srpnja 1917., uz oprost od kanonske dobi, šibenski biskup Luka Pappafava zaredio ga je za svećenika u franjevačkoj crkvi sv. Lovre u Šibeniku. Skorog 5. kolovoza 1917., na blagdan Gospe od Snijega, mladomisnik je slavio svoju prvu misu u župnoj crkvi sv. Jurja u Zatonu kod Šibenika.

Svećeničko djelovanje i odgojni rad

U srpnju 1917. uprava njegove franjevačke Provincije povjerila mu je službu pomoćnika magistra (odgojitelja) studenata. Od 1918. godine, zbog nedostatka stalnih profesora, imenovan je i lektorom pastoralne teologije te sakralne umjetnosti na Bogosloviji u Makarskoj. Godine 1920. imenovan je ispovjednikom novaka, a iste godine na nekoliko mjeseci i magistrom novaka na Visovcu, a potom i u Zaostrogu. Zbog zdravstvenih razloga već je u listopadu 1920. bio prisiljen napustiti tu službu i vratiti se u Makarsku. Od 1921. ponovno mu je povjerena služba vicemagistra studenata te poučavanje asketike i mistike. Od rujna 1925., nakon što je dotadašnji magistar izabran za provincijala, a zahvaljujući povoljnoj ocjeni njegova rada, imenovan je magistrom bogoslova. U razdoblju između 1934. i 1937. jednoglasno je izabran i za savjetnika u definitoriju Provincije, najvišem upravnom tijelu redovničke zajednice. Odgovornu odgojiteljsku službu obavljao je u Makarskoj uzorno i predano u teškim prijeratnim i poratnim godinama, sve do preseljenja u Zagreb.

Godine 1946. premješten je u Zagreb, u samostan posvećen Gospi Lurdskoj, gdje je do 1956. obnašao službu odgojitelja studenata teologije i učenika gimnazije. Od dolaska u Zagreb, osim svoje glavne zadaće odgojitelja, posvećivao je mnogo vremena ispovijedanju, duhovnom vodstvu te pomaganju potrebnima i siromasima. Ubrzo se o njemu proširio dobar glas te je za kratko vrijeme postao poznat i tražen ispovjednik i duhovni vođa, ne samo među biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, kandidatima za svećeništvo te kandidatima i kandidaticama za redovništvo, nego i među nebrojenim vjernicima laicima. Prema mnogim dokumentiranim svjedočanstvima, fra Ante je imao dar čitanja srca, savjetovanja, karizmatske intuicije i spoznaje budućnosti. Između Antića i osoba koje je duhovno pratio vremenom se uspostavljala posebna duhovna bliskost, vidljiva na osobit način u njegovoj pisanoj ostavštini. Ostavio je iza sebe autentičnu i iznimno poticajnu duhovnu misao sadržanu u trideset i četiri osobna spisa te u više od dvije tisuće dvjesto šezdeset sačuvanih pisama svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernicima laicima.

U srpnju 1955. Antić je imenovan predavačem asketike, pedagogije i liturgije na Teološkom učilištu, koje je tada privremeno bilo premješteno u Zagreb. Sljedeće godine zamijenio ga je drugi magistar studenata, ali je ostao u istome samostanu kao njegov zamjenik. Od tada se mogao više posvetiti ispovijedanju, propovijedima i duhovnim vježbama koje je često održavao časnim sestrama i njihovim kandidaticama u raznim samostanima. Kako bi do kraja mogao vršiti svoju službu duhovnika, posvetio se pedagoškoj znanosti. Osim toga, od 1956. predavao je pedagogiju, franjevačku duhovnost, povijest Franjevačkog reda i povijest misija. Predavanja je pažljivo pripremao i nastojao studentima pribaviti korisne materijale za njihovo buduće pastoralno djelovanje.

Apostolat pisane riječi bio je za oca Antića od velike važnosti: nije se ograničavao samo na početke duhovnog života, nego je želio svima pokazati kako dosegnuti vrhunac kršćanskoga savršenstva. U zrelijoj dobi prevodio je na hrvatski jezik neka djela mističnoga karaktera za vjernike željne duhovnoga štiva, uglavnom franjevačkih autora. Antić je naručivao prijevode, davao ih na reviziju i prijepis, uvjeren da će koristiti duhovnom rastu vjernika, među kojima su često bili i vjernici laici. Osim toga, i sam je želio napisati sažetak franjevačke duhovnosti. Nekoliko mjeseci prije smrti potaknuo je ugledne teologe s Teološkog fakulteta u Zagrebu da osnuju izdavačku djelatnost za intelektualce, osobito za knjige s područja katoličke filozofije, dogmatske i moralne teologije te crkvene povijesti. Uz službu duhovnika bavio se i karitativnom djelatnošću u korist onih kojima je pomoć bila potrebna. Posredovao je, živo i zauzeto, za nebrojene bolesnike, studente, nezaposlene i siromašne, koristeći svoja brojna poznanstva i šireći na taj način mrežu kršćanske dobrote.

Križ bolesti i svetački kraj ovozemnoga života

Tjelesna bolest bila je, takoreći, njegova pratilja od djetinjstva, ali se od dolaska u Zagreb, zbog napornog rada i promjene klime, Antićevo zdravlje znatno pogoršalo. U starijoj dobi počeo je osjećati tegobe s nogama zbog flebitisa, koje su se naposljetku pokazale kao posljedica srčane bolesti. Na bolest je odgovarao pouzdanim i potpunim predanjem Bogu, moleći da ga Gospodin preobrazi u alterum virum kako bi mu u svemu pripadao te povjeravajući svoje zdravlje majčinskom zagovoru Marijinu. Molio je Boga da mu učvrsti duh, ali i da mu osnaži tjelesno zdravlje. Živio je duboko mističnu ljubav i smatrao se ničim drugim doli Božjim oruđem, odnosno beskorisnim slugom u rukama Svemogućega. Ni u bolesti nije zaboravljao svoju duhovnu djecu, s kojima je održavao stalne kontakte pismima. Kao gost u nekim zajednicama redovnica u okolici Zagreba, ali i u Sloveniji, gdje je boravio radi oporavka, običavao ih je primati i na bolesničkoj postelji, i tako je činio do kraja svojega ovozemaljskog života.

Otac Antić s velikim je oduševljenjem primio vijest o otvaranju Drugoga vatikanskog sabora, moleći s povjerenjem da donese obilne plodove Crkvi i cijelom čovječanstvu. Umro je na glasu svetosti 4. ožujka 1965. u Zagrebu. Svečani sprovod održan je na gradskom groblju Mirogoju, a predvodio ga je pomoćni zagrebački biskup Franjo Kuharić, uz prisutnost još dvojice biskupa te mnogih svećenika, redovnika, redovnica i brojnih vjernika laika. Njegov grob nije ostao zaboravljen; naprotiv, posljednje počivalište toga jednostavnoga i uzornoga franjevca, tješitelja nebrojenih duša, vjernici su stalno posjećivali i ukrašavali cvijećem, zazivajući njegov zagovor. Kada su se počeli širiti glasovi o uslišanim molitvama pa čak i o nekim izvanrednim događajima, vjernici, zahvalni za primljene milosti, počeli su na njegov grob donositi zavjetne pločice. Dana 15. prosinca 1970., njegovi posmrtni ostaci, nakon što su pet godina počivali u zemlji, ekshumirani su i u vidno dobrom stanju neraspadnutosti preneseni u kriptu samostanske crkve Majke Božje Lurdske u Zagrebu. Zahvaljujući liku Dobroga oca Antića, taj je franjevački samostan u Zagrebu postao od velike duhovne važnosti za glavni grad Hrvatske, u Franjevačkoj provinciji Presvetoga Otkupitelja, kao i na širem crkvenom planu Crkve u Hrvata.

Tekst: Dr. fra Ivan Režić

Molitva za proglašenje blaženim oca fra Ante Antića i za milost po njegovu zagovoru

Bože, Oče naš, izvore svakog dobra!

Sin nas je Tvoj poučio da budemo savršeni i milosrdni po uzoru na Tvoju dobrotu. U Duhu Svetom, Ti si slugu svoga oca Antu Antića uzdigao do savršenog vršenja Tvoje svete volje. Proslavi, Gospodine, slugu svoga i na ovoj zemlji čašću svetaca, a meni po njegovu zagovoru udijeli milost za koju Te sada posebno molim (Sada navedi osobnu molbu za koju moliš). Nadasve mi daruj svoje svjetlo i milost da poput oca Antića sve činim i trpim iz ljubavi prema Tebi koji si sa svojim Sinom i Duhom Svetim izvor svakoga dobra i smirenja svih srdaca. Amen.

Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu… (tri puta)