1. POGLAVLJE

OD DJETINJSTVA DO SVEĆENIŠTVA

Na cvjetnom jugu, uz plave morske vode, pod vedrim nebom i blistavim suncem, opasan gorama sa sjevera i hridinama s mora leži starodrevni hrvatski grad Šibenik. Borova šuma iznad Šubićevca šumi slavnu pjesmu davnih hrvatskih knezova. Usred grada divna katedrala, sazdana od tvrdih kamenih blokova ugradenih u veličajnom skladu, naglašuje harmoničnu povezanost vjerskih istina i uzvišenu cjelinu i čvrstoću vjere. Stara kula, s malim grobljem iznad samoga grada, stoji nepomično i čvrsto, pripravna prije da u grob padne nego da se makne. Krka od Skradina valja bistre vode. Galebovi se svijaju nad modrom pučinom koju presijecaju bijela i napeta jedra… To je Šibenik.

Prošlost mu je duga i burna. Naselili su ga Hrvati odmah nakon dolaska na more. Najstariji je hrvatski grad na našoj obali. Prvi put se spominje godine 998. Hrvatski kralj Krešimir izdao je u tom gradu, godine 1066., povelju za samostan Svete Marije u Zadru. Godine 1298. Šibenik je dobio svoju biskupiju. Od 1299. ima pravo birati kneza, suce, kapetana i osobe gradske uprave. Vijeće plemića ustanovljeno je godine 1334. Ono je do 1563. stvaralo zakone.

Izvrgnut opasnostima i s kopna i s mora, ljubomorno je čuvao stečenu slobodu. Mada je nekoliko puta tražio zaštitu Venecije, ostao joj je trajnim protivnikom. To je gorko platio 1378. kad je mletački zapovjednik Pisano doplovio sa 36 galija, srušio mu kulu i bedeme, opljačkao i zapalio kuće i poubijao mnoštvo gradana. Što nije dovršio Pisano, poharao je požar dvije godine kasnije. Godine 1388. Šibenčani su pristali uz kralja Sigismunda, ali već 1390. prelaze kralju Tvrtku, koji se te iste godine proglasio hrvatskim kraljem.

U tom se gradu rodio naš blaženi Nikola Tavilić.

Kada? Na žalost, točno ne znamo. Nigdje nam to nije ostalo zapisano, ali iz drugih podataka o njegovu životu možemo mu donekle odrediti godinu rođenja.

Znamo kad je umro; 14. studenoga 1391. Znamo da su mu između 1431. i 1438. još živa braća u Šibeniku. Njih je – prema vlastitoj izjavi – vidio sveti Jakov Markijski koji je 1431. prošao kroz Šibenik na putu za Bosnu.

U to vrijeme vrijedile su u Franjevačkom redu odredbe da nitko ne može postati svećenikom prije navršene 25. godine života. Vjernike nije smio ispovijedati prije navršene tridesete godine. Po tom zaključujemo da je za misionara u Bosnu otišao kad je navršio trideset godina. Šibensko izvješće koje govori o njegovoj smrti kaže da je u Bosni djelovao 12 godina. U Svetoj zemlji boravio je – kako izvješća kažu – više godina. Umro je 1391. Napravimo li približan račun, možemo s nekakvom sigurnosti reći da se rodio oko 1340. i umro kad mu je bilo oko 50 godina.

Nakon službenog referata Povijesne sekcije pri Svetom zboru obreda, izdanog u Rimu 1961., nema više nikoga tko bi razložno sumnjao u šibensko podrijetlo blaženog Nikole. Ako je rođen u Šibeniku, onda je po franjevačkim obredbama koje su u to vrijeme bile na snazi, član šibenskog samostana. A to je današnji samostan franjevaca konventualaca svetog Franje u Šibeniku.

Osnutak Franjevačkog reda pada u godinu 1209. Te je godine papa Inocent III. usmeno odobrio pravila franjevačkog života. Poslije toga Red se munjevito proširio po cijeloj Italiji. Ali i ona je bila preuska za široku Franjinu dušu. Sveci ne poznaju i ne priznaju nikakvih granica osim onih što oštro dijele grijeh i krepost, zlo i dobro. Franjo je bacio oko na Istok, koji je jednakom snagom privlačio i svece i pustolove.

Na put je krenuo 1212. Oluja mu je bacila lađu na našu obalu. Morao je prezimiti u Dalmaciji. Na proljeće se vratio u Italiju. Teško je reći da li je tom zgodom pridobio na našem tlu neke svoje sljedbenike ili ih je godinu dana kasnije poslao iz Italije. Kako bilo, činjenica jest da su se franjevci, nakon Italije, najprije raširili po našim stranama. Svakako, jednostavna je istina da su oni od tog doba pa do danas ispunili veoma veliku i važnu ulogu u vjerskom i nacionalnom životu našeg naroda. Istina je i to da je franjevački duh blizak našem svijetu. On ga voli.

Tradicija kaže da je franjevački samostan u Šibeniku osnovan godine 1221. Međutim u dokumentima se spominje tek šezdesetih godina 13. stoljeća. Šibenik je u to doba ugledan i razvijen grad. Papa Bonifacije VIII. piše 1298. da je to “divan grad pun svake udobnosti”.

Mala braća najprije su se nastanila izvan gradskih zidina, na grebenima iznad mora. Taj je samostan srušen u veljači 1319. zbog navala bana Mladena Šubića. Šibensko plemićko vijeće darovalo je Maloj braći, 23. ožujka 1320., drugo mjesto za crkvu i samostan unutar gradskih zidina. Na tom se mjestu i sada nalazi samostan i crkva svetog Franje Male braće konventualaca.

Spomenutu crkvu i samostan zidali su redovnici nešto prije nego što se rodio blaženi Nikola. Kao dječak mora da je znatiželjno promatrao dobre i skromne redovnike koji su služili Bogu, okupljali djecu, smješili se njihovim nevinim očima i divili sunčanim dječjim pogledima. Tko zna kad je Gospodin dirnuo Nikolinu dušu! Svaki svećenik i redovnik to nosi kao svoju najdublju tajnu. A svi su pozivi slični i svi različiti, svi uzbudljivi i nezaboravni. Bljesak nenadanog svjetla, želja koja se rodila u neočekivanom trenutku, susret koji se odigrao tako nenadano na jednom svijetlom zavoju dječačkog života, u razdoblju nebrige i radosnog smijeha! Bog nas je dočekao čarobnom mrežom kao lovac na leptire. Zaveo nas božanski Zavodljivac koji rasplakanim majkama odvodi jedince, umišljenim očevima obiteljski ponos, mladim sestricama borbene branitelje od susjedovih nasrtljivaca, a kojoj romantičnoj kolegici iz školskih klupa – životnu nadu! Tako je oteo i Ivana i Petra i Andriju i Jakova… i jednog dječaka čije krsno ime ne znamo, a redovničkim se zvao fra Nikola Tavilić.

Bio je plemić iz bogate i ugledne obitelji iz koje su se često birali šibenski gradski suci i knezovi. To doduše nije danas prednost, jer kao da se više cijeni netko rođen u brlogu, nego u otmjenoj sredini. Danas su mnogi skloni misliti da sve vrijedno dolazi odozdo, a ne znaju kako veliku nepravdu čine kad zaboravljaju koliko je velikih i divnih ljudi dala nekadašnja aristokracija, koja sigurno nije bila kriva za sva zla a učinila je vrlo mnogo dobra. Kad spominjemo da je bio plemić, želimo reći samo to da ga je čekao život i ugledan i ugodan, i osiguran i lijep. Pa? Zahvalio se životu na sreći, mladosti na užitku, ljubavi na slasti. Otklonio je sve ponude svijeta, sve što mu je život pružao, a što to znači, najbolje bi mogli razumjeti upravo oni koji se grčevito, a koji put i beskrupulozno, bore za malo veće mrvice života. Da je mnogi od nas imao ono što je imao on, po svoj prilici ne bi nikada obukao svetu haljinu. Neki su čak došli s nadom da će im biti bolje umjesto da više trpe. Malo, malo ih je koji su poklonili život kao žrtvu, preuzeli patnju i odricanje kao jedino bogatstvo života. I to, upravo to jest najveća tragedija našeg vremena. Možemo mi mahati bilo kakvim zastavama, svaki dan izmišljati nove oblike i boje, sve je to velika komedija ako se ne vratimo stvarnosti žrtve i mučeništva. I to je najveća poruka koju nam šalje taj dični sin iz Krešimirova grada. Svjet je bio spašen po žrtvi i trpljenju. Bez toga neće biti ni obnovljen. Svećenički, redovnički poziv… Kako to svijet teško shvaća! Ne treba se čuditi. On nema prijemnika kojim bi mogao uhvatiti Božji glas. Božanska muzika prosiplje se svuda oko nas, ali je ona nezamjetljiva za većinu ljudi. One koji je otkrivaju zavodi snažnije od najljupkije zavodnice. Uistinu, Božji je govor neobično zavodljiv. Nitko ne govori tako snažno, privlačno i razumljivo kao Bog. Kad ga zamijetiš, čini ti se da ti se smiješi proljeće, da te draška lahor, da te miluje sunce, da su se sve šume raspjevale, da su zašumili potoci, da se radost, mir i sreća razlila dušom kao more, da je prestalo vrijeme. Tko bi se tome mogao oteti? I, tko bi se htio otimati? Svako srce ima svoju tajnu melodiju. Kad je otkrije, uzbuđeno uzvikuje: Evo je! Bog je izvede u jednom nenadanom, blistavom trenutku. Bljesne neslućeno svjetlo koje otkriva čudesne čari. I duša odlazi, povučena snažnom i bogatom strujom. Predaje se bez otpora. Ulazi u božanski orbit. I to je sva tajna. A svijet se i dalje čudi.

Sigurno su se neki čudili i blaženom Nikoli. Možda najviše oni najbliži. Jesu li i roditelji bili sporazumni, kako su to primili? Ne znamo. Sigurno je samo to da je zamolio Malu braću da ga prime. I primili su ga. Postao je redovnikom, članom samostana svetog Franje u Šibeniku.

Tekle su godine. U tišini samostana rasla je ova mlada duša. I znamo: niti se vrijeme sastoji samo od vedrih dana ni godina od samih proljeća. Uz sunčane dane postoje i stravične noći, za proljećem dolaze nesnosna ljeta i oštre zime. Tako je ovozemni zakon zbivanja. Analogno: nakon cvjetnog i mirnog djetinjstva, javlja se uzburkana, nemirna i borbena mladost, vrijeme previranja i unutarnjeg sazrijevanja. Svaki je čovjek pun crnih energija koje se s vremenom razvežu. Tada svaki pojedinac postavlja temelje kasnije duhovne snage, vlastitog značaja ili osobnoga moralnog rasula. Ima problema koji svi moramo riješiti u pravo vrijeme. Kasnije je to vrlo teško, često i jedva moguće. Propusti su sudbonosni. Treba se naučiti boriti u mladosti da možemo pobjeđivati u kasnijim godinama. Tako je barem učila stara mudrost. Tko je doživljavao samo poraze a nikada nije kušao slast pobjede i ponos pobjednika, toga će život vjerojatno poraziti. Izuzeci su rijetki. Temelje duhovnog života treba položiti u mladim danima. I svaka biljka učvršćuje najprije korijenje.

Naš mladi plemić marljivo je i ustrajno izgrađivao samoga sebe. Nije se tužio da ga poglavari ne shvaćaju, nego je nastojao da on shvati njih. Prvo mu je bilo: raskinuti sa svijetom što radikalnije. Kao što je učinio sveti Ante pustinjak, sveti Franjo i svi drugi sveci. Brzo je shvatio da se ne može dugo oscilirati između dva pola. Razumio je da Gospodin ne trpi kolebljivce. Što će mu razdvojene duše, raskoljena srca. Takvi pokušavaju sazdati imaginaran most između zemlje i neba, spojiti nespojivo, udružiti neudruživo. A onda cio život vise kao u kabini žičare kojoj su zaustavili pokretne motore. Htjeli bi na visinu a žao im je ostaviti doline. I, što napokon biva? Kad pukne uže života, padaju u provaliju jer se do neba nisu uspjeli popeti.

Nije tako bilo s našim Nikolom. U trenutku rasvijetljenja on je doznao što je najvrednije. A onda se za to odlučio, i to neopozivo. Sad je trebalo, malo pomalo, pomoću tog svjetla ustrajno u sebi izgrađivati božanski život kao što biljka pomoću svjetla stvara klorofil, na misteriozan način pretvara anorgansku u organsku materiju olujama svakog doba i smjera. Tajanstvenom snagom milosti svetac pretvara sve naravno u nadnaravno, ljudsko u božansko i tako postaje vidljivim dokazom do kojih se neslućenih visina može popeti čovjek.

Takvo je bilo to dijete iz Krešimirova grada. Nije u sebi htio trpjeti bolnu podvojenost tolikih duša koje se zaputiše Bogu a ostadoše priljepljene za zemlju. Slomljenih krila uvijek stoje na istome mjestu. Ako se koji put malo i podignu, sve iznova svršava – slobodnim padom.

Želio je biti velik, ali velik u Božjim očima. Tome teže sve velike duše. Ta se težnja koji put očituje i na nesavršen način. Ništa ne smeta. Sveci se ne rađaju, nego usavršavaju. Samo velike želje mogu se pretvoriti u velika djela. Zato je ponajprije mnogo želio. A da želje pretvori u djelo, bio je uporan i nemilosrdan. Divna je odlika svetaca što su neobično milosrdni prema drugima a nepopustljivi prema sebi. Kao veliki kipari koji ustrajno i strpljivo klešu svoja djela, tako oni klešu vlastitu dušu dok iz nje ne prosja zavodljivost Božanstva. Preziru jelo, kradu sebi noći, uskraćuju tijelu i ono što je potrebno kako bi duši pružili što je potrebnije. Po molitvi su trajno u vezi s Bogom. Znaju da nestaje i svjetla i topline čim se kontakt isključi. Zato se neprestano napajaju na Božjim izvorima. Okreću se za Bogom kao suncokret za suncem. Tako po Božjoj mudrosti postaju mudri, po Božjoj ljubavi zanosni, po Božjoj jakosti neslomivo jaki. Jednostavno: dobivaju božanske osobine.

Tako se naš mladi Tavilić usavršavao i sticao potrebno znanje za svećeničku službu. Ne znamo da li je bio na visokim školama negdje u stranom svijetu. A, zar je to važno? Životom je dokazao da je odlično završio uzvišenu školu Duha Svetoga koja prosvjetljuje um, odgaja volju i zanosi srce. Bio je izbirljiv. Volio je znanje koje spašava. I to je velika poruka za naše vrijeme.

Kad je završio škole, postao je svećenikom. Što sada? Treba uložiti sve snage. Ispuniti sve vrijeme. Život je tako kratak a Božje djelo tako veliko. Potrebno je izrabiti sve mogućnosti. Božji protivnici rade noć i dan. Dok Božji sluge spavaju, njihovi su prozori trajno osvijetljeni. Nije li to pouka za sve koji znadu učiti? Nisu mudri koji mnogo nauče, nego oni koji su uvijek sposobni učiti.

Sigurno je stvarao planove. Nijedan svetac nije bez plana. I metode je tražio. To sve treba. Ali stvar je u tome: ljudi se mogu pokrenuti samo energijom vlastite duše. Svećenik je dalekovod koji božansku struju života prenosi u ljudske duše. Tko u sebi nosi sreću Božje milosti, osjeća da je mora preliti i u druge. Istina je kao bujica. Naravno joj je da se širi. Ljubav je prodorna kao sunce koje ne miruje dok ne rasprši oblake i pomiluje zemlju. Dobrota se skriva kao ponornica, ali kad izbije, snažno natapa. To je zakon svetačkog djelovanja. Po njemu će djelovati i taj hrvatski sin iz Krešimirova grada.

Ne znamo gdje je prvi put javno nastupio. Ali se vjerojatno već pri prvom nastupu vidjelo da je sposoban obraćati, jak da se bori, pripravan da trpi, voljan da stradava. A to su znaci po kojima se vidi da je netko pozvan na velika djela. Tajna je u tome: oslobodivši se svega, posjedovati slobodnu dušu. A samo puna sloboda baca se svom snagom u službu istine i ljubavi. Tko je istinski prezreo život, dokazuje da odvažno prezire i smrt. A samo onaj tko prezire smrt, svjedoči da je posve sposoban za život.

Kaže se da se od jutra vidi kakav će biti dan. Nije uvijek točno a nije uvijek ni krivo. Kod našeg Nikole sve je od početka bilo neobično. Razumljivo dakle da ni život ni smrt nisu mogli biti obični.

2. POGLAVLJE

MISIONAR U BOSNI

U vremenu smo oko godine 1370. Naš Nikola spremao se za misionara u Bosni. Potrebno nam je malo zaviriti u povijesne knjige pa iznijeti što se u to doba zbiva u Bosni i zašto tamo odlaze misionari.

Za vladanja bugarskog cara Petra I, pravoslavni svećenik imenom Bogumil proširio je u Bugarskoj novo manihejsko krivovjerje. Sedamdesetih godina 11. stoljeća to je krivovjerje već prodrlo i u hrvatske zemlje u Duklju i u Bosnu. U Bosni je brzo osnovana bogumilska biskupija za sve hrvatske zemlje pod imenom “Crkva Hrvatska”. Ona se neobično brzo širila i to zbog neukosti svećenika i zbog posebnih političkih prilika. Velik procvat doživjelo je bogumilstvo u Bosni za vladanja neukog, ali vrlo pobožnoga bosanskog bana Kulina. Može se reći da je tada većina Hrvata u Bosni ispovijedala bogumilstvo. Nakon neuspjelih križarskih vojna, od 1222. do 1239., bogumili su se još više umnožili i vrhunac svog razvitka doživjeli za tridesetih godina 14. stoljeća. Od deset do sada povijesno utvrđenih bogumilskih središta najjača su bila: u Konjicu, u kotarevima Rogatici, Nevesinju i Foči. A bilo ih je i u mostarskom, ljubuškom, stolačkom, ljubinjskom i trebinjskom kotaru. Još jači priljev bogumila u Bosnu i Hercegovinu uslijedio je kad ih je Stevan Nemanja istrijebio iz srpske države. Vođi je odrezao jezik, jedne je dao spaliti a drugima je oteo imanja i protjerao ih iz svoje države. Bogumili su se održali u Bosni više od 500 godina. Bogumilska crkvena organizacija nestala je iz Bosne oko 1520. Tada su nekadašnji “bosanski krstjani” pretežno prešli na kršćanstvo (većinom pravoslavlje) ili na islam.

Bosanski krstjani vjerovali su da je njihova crkva Božja ustanova koju je ustanovio Isus Krist. On je predao pravu nauku i duhovnu vlast kojom će ljude spasavati. Ta je vlast preko Petra i apostolskih nasljednika došla do “bosanskih djedova” (vrhovnih glavara crkve) i njihovih pomoćnika, “velikoga gosta” i “velikog starca”. Učili su da se nijedan od vjernika ne može spasiti ako ne primi bogumilsko duhovno krštenje, koje su mogli podijeliti samo savršeni članovi njihove sljedbe. Kad je nestalo savršenih članova, utrnula je i Crkva.

Pojava bogumilstva bila je velika tragedija sredovječne Bosne. Koristili su je zavojevači koji su pod izlikom obrane prave vjere htjeli provesti svoje osvajačke ciljeve. A rimski pape, većinom krivo obaviješteni, davali su im podršku, jer je to bilo vrijeme kad se smatralo da se i oružje smije upotrijebiti za obranu vjere.

Bogumili u Bosni bili su za Rimsku Crkvu velika glavobolja. A i još neke činjenice prisiljavale su Rim da se ozbiljno zabrine za katolicizam u sredovječnoj Bosni. Tada je Sveta Stolica, potkraj 13. stoljeća, povjerila hrvatskim franjevcima misiju da evanđeoskim propovijedanjem obrate bogumile i zaštite katolike. No, sustavni rad franjevaca otpočeo je osnivanjem posebne bosanske vikarije 1339. godine. Ban Stjepan Kotromanić dočekao je franjevce raširenih ruku. Štoviše, sam je pisao papi Klementu VI. da bosanskom vikaru dopusti primanje redovnika iz provincija cijeloga Franjevačkog reda. Tako se Bosna počela puniti franjevcima iz cijelog svijeta i to probranim, sposobnim i vrijednim redovnicima. Pojedinim provincijalima Reda bilo je krivo da im u Bosnu odlaze najbolje snage pa su to pokušali zapriječiti. Ali im se papa Grgur XI. zaprijetio izopćenjem ako svojim redovnicima budu branili da odlaze u Bosnu. A za tolike redovnike trebalo je osnivati nove kuće i samostane. Zato papa dopušta bosanskom vikaru, i to 1372., da smije podići trinaest novih prebivališta za franjevce u Bosni. A dvije godine kasnije daje dopuštenje za još sedam crkava i samostana. Doslovno, Bosna je vrvjela franjevcima, koji su od 1339. do pada Bosne 1463., dakle za nekih 120 godina, obratili preko 500 000 bogumilskih sljedbenika, što je značilo više od četiri petine pučanstva u tadašnjoj bosanskoj državi.

Naveća najezda franjevaca u Bosnu čini se da je bila nakon 1370. A to je upravo vrijeme kad je Nikoli Taviliću bilo oko 30 godina i kad je imao sve uvjete za misionara. Kakvo čudo da se i u njegovoj duši rodila želja da ode za misionara u Bosnu! Tamo odlaze braća iz Italije, iz daleke Francuske, a njega od Bosne dijeli samo lanac planina! Vjerojatno je čuo kako su osmorica franjevaca za pedeset dana obratila i pokrstila više od dvije tisuće ljudi. A vjerojatno je znao i to kako su bogumili 1238. pobili u Visokom 32 dominikanca i 7 franjevaca. No on koji se radikalno odrekao svijeta prezreo je život i smrt. Sveci se već za života prenose u vječnost. Svi oni nose u duši tajnu želju da umru za Onoga koga ljube. Za njih je smrt sestra koja zatvara vrata vremena i otvara salone vječnosti. Umrijeti – ne znači izgubiti. Sa smrti gubi samo onaj tko se poslije nje ničemu ne nada. Sa svecima je protivno. Oni ništa ne očekuju od tog svijeta. Smrt im je dobitak. Eto zašto oni mirno umiru i spokojno idu među vukove. Ne boje se i pobjeđuju – umirući.

No treba naglasiti i to: Često je lakše trenutačno umrijeti nego dugo trpjeti. Smrt je dragocjen pečat, a žrtve i dugotrajna stradanja – to je životom ispisana svjedodžba trajne i djelotvorne ljubavi. Nitko kao misionar nema prilike da trpi. Njega najprije razdire bol za vječnu sudbinu braće. Sveti je Pavao pisao da mu je “vrlo žao i da ga srce boli bez prestanka…” Apostol ide tako daleko da bi sam htio biti “odbačen od Krista za braću svoju… Ta, oni su Izraelci… njihovo je posinjenje i slava i obećanja.” To nas dovoljno upozorava koliko svece razdiru zastranjenja ljudske braće. Mi smo na žalost na to manje osjetljivi. Spokojni smo nad onim radi čega se sveci razapinju i grče. Jer – svetost je skupo plaćena dugogodišnja patnja. Plamen koji druge osvjetljuje i grije a sebe sažiže i proždire.

Tu je patnju duboko doživljavao i naš Nikola.

Druga je vrsta stradanja nešto manja mada neopisivo teška. Divno ju je predočio najveći misionar, sveti Pavao. On piše: “Često sam putovao, bio sam u pogibeljima od rijeka, u pogibeljima od razbojnika, u pogibeljima od zemljaka, u pogibeljima od pogana, u pogibeljima u gradu, u pogibeljima u pustinji, u pogibeljima u moru, u pogibeljima od lažne braće; u trudu i muci, u mnogom nespavanju, u gladi i žedi, u mnogom postu, u zimi i golotinji…” Zaista, velik lanac teškoća od kojih je možda najteža: stradanje od lažne braće!

lpak, nije se strašio. Sjećao se izjave dragog Učitelja: “Primjer vam dadoh…” Ljubio je patnju jer po njoj dolazi spas. Ona je krvav dokaz ljubavi. Odabrao ju je tako brižno kao što joj se mi brižljivo uklanjamo. Križ je jeziv simbol stradanja. Tko ga prihvaća, mora biti pripravan na njega leći. To je zahtjev i logika otkupljenja. Raširene ruke na križu znače potpuno predanje patnji. Trnov vijenac oko čela – da joj moramo dopustiti da se zabode u svaku životnu poru. Od kada je Isus ponio križ na Kalvariju, bezbrojna šuma križeva njiše se prema svetom brijegu. Krvnici pletu trnove vijence, po koji trn doda i gdjekoji brat, povorka se penje posrćući, ali svi dragovoljno, neki čak i zanosno trpe u miru, kako bi s Kristom mogli uskrsnuti.

Eto, to je tajna kršćanstva u koju sveci prodiru punim svjetlom.

Gdje je u Bosni djelovao? Bit ćemo najbliži istini ako kažemo posvuda. Bosanska je Vikarija u to vrijeme bila golemo područje. Je li imao uspjeha? O svemu tome ne znamo ni riječi. Ostalo nam je zapisano da je u Bosni djelovao 12 godina. Ne znamo točno ni kad ju je napustio ni radi čega je otišao. To je ostala njegova tajna. S njime je u Palestinu otputovao i fra Deodat, Francuz, drug u apostolskom radu i mučeničkoj smrti. Iza njih je ostala divna, romantična Bosna, prekrivena svojim šumama i svojim tajnama. Po njezinim dolinama i proplancima, uz tokove rijeka i vijence planina, cvjetala je vjera natopljena znojem i krvlju mučenika. Šume su preživljavale povijesne požare, trava je nadživjela britke historijske kose. Ali je ostala i vjera, čvrsta i nepokolebljiva, to zlatno klasje, na plodnom i stoljetnom franjevačkom polju.

Ono se i danas valuje i žuti.

III. POGLAVLJE

ŽRTVA ZA BRAĆU MUSLIMANE

Iz Bosne je otputovao u Palestinu. Što ga je tamo odvelo? Možda neuspjeh u Bosni? Teško je vjerovati. Svece neuspjeh ne može slomiti kao što ih ni uspjeh ne može zanijeti. Objektivne teškoće? I to je, čini nam se, isključeno. Sveci ne bježe pred teškoćama nego ih traže. Uostalom, u Palestini su zapreke za apostolski rad bile još veće, izgledi manji. Ili je jednostavno želio posjetiti Isusovu domovinu? Ako nam je u nestašici pisanih dokumenata dopušteno dosjećati se, mogli bismo se, možda, približiti istini ovako:

Kod svetaca je sve veliko. I slutnje i nade. Sposobni su vidjeti unaprijed. Prisjetimo se što se u to vrijeme događa.

S istoka dolazi stravična oluja – Turci. Godine 1352. prešli su Dardanele. Galipolje je palo 1354. Prijelaz iz Azije na Balkan bio je osiguran. Već 1363. osvojili su Drenopolje (točno sto godina prije pada Bosne), naselili Trakiju turskim žiteljstvom i utemeljili svoju prvu pokrajinu u Europi – Rumeniju. Bitka kod Černomena, na rijeci Marici 1371., bila je zapravo uvod u slom Srbije. Kratkotrajne pobjede kneza Lazara kod Pločnika na Toplici 1386. i bosanskog vojvode Vukovića kod Bileća u Hercegovini 1388., nisu zaustavile nego razjarile Turke. Sudbinu Srbije, za punih 500 godina, zapečatila je bitka na Kosovu 15. lipnja 1389.

Nikola je znao što se približuje. Bosna je bila na udaru. Bogumili očekuju Turke kao osloboditelje. Europa je pred opasnošću. Nije li se možda domislio da ide na Istok obraćati muslimane, koji su doskora imali staviti nož pod vrat i Bosni i Europi? Tko zna! Sveci su dalekovidni. Bacaju se u bezizgledne situacije. Ljubav ih goni u nepoznato. I sveti je Franjo sanjao o obraćenju Saracena. I njega je privlačio Istok. Nije uspio, ali je zadobio naklonost muslimana. Sultani na svom području nisu trpjeli drugih vjerovjesnika osim franjevaca. Je li sve to napajalo nadu našem Nikoli? Pa, nije li krenuo na Istok da pokuša spasiti Zapad? Dakako, ni to se ne može dokazati, ali se rado pozivam na svetački realizam koliko god nam se on koji put čini – lijepom iluzijom.

Oprostio se i otputovao. Je li mislio na povratak? Ima neobjašnjivih slutnja na dnu ljudske duše koje gotovo neprevarljivo pogađaju događaje. I on je barem slutio da nikada više neće vidjeti tu dragu zemlju. Ne možemo vjerovati da se nije oprostio sa svojim rodnim gradom, s rodbinom i dragim ocima šibenskog samostana. Nesumnjivo im je pripovijedao o doživljajima u Bosni, opisivao im njezine radosti i tuge, govorio o uspjesima i neuspjesima, o zlim slutnjama koje donosi budućnost. Šutio je jedino o svojoj tajni.

A onda se ukrcao na lađu. Gdje? Na našoj obali ili u Veneciji? Ne znamo. No, kad je posljednji put obuhvatio pogledom drage obale i vidio krvavožarko sunce kako zapada iza rodnih gora, vjerojatno je naslutio žarkokrvavi plamen koji će uskoro sažgati njegovo tijelo. Išao je na istok a plovio je prema svom zapadu.

Putovanje je prolazilo u razmišljanju o zemlji Isusova rođenja i gradu njegove smrti. Ima u tome nešto potresno i uzbudljivo na dnu kršćanskog srca. Tamo božanska stvarnost postaje vrlo opipljiva i vidljiva, događaji prisutni, osjećaji duboki i plodni, oduševljenje zanosno. Živjeti barem kratko vrijeme u zemlji gdje je živio Isus, velika je želja svakoga kršćanskog srca.

Kad je stigao, nastanio se u samostanu na Sionu. To je najbrojnija od četiri franjevačke postojbine koje su se u to vrijeme nalazile u Svetoj zemlji. Zapravo jedini samostan sa dvanaest redovnika. Uz njega su još podružnice kod svetog Groba i u Betlehemu. U svakoj od njih boravilo je nekoliko redovnika. Ukupno ih nije bilo više od dvadeset u cijeloj Palestini.

Na Sionu je našao dvojicu sunarodnjaka: fra Ivana i fra Martina. Fra Martin je bio kasnije jedan između dvanaestorice očevidaca njegove mučeničke smrti, kako to nalazimo zapisano u Vatikanskom izvješću o mučeništvu.

Izvješća pišu da je u samostanu na Sionu proboravio “više godina”. Tu, u neposrednoj blizini mjesta Isusove posljednje večere, jačao je dušu i učvršćivao odluke. Razmišljao je o planu obraćenja. Što činiti? Čime početi? Kako uspjeti? Situacija je vrlo zamušena i opasna. Ako se već netko ne boji izložiti sebe, to mu ne daje pravo da pogibeljima izloži druge.

Da pokuša obratiti jeruzalemskog kadiju? Najprije njega, a onda – poznavajući strukturu tog društva – s podanicima će biti vrlo lako. Potom treba pokušati da pridobije emira. Milost bi se širila kao val na vodi. To bi bio mirotvorni udarac u leđa sili koja prijeti Bosni i Europi.

Ali – za to se treba izložiti. Pregorjeti život. Samo to? On se u svojim odlukama susreo sa smrti. Što sad? Pogađati se s njom? Tražiti kompromis, modus vivendi? Ne. Postoje životne situacije kad smrt mora prestati biti zapreka za djelovanje. Uostalom, on je prezreo smrt onog trenutka kad se odrekao života. A to je bilo davno, u času zavjetovanja, potpunog predanja Svevišnjemu. Svetac se ne trudi kako će dugo živjeti, nego kako će plodno umrijeti. Ako onima za koje živi više koristi smrt nego život, on će je odabrati – smiješeći se.

Što dakle? Da počne propovijedati mnoštvu? Mali su izgledi. On se već upoznao s mentalitetom tog svijeta. Vjera je bila utjelovljena u vjerskom poglavici i državnom poglavaru. Svaka muslimanska država utemeljena je na religioznim temeljima. U državnom poglavaru utemeljen je i Božji autoritet i neograničena vlast. Ako pridobije vođe, s podanicima je lako. Ljudski gledajući, nema sumnje da je u tim razmišljanjima bilo i naivnosti. Ali on je to mišljenje imao na čemu temeljiti. U Bosni je gledao kako su bosanski velikaši s tisućama podanika prelazili na kršćanstvo. Možda bi se nešto slično moglo dogoditi i ovdje? A znao je da se kadija nije odnosio neprijateljski prema franjevcima. I odluka je pala. Treba otići kadiji. Put je bio zacrtan.

Ali – kako nastupiti, što reći? Tumačenjem kršćanskih istina? No, koliko zna kadiju, on će ga uljudno saslušati i mirno otpustiti. I- posao je završen! Uspjeh – nikakav. Ne bi li ga bilo bolje zapanjiti, zaskočiti? Nastupiti otvoreno, naglo, neustrašivo. Junački istup takve ljude zadivljuje. Sažeto i odlučno mu reći da je njegova vjera laž i zabluda. To bi moglo kadiju zapanjiti. Prisiliti ga da razmišlja. Jest, to je taktika juriša u kojima se osvaja ili pada. Ali – svi drugi putovi ne vode ni do čega. Tako je ocijenio situaciju.

Razgovarao je o tom s drugovima. Prihvatili su njegovu zamisao. Čitao je knjige i rasprave o mučeništvu. Problem nije lagan. Smije li čovjek namjerno, čak i drsko, izložiti sama sebe sigurnoj smrti? Sam stvoriti uvjete i dati povod za nju? Ali ono što je on izravno želio nije bila smrt nego obraćenje kadije, a smrt samo dopušta, ako ne uspije pa ga kadijin bijes raskomada. Svi su odobrili njegovo mišljenje. Razgovarao je s poglavarima. Njima nije bilo lako donijeti odluku. Kako će to djelovati na muslimane i što će oni potom učiniti? Odnosi su između njih bili donekle snošljivi. Je li razborito pogoršavati ih? Izazvati bijes koji je uvijek pripravan da plane pa da na tom području izbriše sve što je kršćansko? I razboritost i poslušnost zahtijevali su od Nikole i njegovih drugova pristanak starješina. Oni su ga naposljetku i dali, mada su dugo o tome razmišljali, vagali razloge i ocjenjivali junačke odluke herojske četvorke. Uz Nikolu bila su još trojica. Njihovu zamisao starješine su brižljivo ispitale i odobrile. To nije bio nagao i nepromišljen zalet religioznog fanatizma. Čin je prošao sve razvojne stupnjeve svjesnog, promišljenog i zreloga ljudskog čina. Svetost nakane blagoslovila je suglasnost poglavara. Dakle, ništa ne nedostaje da taj čin smatramo junačkim i svetim. Ako ne uspiju? Dobro, i s tim računaju. Ali zato njihova žrtva neće biti manja. Krv mučenika neće biti uzaludna. Ona doživlje milost i donosi božanski život kao kiša usjevima. Tko zna kada i gdje će Bog primijeniti njihove zasluge! Kršćanstvo je jedno srce i jedna duša.

Svejedno, koje će se duše okoristiti njihovom žrtvom. Ovdje ili na drugom mjestu. Zdrava valuta vrijedi svuda na svijetu. Sveci i mučenici slični su oblacima. Njihove se zasluge dižu prema nebu i pod njima je uvijek cijela zemlja. Plodonosnu kišu milosti spuštaju na različite predjele i u razno vrijeme. Doista, svetac nikada ne umire uzalud! Samo što je bezvrijedno, ne vrijedi ni živo ni mrtvo. Sada i nikad!

Četvorica su odlučila pasti. Među njima je prvi naš Nikola. I opet misao: hoće li uspjeti? Nitko kao svetac nema tako žive želje za uspjehom, a opet nitko kao on ne podvrgava svoju volju Svevišnjemu. Neka odluči Bog! Sveci Boga ne ucjenjuju svojom tvrdoglavošću. Oni se samo žele velikodušno žrtvovati. Dati život za božanski život. U smrt – za milost! A milost je tajanstvena kao ponornica. Neočekivano će izbiti na nepoznatom polju, pod dalekom planinom, možda čak negdje u bosanskim klancima. Donijet će život i plodnost, snagu i jakost. Šiknut će pod tlakom mučeničke krvi. To je saznanje dovoljno da opravda smrt. Sveci su uvijek pripravni umrijeti – za svakoga.

Osvanuo je jedanaesti dan mjeseca studenog 1391. Ne možemo znati kakvo je bilo jutro, da li je u zoru zarubila krvavosvijetla rumen.

Četvorica su bila pripravna na smrt, svi ostali na progone i zlostavljanja. Svaki od četvorice nosio je u ruci proglas ispisan na arapskom jeziku a latinskim slovima. Zaputili su se prema Omarovoj džamiji, iza Meke i Medine najglasovitije muslimansko svetište. Jeruzalem je vrvio od muslimanskih hodočasnika. Slavio se velik blagdan Kurban-bajram.

Prispjeli su džamiji i potražili kadiju. Rečeno im je da nije ondje. Otpratili su ih do kadijine rezidencije i uveli pred njega. Tada je jedan od njih počeo čitati proglas.

Taj proglas imamo u originalnom izvješću što ga je napisao tadašnji gvardijan na Sionu u Jeruzalemu. Ali mi ga jednostavno ne možemo doslovno prenijeti. Neke bi sablaznio, neke uvrijedio. Riječi su bile teške, nečuvene, bezobzirne i uvredljive. Nastup je izgledao fanatičan, ponašanje ludo.

Nakon čitanja prisutni su ostali užasnuti. Što je tim ljudima? Jesu li ludi? Tko ih je poslao? Ludost se činila tolikom da su je mogli počiniti samo ljudi koje je netko na to prisilio. Ovako govoriti, i to ovdje, u taj svečani dan!

Gnjev je provalio kao bujica. Sasvim razumljivo. Nerazumljivo je samo to: Kako ih nisu trenutačno smrvili!

Treba se diviti kadijinu postupku. Pozvao je gvardijana sa Siona s još dvojicom redovnika. Tada je pred njima zapitao mučenike da li su svjesni onoga što su rekli i nije li im to naložio papa ili koji kršćanski vladar? Odgovorili su da njih ne šalje čovjek nego Bog. Potom taj taktični čovjek predlaže: opozovite što ste rekli i postanite muslimani ili ćete umrijeti. Jasno, prijedlog su energično odbacili.

Zaustavimo se trenutak! Ako itko, mi danas taj način i ponašanje ne možemo lako shvatiti. Kako su uopće mogli očekivati da će se muslimani nakon takva postupka oduševiti za kršćansku vjeru? Nitko se ne pridobiva vrijeđajući njegove svetinje. Koliko god one bile objektivno krive, subjektivno imaju oznaku i snagu istine. Pa, zašto su tako nastupili? Čini nam se da o tome nije odlučilo građansko ponašanje nego svetačka logika. Treba poći od činjenice da su znali da će žrtva života biti najjači dokaz istine, neusporedivo snažniji od nekoliko taktičnih riječi. Budimo otvoreni: drsko su ih izazvali, jer su promišljeno željeli umrijeti. Bili su uvjereni da nisu rekli laž, a strašna je spoznaja kad si uvjeren da moraš uvrijediti ako želiš pokušati spasiti. Ako je to pogreška, onda ju je počinio i veliki Pavao kad je u Listri doviknuo poganima: “Ljudi, što činite… zar vam nismo rekli da vaših bogova nema…?” Njihove tlapnje nazvao je glupostima. Morao je uvrijediti da može urazumiti. Izmakao je smrti jer su, poslije kamenovanja, povjerovali da je mrtav a još je bio živ. Samo tako. Ako netko ne može a da ne osudi neke svetačke metode, nikako neće moći osuditi njihove nakane i junaštva. Temeljna postavka svetačkog djelovanja jest ta: dragovoljna žrtva izazvat će milost. To je svetačka teorija o uzroku i učinku. Oni se koji put igraju taktikom groma: proizvedu grmljavinu da osvijetle put! Jer – uvjeravanjem se može nešto postići kod onih koji su raspoloženi da razmišljaju. Tko to neće ili ne može, ni najblistaviji govor mu ne može koristiti. Da se neke savjesti probiju, potreban je neobičan udarac. A ne može se reći da se i naš Gospodin nije, koji put, služio teškim riječima koje su ponižavale i mrvile protivnika. Na primjer: “Zmijska legla, obijeljeni grobovi…”. Sveti Ivan poručio je svom kralju da je prepredeni lisac i javno ga nazvao bludnikom. A da ne govorimo o smjelosti proroka. Ilija se grohotom smijao Balu i njegovim svećenicima. Eto, u toj logici, u tom misaonom toku treba promatrati njihov istup. Namjera je bila sveta, velikodušna, nesebična, a žrtva junačka. Nazvali su stvari pravim imenom – uz cijenu života.

Kad su junačka četvorica izjavila da ne opozivlju izjavu, kadija ih je osudio na smrt. Tada se na njih oborila masa. Za trenutak ležali su polumrtvi na tlu. Nakon jedan sat počeli su se micati. Svezali su ih i ostavili na tom mjestu do pola noći. Oko pola noći privezani su za stupove i bičevani. Poslije toga bacili su ih u tamnicu. Tako pišu izvješća.

Tri dana potom izveli su ih pred emira koji im je iznova predložio da se poturče ako žele izmaknuti smrti. Otklonili su ponudu. Tada su se na njih okomili krvnici s isukanim sabljama. Njihova tijela raskomadali su u trenutku. Bacili su ih u već pripravljeni oganj. Izvješća pišu da dijelovi tjelesa nisu izgarali. Spaljivali su ih tri puta. Naposljetku su ih odnijeli i zakopali na tajnom mjestu za koje nismo saznali.

Prisjetimo se: Naš Nikola podnio je smrt da drugima omogući božanski život. Može li nešto veće i uzvišenije učiniti čovjek? I za koga se žrtvovao? Upravo za tadašnje protivnike kršćanske misli i djela. Prema tome, njegova je žrtva identična s Isusovom žrtvom. Isus je umro za svoje neprijatelje. Tu oznaku ima samo božanska ljubav koja daje život za one koji joj ga oduzimaju. Kršćanski junaci, ako i nezgodno kažu istinu, umiru ne mrzeći nego ljubeći, ne prijeteći se nego opraštajući, ne s psovkom nego s molitvom na usnama. Takve junake nema nitko drugi. Jer bilo je mnogo junaka koji su herojski umrli za svoje uvjerenje, ali su mrzili mučitelje i tražili od potomstva osvetu za svoju glavu. A to je uvijek dokaz da su umrli za malu vrijednost, ukoliko nisu izgubili život za zabludu. Umrijeti isplati se samo za ljubav, jer je samo ona smisao, bogatstvo i radost života. Sve drugo je manja ili veća iluzija, a glava je uvijek vrednija od ma koje iluzije.

Nikolinom smrću jedna zvijezda, uz tolike nepoznate i nepriznate naše junake, popela se na mučeničko nebo Katoličke crkve. Rođen u zemlji junaka, odgojen u gradu, barem nekoć, granitne vjere, usavršen u redu brojnih mučenika, proslavio je sebe i svoj rad, svoj Red i svoj grad, Boga i Katoličku crkvu.

Može se činiti neobično, ali je istinito: Nikola Tavilić i drugovi mučenici bili su svojevrsni ekumenisti svog vremena. Istina, nisu se služili uglađenim govorom i srdačnim smiješkom, grljenjem i učenim raspravljanjem, nego su ponudili vlastiti život da muslimanskoj braći omoguće božanski život. Samo život rada životom. Za božansku slobodu često je potrebna žrtva života. Najsiromašniji je onaj narod koji nema svojih mučenika.

1. POGLAVLJE

SLAVA POSLIJE SMRTI

Nakon mučeničke smrti četvorice franjevaca u Jeruzalemu, slava im se brzo pronijela cijelim kršćanskim svijetom. Udivljenje je bilo općenito.

Dakako, odmah su uslijedila službena izvješća o njihovoj mučeničkoj smrti. Čuvar Svete zemlje i gvardijan samostana na Sionu, fra Gerard Calvet, službeno je o tome obavijestio redovničke poglavare i neke znance i prijatelje. O tome su pisali i drugi svjedoci. Takvih izvješća pronađeno je do sada – devet. Sva se izvješća u jednom slažu: bili su mučenici! Oci šibenskog samostana svetog Franje unose izvješće u brevijar i mučenika Nikolu, redovnika svog samostana, počinju javno štovati.

Do sada se mnogo tragalo za javnim štovanjem našega svetog Nikole. Ustanovljeno je to: prije potvrde javnog štovanja 1889. ne znamo da li se igdje drugdje na svijetu javno štovao osim u samostanu i crkvi svetog Franje u Šibeniku. To je zaključak i Povijesne sekcije pri Svetom zboru obreda u Rimu koja se trudila da stvar temeljito ispita.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća nastalo je posebno oduševljenje za svetog Nikolu. Pokrenuo ga je šibenski biskup Fosco. Njegovim zauzimanjem potvrdila je Sveta Stolica javno štovanje Nikole Tavilića i tako ga proglasila blaženim.

No, štovanje blaženog Nikole počelo se širiti među hrvatskim narodom tek 1934. kad je prvo hrvatsko hodočašće posjetilo Svetu zemlju. Hodočasnici su zapazili da mnogi narodi u svetim mjestima Isusove domovine imaju svoje crkve i oltare pa se probudila želja da i hrvatski narod podigne oltar u gradu Isusove smrti i uskrsnuća. Zamisao se toliko svidjela da je odmah osnovan posebni odbor u koji su, uz vođu puta, nadbiskupa Rodića, ušli dr. Josip Andrić, urednik Društva svetog Jeronima iz Zagreba i don Bartul Ganza, župnik iz Dicma u Dalmaciji.

Po povratku u domovinu, za zamisao se založio svom dušom dr. Josip Andrić. Sporazumio se s Palestinskim društvom iz Brna da hrvatski oltar u Jeruzalemu bude podignut u češkoj crkvi Svetog Ćirila i Metoda. Sad je nastalo pitanje: Kome ga posvetiti? Dr. Andrić sjetio se hrvatskog mučenika u Svetoj zemlji, Nikole Tavilića. Odlučili su da se upravo njemu posveti prvi hrvatski oltar u Jeruzalemu.

Ali za blaženog Nikolu zapravo nitko nije znao izvan granica Šibenika. Zato je s njime trebalo upoznati cijelu hrvatsku katoličku javnost. Na nagovor dr. Andrića napisao je kratak životopis o blaženom Nikoli don Krsto Stošić, koji je izašao već godine 1935. Dr. Andrić razvio je široku propagandu. Oltar je već bio postavljen 1936. Posvetu oltara obavio je u srpnju 1937. blagopokojni kardinal Stepinac. Nakon toga je Sveta Stolica dopustila da se u čast blaženog Nikole mogu podizati crkve i oltari po svim našim krajevima. Selo Cerovac kraj Požege prvo je podiglo kapelicu u čast Blaženika.

Sve se razvijalo čudesnom brzinom. Munjevito širenje štovanja po svim našim krajevima postalo je čvrsto uporište za pokretanje kanonizacije blaženog Nikole. Molba je predana Svetom ocu 14. studenog 1939. prigodom hrvatskog hodočašća koje je vodilo osam biskupa, na čelu s nadbiskupom Stepincem.

Do tada je kauza blaženog Nikole bila u rukama franjevaca konventualaca. Videći veliko zanimanje za blaženog Nikolu kod našega episkopata, tadašnji postulator Reda franjevaca konventualaca, otac Topolinski, predložio je da kauzu preuzme hrvatski episkopat. Otac Topolinski učinio je to iz dva razloga. Prvo: zauzimanjem episkopata bili su veći izgledi za što skoriju kanonizaciju. Drugo: naš je Red imao mnogo kauza pa je kauza blaženog Nikole bila posljednja na redu. Hrvatski episkopat rado je uzeo kauzu u svoje ruke i odmah predložio za postulatora monsinjora dr. Jurja Mađerca, rektora Zavoda svetog Jeronima u Rimu. Za vicepostulatora imenovan je zagrebački kanonik dr. Dragutin Hren. Dr. Hren se kasnije odrekao službe vicepostulatora a na njegovo je mjesto imenovan otac dr. Ante Crnica. Dana 4. rujna 1957. umro je postulator dr. Mađerec pa je za novog postulatora u kauzi blaženog Nikole postavljen monsinjor dr. Krešimir Zorić.

Rat je spriječio ono čemu smo se nadali. Od 1945. do 1955. učinjeno je kod nas vrlo malo za blaženog Nikolu. Nije čudno, postojale su objektivne teškoće. Tada se javio novi vicepostulator u kauzi blaženog Nikole, otac dr. Ante Crnica, koji je od tada isključivo živio i radio za kanonizaciju blaženog Nikole. Dva velika protagonista njegove slave i štovanja, dr. Andrić i dr. Crnica, nisu dočekali trenutak Nikolina proglašenja svetim. Tako je redovito. Ljudi umiru kad obave svoj zadatak, a slavlje često slave oni koji ga nisu spremali.

Jednu osobu pri tom velikom slavlju ne smijemo nikako mimoići. Radila je tiho i nezapaženo, daleko od nas, i to je možda razlog što se, na žalost, nije pojavljivala u našem vidnom polju. To je postulator u kauzi blaženog Nikole, monsinjor dr. Krešo Zorić koji trajno živi u Rimu. Možda nitko kao dr. Zorić ne zna s kakvim se sve teškoćama morao hvatati ukoštac. Zasluge monsinjora Zorića, njegovu bezgraničnu upornost i golemo zalaganje još nitko nije iznio na javu. Dogodilo se da su zvijezde zakrilile sunce. Svakako, netko će se naći koji će vjerno iznijeti neprocjenjive zasluge toga skromnog a zaslužnog čovjeka.

I još jedan, trajno nezaboravan, odlučan i uporan: šibenski biskup, monsinjor Josip Arnerić. Bez njega još bismo dugo čekali na Nikolinu kanonizaciju.

Ti ljudi, vrijedni poštovanja i udivljenja, živjet će trajno u sjeni prvoga hrvatskog sveca.

POVIJESNI TRENUTAK

Kanonizacija sv. Nikole Tavilića u Rimu

“U čast Presvetog i nedjeljivog Trojstva, za uzvišenje katoličke vjere i napredak kršćanskoga života, vlašću Gospodina našega Isusa Krista, svetih apostola Petra i Pavla i Našom vlašću, nakon zrelog promišljanja i nakon što smo više puta zazvali božansku pomoć, proglašavamo i priznajemo svetima: Nikolu Tavelića, Deodata iz Ruticinija, Stjepana iz Kunea i Petra iz Narbone. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.”

Zaista, dugo smo čekali ovaj svečani trenutak. Kad je papa Pavao VI. povišenim i uzbuđenim glasom izrekao gornje riječi dana 21. lipnja 1970. godine u 10.30 sati na glavnom oltaru u Vatikanskoj bazilici, najprije je zastao dah golemom mnoštvu a onda se prolomio frenetičan pljesak. Kao da je orkan nahrupio u baziliku. Mnoštvo se uzgibalo poput valova. Dušama kao da je prošao električni udar. Usta su ostala nijema, kao uvijek kad čovjek govori cijelim bićem. A to je onda kad ne može izreći veličinu događaja. Činilo se kao da podrhtava golema bazilika zajedno s kupolom koja je sama teška 56 208 837 kilograma, što je izračunao naš veliki Dubrovčanin Ruđer Bošković. Kakve bi stihove danas napisao Dante da je sve to promatrao oslonjen o stup svete Veronike, kad je u davnom hodočasniku iz Hrvatske naslutio onakvu čežnju, usporedivši ga s ekstazom svetog Bernarda? Taj zanos ne može opisati ni književnik ni pjesnik, ni publicist ni novinar. To je bila provala tisućugodišnje težnje, umrlih i živih milijuna. U nju su se slile sve radosti i tuge, svi bolovi i jauci naših gudura i klanaca, naših dolina i šuma, naših tisućugodišnjih tragedija, neizbrojnih žrtava, svjedočanstava vjernosti, rijeka naše krvi, mora naših suza… Kroz oči su prosjali povijesni požari, bljeskovi i mača i noža. Usta se otvorila kao raspucali grobovi u kojima živi ono što nikada ne može umrijeti: časni križ i zlatna sloboda. Jer – jedino križ i sloboda mogu živjeti i u grobu. Njih se može zakopati, nikada ubiti.

Jedan naš publicist i novinar s drugog kontinenta šapnuo mi je: “Ovo je veličanstveno.” Jedna riječ ne kaže ništa kao ni mnogo njih.

Kolega iz “Glasa Koncila” opisao je kratko, a s mnogo ljutnje i prigovora, ovaj – kako ga je sâm nazvao – povijesni trenutak. Dakako, bilo je ukrućenosti s jedne i mnogo propusta s druge strane, ali sve to nije uopće utjecalo, kako se meni činilo, na veličajnost zbivanja, na događaj koji – i da se razvijao posve nijem ili bilo na kojem jeziku na svijetu – ne bi ništa izgubio od svoje, gotovo dramatične uzbudljivosti i snage. Duša malog i onoga većeg čovjeka duboko i snažno je osjećala, istinski proživljavala svu unutarnju dinamiku, bez obzira na vanjski izraz. Bila je potresena u korijenu. Jer ovo je bio čas kad mi se činilo da iz grobova ustaju milijunske žrtve, kad su sve povijesne rijeke prolivene krvi jednoga mučeničkog naroda skrenule svoje tokove i u ovoj bazilici pronašle svoje ušće. Sve te žrtve bile su nevidljivo prisutne zajedno s nama, da čuju priznanje, tako teško postignuto, od Neba i od svijeta. Jer Nikola je postao simbolom, jedan plamen stoljetnih požara, jedan svjetionik koji je osvijetlio do sada svijetu nepoznatu i mračnu pučinu naše sudbine, vrijednosti i bogatstva. I tu je sva snaga ovog trenutka, sva plaća za velike napore, bitna ljepota nezaboravnog događaja. To nije mogla pokvariti “uhodanost goleme mašinerije ceremonijala” ni strogi stražari koji su savjesno obavljali svoju dužnost, ni stanovita neprikladnost novinarske lože, ni zbunjenost djevojčice koja je pristupila svetoj Pričesti, primljenoj od Pape, u mini-suknji. Sve su to bili mali, bijeli oblačići na kristalnom nebu razlivene radosti i ponosa. Ovdje je jedan narod, često oklevetan, doživio svoju apologiju, iskupljenje od nepravedno imputiranih krivnja. Zaista, neocjenjivo velik trenutak!

Nizovi naših autobusa, svih registracija, poredali su se uz lijevu stranu Berninijeve kolonade. Izlaze razdragani ljudi, dostojanstveno prelaze veličanstveni trg. Bujni vodoskoci simboliziraju raspršenu radost koja trajno navire iz duša. Ore se pjesme, lepršaju razvijene zastave, rijeka teče prema ulaznim vratima bazilike. I sve se lijepo razvija. Pater Zorislav Lajoš, tajnik Odbora, umoran i blijed, sjedi na stupu i, poput komandanta parade, promatra slijevanje mnoštva. Bazilika se puni. Ljudi zauzimaju svoja mjesta. Netko bolja, drugi lošija, kako već položaj i sreća koga prati. Primjećujemo mnoštvo franjevaca. Nije čudno. To su njihovi sveci. Tu su, na počasnom mjestu, Generali franjevačkih ogranaka, svi osim Generala franjevaca kapucina, što nam je bilo istinski žao konstatirati. Jer, čini nam se, o njemu se nije vodilo računa. Ispalo je kao da ga se ignorira, a to nije bilo u redu. Koliko sam informiran, u bazilici su se našli predstavnici naših otaca kapucina, zatim poljski i dvojica iz Strasbourga. Traži se autor da napiše knjigu o franjevačkom ekumenizmu. Na posljednji dan proslave, u bazilici XII apostola, franjevci konventualci su pozvali braću kapucine. I General i postulator radosno su se odazvali i prisustvovali završnoj ceremoniji.

“Osservatore Romano” piše da je to mnoštvo u bazilici predstavljalo “jedno srce i jednu dušu, ujedinjeno u molitvi i oduševljenju”. To je savršeno točno i zato mu lakše opraštamo smiješno pisanje prezimena naših biskupa i imena naših gradova. Za njih je to teže nego za nas arapski.

Na posebnoj tribini nalazile su se delegacije zemalja kojima su pripadali ovi sveti mučenici. Francuska i talijanska vlada poslale su posebne delegate u rangu ministra. Jugoslavensku vladu zastupao je izaslanik pri Svetoj stolici gospodin Vjekoslav Cvrlje. Bio je prisutan i cijeli diplomatski kor akreditiran pri Svetoj stolici s visokim funkcionarima Državnog sekretarijata u Vatikanu, monsinjorom Benellijem i Casarolijem.

Ističem samo zato jer je to “Osservatore Romano” naveo tri puta, prisutnost gvardijana samostana svetoga Franje u Šibeniku, oca Damjana Glavaša koji je predstavljao starješinu Nikolina samostana. Treba posebno spomenuti Postulatora u kauzi svetoga Nikole, monsinjora Krešimira Zorića, i sve generalne postulatore franjevačkih ogranaka, osim – kako sam već naveo – postulatora braće kapucina.

Kanonizaciji je prisustvovalo 18 kardinala i 25 naših biskupa od kojih su šestorica asistirali Papi. Svetu Pričest dijelilo je 30 svećenika, 15 franjevaca konventualaca i 15 braće OFM. Pjevanje uz orgulje predvodili su klerici Internacionalnoga kolegija franjevaca konventualaca u Rimu, a glavne misne dijelove izvodila je Sikstinska kapela.

Papa se pojavio nešto iza 9,30 sati u pratnji kardinala i visokih ličnosti. Prošao je kroz centralnu lađu bazilike blagoslivajući prisutne. Bilo nam je žao što nije na nosiljkama. Onako malena i slaba jedva ga je tko mogao vidjeti. Ali je bilo simpatično što se slio s tim mnoštvom, kao jedan od nas, skroman, blag i dobar. Pristupio je oltaru. Sikstinska kapela pjevala je Ulaznu pjesmu. Sad je dano Nebu da dođe do riječi.

Misa. Pristupa mnogopoštovani provincijal braće trećoredaca i čita Evanđelje na hrvatskom jeziku. U srcu Rima, u prvoj bazilici svijeta, zvonio je zvučan hrvatski govor. A onda je pristupio kardinal Bertoli, prefekt Kongregacije za kauze svetaca, i svečano pročitao molbu Svetom ocu, latinski pa hrvatski (Kardinal Bertoli zna hrvatski jer je službovao u nuncijaturi u Beogradu prije drugoga svjetskog rata) da Nikolu Tavilića i njegove drugove proglasi svetima. Papa je zatim ustao i izgovorio formulu kanonizacije, kako smo naveli na početku ove reportaže. Buran pljesak i poklici uzdrmali su baziliku. Bio je to izljev stoljećima nagomilane težnje. Kao da se otvorilo Nebo da nam šapne riječ priznanja i udivljenja.

A mi smo to tako i shvatili. Jedan narod zahvaljivao je pljeskom i suzama Bogu i njegovu zamjeniku na zemlji. Jer smo, uz Božju slavu, doživjeli i priznanja svoje davne punoljetnosti u Katoličkoj crkvi.

Nakon toga Papa je održao govor koji donosimo na posebnom mjestu i u cijelosti.

A onda je grupa naših ljudi, u povorci i u različitim narodnim nošnjama, ponijela prikazne darove na oltar pred Papu. Bio je to prizor koji je izazvao novi pljesak mnoštva. Polako i dostojanstveno polagali su pred Kristova namjesnika plodove naših polja i vinograda, žuljeve naših ruku, znoja naših ljudi. Ima u toj ceremoniji nešto potresno i ganutljivo. To su pritoci naših muka veličajnoj Kristovoj žrtvi koja otkupljuje svijet.

Kod svete Pričesti Papa je pričestio stotinu izabranih. Među njima je bio i jedan naš čovjek s drugog kontinenta, predstavnik onih izvan domovine.

Kad je sveti obred završen, Papu su digli na nosiljke i ponijeli kroz glavnu lađu. Očito razdragan, pozdravljao je i blagoslivljao sve unaokolo. Pljesak se nije stišavao. U kapeli svetog Sebastijana srdačno je pozdravio državne delegacije i naš episkopat, kojega mu je predveo naš kardinal dr. Franjo Šeper. Tu su se našli i franjevački generali, kustos Svete zemlje, franjevački provincijali i gvardijan samostana svetog Franje u Šibeniku, postulator dr. Zorić s franjevačkim postulatorima.

Zatim je uslijedila predaja darova. Nije ih moguće sve nabrojiti. Interdijecezanski odbor imao je mnogo okapanja u vezi s tim jer su svi naši ljudi htjeli nešto pokloniti Papi. Neke darove moramo spomenuti. Ponajprije dar Splitske metropolije, koja je poklonila fotokopiju najstarije vjerske knjige “Splitski Evanđelistar” iz VIII. stoljeća. Grad Šibenik darovao je bareljef u srebru, koji prikazuje prvoga hrvatskog sveca. Hrvati izvan domovine poklonili su 51 zlatnu medalju (na spomen 51 godine života, koliko je živio sveti Nikola). Provincija franjevaca konventualaca i Svetište svetog Nikole u Šibeniku poklonili su kip svetog Nikole, za koji se Papa izrazio da je izuzetne ljepote, a koji je izradila umjetnica Alojzija Ulman. Šibenska biskupija darovala je drveni bareljef koji prikazuje grupu ribara. Poklon šibenske kape pobudio je živo zanimanje Svetog oca. Dugo ju je ogledavao, smiješeći se. Gradišćanski Hrvati poklonili su svijećnjak od tucanog željeza. Darovan je i jedan veliki križ. I tako dalje.

“Osservatore Romano” zaključio je svoj izvještaj ovako:

“Sveti otac, dirnut tolikim i tako značajnim darovima, izrazio je kardinalu Šeperu i prisutnim biskupima svoje veliko udivljenje i očinsku zahvalnost. Svim darovateljima pokazao je svoje posebne osjećaje radi tolikih svjedočanstava zajedničke vjernosti i ljubavi prema Crkvi koja se očitovala u ovoj prigodi.”

Ni mi ne tražimo bolje riječi za zaključak ovog izvještaja.

PAPA PAVAO VI.

GOVOR POSLIJE KANONIZACIJE

Časna braćo i predraga djeco,

Evo priznata je slava svetosti Nikoli Taveliću iz Šibenika u Hrvatskoj i njegovim drugovima Deodatu iz Ruticinije, iz provincije Aquitanije, Stjepanu iz Kunea i Petru iz Narbone, iz provincije Genove. Svi su oni članovi redovničke obitelji Male braće svetog Franje. Prvi je već slavljen kao blaženik (1881.), a taj naslov ne pripada manje njegovim drugovima s kojima je dijelio zvanje i junačku sudbinu mučenika 14. studenoga godine 1391. (za vrijeme pape Bonifacija IX. Tomacellija, dok je trajao Zapadni raskol).

Osobito smo sretni što možemo proglasiti svetost tih mučenika vjere potvrđujući tako pred cijelom Crkvom štovanje koje im je iskazivano sve od vremena njihove tragične i blažene smrti, osobito Nikoli Taveliću zaslugom njegovih sugrađana u Šibeniku i njegovih sunarodnjaka, koji su uvijek vjerno čuvali njegovu uspomenu okružujući je trajno pobožnošću i štovanjem. Ovim je ispunjena želja koja je dugo hranjena ustrajnom nadom.

Prošlo je pet stoljeća od mučeništva Nikole Tavelića i njegovih drugova. Samo od sebe nameće se pitanje: Zašto je Crkva toliko zakasnila s proglašenjem njihovih herojskih kreposti? Proučavanje okolnosti u kojima je izvršeno to mučeništvo, u kojima je prenošena njihova uspomena, kako je potvrđena praksa i pravo na štovanje blaženog Nikole i kako je obnovljeno ispitivanje njegova slučaja, to proučavanje može nam pružiti odgovor na ovo prirodno pitanje. Ali to je složeno proučavanje s karakterističnim vidom i s teškim tumačenjem (koji nije lako tumačiti). Povijest govori da je Nikola Tavelić sa svojim drugovima bio dragovoljni mučenik. Oni su se više izložili strašnim mukama nego što su im bili podvrgnuti.

Nalazimo se u Jeruzalemu za vrijeme dok je grad bio pod muslimanima, u razdoblju relativnog primirja, budući da su franjevci mogli prebivati u gradu. Četiri franjevca, protagonisti tragične misionarske avanture, pokrenuli su se s dvostrukom namjerom: jedna je namjera bila da navijeste kršćansku vjeru, opovrgavajući hrabro, možda ne oprezno niti razumno, Muhamedovu religiju. Druga je njihova namjera bila izazvati i provocirati rizik žrtve svojih života. Je li to pravo mučeništvo? Već je veliki stručnjak za ovo pitanje, papa Benedikt XIV. u svom magistralnom djelu “De servorum Dei beatificatione et beatorum canonizatione” postavio to pitanje da ga riješi, u skladu s uobičajenom naukom, negativno: Ako je mučeništvo namjerno izazvano, to nije pravo mučeništvo. Papa Lambertini, čuven po svojim oštrim dosjetkama, primjećuje da ne valja dražiti psa koji spava (navedeno djelo, knjiga III, gl. 17, br. 4).

Javlja se dakle cijelo mnoštvo pitanja. No, zar povijesna predaja Crkve ne slavi druge likove svojevoljnih mučenika? Sveti Ignacije Antiohijski, taj blistavi lik mučenika na početku drugog stoljeća, zar nije on molio kršćane Rima neka ne sprečavaju njegova mučeništva? Nema tako uzvišena i lirska glasa koji bi poput njegova molio za vlastito žrtvovanje. Ja sam – piše on – pšenica Božja, oh! neka me samelju zubi zvjerinji, da postanem čisti kruh Kristov. Pustite me da nasljedujem patnju mojeg Boga, … svaka je moja želja već razapeta … Ne spominje li i naš Martirologij imena mučenika koji su se svojevoljno predavali smrti iz razloga koji su dostojni da ih svrstamo među mučenike? Na primjer sv. Apolonija (9. veljače), sv. Pelagije, kojega slavi sveti Ambrozije (9. lipnja) itd. Pa tu je i cijela literatura koja potiče na mučeništvo, počevši od Tertulijana.

Svojevoljni mučenici

No u našem slučaju imamo tekst koji je možda najodlučniji za tumačenje psihologije Tavelića i njegovih drugova. Taj se tekst nalazi u samom Pravilu svetog Franje. Vrijedno je to navesti. “Braća koja iz ljubavi prema Kristu polaze u misiju među nevjernike, mogu se ponašati na dva različita načina. Jedan je način u tome da se ne upuštaju u raspravljanje s nevjernicima i da se ponizno podvrgavaju svakome stvorenju za ljubav Božju (usp. 1 Pt 11, 13) pokazujući na taj način da su kršćani. Drugi je način kada braća spoznaju da je volja Božja da oni navijeste nevjernicima riječ Božju, te to čine, pozivajući nevjernike da povjeruju u presveto Trojstvo, da bi se krstili i postali kršćani. No potrebno je da se braća trajno sjećaju da su posvetili sami sebe, da su svoja tijela predali Isusu Kristu, te se zbog toga moraju za njegovu ljubav izložiti vidljivim i nevidljivim neprijateljima, jer Gospodin govori: “Tko izgubi svoj život poradi mene, sačuvat će ga za život vječni” (Nepotvrđeno Pravilo, gl. XVI.).

Sam sveti Franjo izabrao je prvi način na svom putovanju u Palestinu 1219. premda je on “željan mučeništva pred oholim sultanom navijestio Krista” (Dante, Raj XI, 100). Drugi je način izabrao gorljivi učenik, sv. Nikola Tavelić i njegovi drugovi. “Braća franjevci”, primjećuje glavni izvjestitelj povijesne sekcije naše Svete kongregacije za slučajeve svetaca, “koji su odlazili u Palestinu u stoljećima XIII. do XV. stizali su onamo… duševnim raspoloženjem usmjereni na mučeništvo, to jest usmjereni na savršeno nasljedovanje Krista. Blaženi Nikola i njegova tri druga kad su donijeli svoju junačku odluku, bili su nadahnuti istim vjerskim oduševljenjem svoga Utemeljitelja i prvih mučenika Reda koji su pogubljeni u Maroku godine 1220. i 1227.

Franjevačka duhovnost

U cijeloj izvornoj franjevačkoj duhovnosti nalazi se značajna težnja da se doslovno nasljeduje Gospodin, sve do skrajnjih posljedica, i u onome što nije nužno za spasenje. A nije li rečeno za Gospodina da “se žrtvovao zato što je to sam htio” (Iz 53, 7); zar On sam ne potvrđuje: “… Dajem svoj život… Nitko mi ga ne oduzima, nego ga ja sam od sebe predajem…” (Iv 10, 17-18) Istina je da se “nitko ne smije svojevoljno predati smrti” (Sv. Augustin, Božja država 1, 26) i da “čovjek ne smije drugima dati prigodu da postupe nepravedno” (Sv. Toma). Ali kako bilježi sam Benedikt XIV. (a to se odnosi na naš slučaj) može biti okolnosti u kojima, bilo na poticaj Duha Svetoga bilo uslijed drugih posebnih prilika, vitez Evanđelja nema drugog načina da odbaci nevjeru nego da vlastitu krv pretvori u glas skrajnjeg svjedočenja. Svjedočenje je to bez sumnje paradoksalno, svjedočanstvo sukoba, svjedočenje uzaludno ukoliko nije odmah prihvaćeno, ali svjedočenje izvanredno dragocjeno jer je potvrđeno cjelovitim darivanjem samoga sebe, svjedočanstvo koje najočevidnije pokazuje što je zapravo mučeništvo. Ono bi moralo biti podneseno, pasivno, ali nikada nije lišeno voljnoga aktivnog prihvaćanja. To aktivno prihvaćanje mučeništva u našem slučaju prevladava i zbog toga još više blista.

Mučeništvo, martirij, kao što je poznato, znači svjedočenje, to jest subjektivno i objektivno potvrđivanje vjere. Subjektivno, jer njime mučenik potvrđuje svoje vlastito uvjerenje koje se poistovjećuje s njegovom osobnošću s obzirom na sigurnost koju on posjeduje i koju nipošto ne može izdati. To je svjedočenje i objektivno, jer mučenik želi svojim svjedočenjem navijestiti Krista, želi dokazati da je Krist istina, da je ta istina vrednija od života, da je ona vrhunac svega što jest, što vrijedi, što spasava. Tako mučeništvo postaje motiv vjerodostojnosti. Postaje misionarski plodno: “Krv mučenika sjeme kršćanstva” (Tertulijan).

U isto je vrijeme mučeništvo apsolutni dokaz ljubavi. Isus je rekao: “Nema ljubavi veće od one kad netko život svoj žrtvuje za one koje ljubi.” Zato Anđeoski učitelj tumači da mučeništva “dokazuju savršenstvo ljubavi”.

Zato se u mučeništvu u najvišem stupnju nalazi i voljni elemenat ljudskog čina, hrabrost, jakost, junaštvo, žrtva. Mučeništvo prikazuje dramatičan i tragičan oblik Evanđelja: “Blaženi koji trpe progonstvo radi pravednosti, jer njihovo je kraljevstvo nebesko” (Mt 5, 10).

Uspomena postaje aktualnost

Danas spominjemo svetoga Nikolu Tavelića i njegove drugove. Uspomena postaje aktualnost. Treba da se zagledamo. Povijest postaje učiteljica. Suočuje te daleke likove braće idealista – nerazboritih ali ushićenih pozitivnom i prodornom ljubavlju prema Kristu i uvjerenih o potrebi misija – s našim suvremenim mentalitetom koji pod plaštem razvijenog skepticizma krije komotnu i povodljivu ispraznost, koja, lišena viših i unutarnjih načela, prihvaća kao logičan konformizam s idejama koje su u modi, s psihologijom koja proizlazi iz kolektivnog otuđenja u traženju i u slušanju isključivo vremenitim dobrima. U nama se budi i izvjestan osjećaj neugodnosti: osjećamo se u isto vrijeme udaljeni od ovih uzora vjere, ali također s mnogo razloga opažamo da su nam bliski. Nisu oni nesuvremeni i za nas nestvarni likovi. Oni nam mnogo govore, kao da kore našu nesigurnost, našu lakoumnost, naš relativizam koji tako često modu pretpostavlja vjeri. Daleki i blizi oni su svakako naši, potiču nas i uče, čini nam se, slični onome što smo nedavno govorili: treba imati hrabrosti za istinu, kršćanske hrabrosti!

Kršćanska hrabrost za istinu

Drugi se osjećaj nameće pitanjem: zar onda moramo zaoštriti neslaganja s društvom koje nas okružuje, napadati to društvo polemikama i osporavanjem koji bi kidali naše odnose s našim vremenom te bi povećavali teškoće naše apostolske prisutnosti u svijetu? Zar je to primjer koji nam pružaju ovi zaslužni ljudi koji su danas proglašeni svetima? Ne, mi tako ne mislimo. Dobro čitajući njihovu povijest i zagledavajući se u njihove duše, vidimo da ih na mučeništvo nije naveo duh neprijateljstva nego baš ljubavi, naivne ljubavi i lude nade. Bio je to pogrešan račun, ali pogrešan u želji da se pomogne i da se privede duhovnom spasu upravo one koje su izazvali da njima (mučenicima) nametnu strašne muke. To je važno. Važno je za svijet naše takozvane zapadne civilizacije; to nas uči i Koncil. A važno je također i za islamski svijet u kojemu se razvila i dovršila tragedija svetog Nikole Tavelića i njegovih drugova. Oni nisu mrzili islamski svijet, dapače: oni su ga na svoj način ljubili. I sigurno ga još i sad ljube, i u svojoj povijesti kao da uosobljuju kršćansku težnju prema tom islamskom svijetu, koji nas suvremena povijest uči sve bolje poznavati, ukrepljujući nadu boljih odnosa između Katoličke crkve i Islama. Nije li nas Koncil potaknuo “da zaboravimo prošlost i da razvijamo iskreno uzajamno razumijevanje, kako bismo zajednički branili i širili za sve ljude društvenu pravednost, moralne vrednote, mir i slobodu?

Ti nas osjećaji navode da slavimo Gospodina u novim svecima, da svoj život nadahnjujemo njihovim primjerom, da zazivamo njihov nebeski zagovor na Crkvu, na Hrvatsku, na njihove rodne zemlje, na svu franjevačku obitelj i na sav svijet.

PIŠČEVA NAPOMENA

Neka braća svećenici prigovaraju Yvesu Ivonidesu zašto on uporno piše oblik prezimena Tavilić a svi drugi Tavelić, pogotovu kad i službene knjige imaju prezime Tavelić. Odgovaramo ukratko: Blaženi Nikola beatificiran je pod oblikom Tavilić. Kasnije su neki mislili da ga treba pisati Tavelić. Povijesna sekcija pri Svetom zboru obreda u Rimu, koja je izradila službenu dokumentaciju, nije raspolagala dovoljnim povijesnim podacima pa se u “Positio super martyrio… “, Rim 1961, zbog nedovoljnih dokaza za oblik Tavelić, ovako ogradila: “Ne znamo kojim se oblikom služila njegova obitelj. ” Mi danas znamo. Autor ove knjižice dostavio je nedavno Povijesnoj sekciji kratak historijski elaborat o pisanju prezimena svetog Nikole. Odgovorili su da u ovom trenuku nije prikladno pokretati o tome službeno pitanje kad je kauza završena. Papa ne kanonizira prezime nego sveca. Slobodno je pitanje ispitivati i ukoliko se dokumentirano dokaže da je oblik Tavelić kriv, može ga se ispraviti. Predložili su da nakon kanonizacije o tome objavimo raspravu. Dobronamjerne i pametne lako je uvjeriti. Odlučio sam tako učiniti. Jer – sad je jedino važno da u vedrom slavlju proslavimo kanonizaciju prvoga hrvatskog sveca.

(Prema životopisu „Mučenik iz Krešimirova grada“ Yvesa Ivonidesa)