Među teološke teme koje su u naše vrijeme zaboravljene, kako u teologiji – tako i u kršćanskoj duhovnosti, svakako je Božja providnost. A ona je sve jer na njoj sve počiva i iz nje sve izvire. U pravu je bio već I. vatikanski sabor koji je ustvrdio: „Vjerovanje u Božju providnost glavno je kršćansko vjerovanje.”

Međutim, mnogi i mnogi kršćani, kad im se dogodi kakva nezgoda, znaju reći: „Sudbina je tako htjela. Što se tu može…”. A pjesnik pjeva: „Od sudbine nitko nikad ne pobjegne.” Oni koji tako govore, izražavaju svoju vjeru u čudnu i neobičnu silu što se zove sudbina. Očito da tu nema mjesta za Boga i njegovu čudesnu providnost, koja vodi i upravlja cijelim svijetom. Kršćanin vjeruje u Božju providnost a ne u nekakvu sudbinu.

Što je sudbina?

Sudbina je nekakva zakonita nužnost koja ravna i upravlja svim stvorenjima pa i samim čovjekom. To je neosobna i bezlična sila. Čovjek s njom ne može biti ni u kakvom odnosnu. On ju samo bezuvjetno i nemoćno prihvaća bez obzira što mu ona donosi, bilo dobro ili zlo. Ta bezlična i neosobna sila upravlja ovim svijetom i samim čovjekom.

Što je Božja providnost?

Bog je u svojoj božanskoj mudrosti stvorio ovaj svijet. Svako stvorenje je odraz te njegove božanske mudrosti. Stoga sveti pisac zanosno kliče svome Bogu: “Ti si sve uredio po broju, utegu i mjeri.”(Mudr 11,20). Ulazna pjesma 27. nedjelje kroz godinu glasi: “Sve je, Gospodine, u tvojoj volji, nitko joj se ne može oprijeti. Ti si sve stvorio, nebo i zemlju, cijeli svemir — Ti si Gospodar svega.” (Est 13,9.10 -11). Zato što je Bog sve stvorio zato i svako stvorenje ima svoju vlastitu dobrotu i savršenost. Unatoč tom vlastitom dobru i savršenstvu koje je od samoga Boga, stvoritelja svega, stvorenja nisu posve savršena i nisu dovršena. Stvorenje su „na putu” prema konačnom savršenstvu koje je sami Bog odredio. To konačno savršenstvo treba doći. Ta usmjerenost stvorenja prema konačnoj savršenosti ne odvija se stihijski, slijepo, bez plan i reda. Naprotiv, tu postoji savršeni plan i savršeni red. Iza toga savršenog plana i reda može stajati samo jedno savršeno biće, a to je Bog. Zato se ovdje bezuvjetno pojavljuje sami Bog i njegova providnost koja srbi za ovaj svijet i za sve stvoreno, a posebno za najsavršenije svoje stvorenje, „svoju sliku i priliku”, a to je čovjek.

U KKC čitamo: „Raspored (plan) po kojemu Bog vodi sve stvorenje prema tom savršenstvu zovemo Božjom providnošću:

Svojom providnošću Bog čuva i ravna sve što je stvorio: snaga joj se prostire s jednoga kraja svijeta na drugi, i bjelotvorno upravlja svemirom” (Mudr 8,1). Jer sve je nago i razgoljeno pred njegovim očima” (Heb 4,13), pa i ono što budu proizveli slobodni čini stvorova.”( Br.302)

Prema tome Božja providnost je Božji plan kojim sami Bog upravlja ovim svijetom. To Božje upravljanje ovim svijetom posebno se odnosi na čovjeka, na svakoga od nas i na naš život. To Božje upravljanje našim životom nije ništa drugo nego Božja ljubav i Božja skrb za nas i za naše živote, za našu sadašnjost i za našu vječnost.

Božja providnost i Sveto pismo

Tu Božju skrb za ovaj svijet i za naš život na poseban način potvrđuje Sveto pismo. U KKC čitamo: ,,Svjedočanstvo je Svetoga pisma jednodušno: skrb božanske providnosti konkretna je i neposredna; brine se za sve, od najmanjih stvari do najvećih svjetskih i povijesnih događanja: „Naš je Bog na nebesima, sve što mu se svidi, to čini.” (Ps 115,3). A za Krista je rečeno: „Kad on otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori nitko ne će otvoriti.”(Otk 3,7). „Mnogo je namisli u srcu čovječjem, ali što Bog naumi, to i bude.”(Iz 19,21). (br. 302.)

Poruka Svetoga pisma je jasna: Bog skrbi za cijeli svijet i za svako svoje stvorenje. Vjernik je pozvan vjerom i to samo vjerom prihvatiti taj nauk Svetoga pisma, posebno onda kada mu je u životu toliko toga nejasno, po i čudno i neprihvatljivo. Na tragu toga vjerničkoga prihvaćanja svega što dolazi od samoga Boga i njegove providnosti možemo shvatiti Isusovo traženje da se potpuno predamo Bogu i njegovoj providnosti. Bog se zacijelo brine i za najmanje potrebe svoje djece. Zato je Isusu i rekao: “Nemojte, dakle, zabrinuto govoriti: Što ćemo jesti? Što ćemo piti?”… Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, sve će vam se ostalo nadodati”(Mt 6,31-33)

Božja providnost i vjera

Iz napisanoga je očito da je Božja providnost vezana uz vjeru. Onoliko koliko netko vjeruje u Bog, toliko prihvaća i živi Božju providnost. Providnost izrasta iz vjere u Boga Stvoritelja ovoga svijeta. Bog kao stvoritelj svega je ujedno onaj koji se brine za svoja stvorenja i s njima upravlja. Bez vjere u osobnoga Boga teško se može prihvatiti i živjeti Božja providnost. Ali nam se ovdje pokazuje još jedan temelj naše vjere a to je Isusu Krist. Zato je jedan svećenik s pravom napisao: „Providnost se također rađa iz vjere u osobnoga Boga, Boga koji je u Isusu Kristu postao čovjekom, Boga koji se toliko brine, vodi i upravlja svijetom, toliko mu je stalo do njega da je predao svoj život za njega. Stoga vjernik u vjeri zna da njime ne upravlja hladna sudbina i nužnost, nego da osobni Bog, Stvoritelj i Spasitelj, ravna cijelim ovim svijetom i njegovim pojedinačnim životom.”

Božja providnost i molitva

Molitva je pokazatelj naše vjere. Onoliko koliko molimo, toliko i vjerujemo. Molitva je najuže povezana ne samo uz vjeru nego i uz Božju providnost. Isti svećenik je za sebe napisao ovako: „Ja, kada molim, čudesno primjećujem kao se sve u mojemu životu počinje događati upravo onako kako se treba događati. Događanja, bila ona dobra ili zla, doživljavam kao stvarni izričaj Božjega providonosnog zahvata u moj život. Ta događanja izgledaju poput slučajnosti, ali slučajnosti koje Bog providonosno šalje u moj život. Takva sigurnost vjere i providnost toliko nekada bude snažna da mi se čin da je Bog zaista sve unaprijed predodredio (Rim 8,29-30)… I što više molim, kao da mi se cijeli život preda mnom vrti u jasnoći Božje providnosti.”

Vjerujem da je njegov iskustvo ove povezanosti molitve i providnosti na ovaj ili na onaj način i iskustvo svakoga vjernika. Molitva nas osposobljava za život s Bogom i za Boga. Molitva nas osposobljava za velikodušno prihvaćanje i Božje providnosti.

Oni koji govore i vole govoriti o sudbini koja upravlja našim životom pokazuje manjak osobne vjere i manjak osobne molitve. Vjernik, ma ne znam kako mu u životu bilo teško i što mu se u životu dogodilo i događalo, ne bi smio nikada govoriti o sudbini koja upravlja s njime i njegovim životom. Mi smo ljubljena Božja djeca i s nama upravlja čudesna i predivna Božja providnost, a ne nikakva neumoljiva i kruta sudbina.

Završimo riječima što ih je sami Bog o svojoj providnosti uputio svetoj Katarini Sijenskoj: „O predraga kćeri, odlučih se smilovati svijetu i želim se brinuti za ljude u svemu što im je prikladno. No, čovjek ne znajući, obraća u smrt ono što mu za život udjeljujem, a ja se za njega vazda brinem. Stoga želim da znaš ovo: što god udjeljujem čovjeku, proistječe iz višnje Providnosti.”

fra Jakov U.