Tri su žene izdaleka došle na zdenac kako bi zagrabile vodu. Zapodjenule su razgovor o svemu i svačemu, pa su tako došle i na temu o svojim sinovima.

Prva, sva ponosna, reče: – Moj sin ima posebno lijep glas! Samo da ga čujete kad zapjeva! Kao anđeo!

Druga na to doda: – Da vidite samo moga sina! Kako je visok i snažan! Kada baci kamen u zrak, on gotovo dotakne oblake.

Treća je žena samo šutjela, pa ju one dvije počele podbadati i ispitivati: – Reci nam, kakav je tvoj sin! Čime se ti imaš podičiti?

– Ne znam što bih vam rekla – tiho reče žena. – Moj sin je običan mladić, kao i mnogi drugi…

Potom su se žene, natovarene vjedrima vode, uputile prema svojim kućama. Dok su prve dvije čavrljale veselo o svemu i svačemu, treća je žena samo šutjela, jer se osjećala neugodno pored njih dviju. Vrućina je bila nesnosna, a teret sve teži. Na ulazu u selo, sve tri žene ugledaju svoje sinove.

Prva, vidjevši svoga sina kako sjedi na zidiću i zaneseno pjeva, ponosno reče: – Poslušajte ga samo kako prekrasno pjeva! Baš kao anđeo!

– Pogledajte moga sina – ushićeno će druga. – Kako visoko baca kamen! Prekrasno!

Treća je žena i dalje šutjela. Ali njezin sin potrča svojoj majci čim ju je spazio, uze joj teški teret i tako zajedno radosno nastave put do kuće.

Prepričana priča nepoznatog autora