Nije novost da se u današnjoj Europi ruše, zatvaraju i prenamjenjuju crkve. Prostori koji su još do jučer imali važno mjesto u životu Europljana, sada su dio opće priče o sutonu koji svjedoči o svitanju jednog drugačijeg kršćanstva u Europi. Jedni se nad tim i takvim zbivanjima užasavaju i, barem ponekad, iznose apokaliptične procjene, drugi u tome vide očekivane posljedice odumiranja nekada neupitnog interesa prema vjerskim obredima. Njima se pridružuju ravnodušni koji u tome vide duh vremena pa ih i ne pogađa previše što se zbiva s crkvama. Ima i onih koji se takvim događajima koriste u senzacionalističke svrhe i stvaraju ozračje žudnje za senzacionalnim, površnim, populističkim, itd.

Međutim, rušenje, prodaja i prenamjena crkava nikada ne dolazi iznenada. Toj “razgradnji” uvijek prethodi sličan proces u čovjeku i s čovjekom. Stanje svijesti prethodi ljudskim činima, a ljudski čini ostavljaju odraz na ljudsku svijest. I jedno ne može bez drugoga. Urušavanje žive Crkve na europskom tlu, ponajprije nestanak osjećaja crkvenosti među krštenima, proizvelo je svođenje crkava na puko naslijeđe i sakralnu baštinu, na crkve kao vizure gradova, odnosno pejzažne točke koje su nedvojbeno korisne turističkoj promidžbi. U njima se još uvijek s lakoćom prepoznaje kulturni i civilizacijski doseg, ali ne i liturgijsko gnijezdo u kojem se obitelj vjere hrani na svom zemaljskom putu. Crkve su u manjim sredinama, barem je tako dobrim dijelom kod nas, često doživljene kao zavičajne odrednice identiteta, no sve manje svjedoče o duhu vjere nekog zavičaja i o razini vjerničkog identiteta ljudi koji oko njih žive.

Nedavno rušenje neoromaničke katoličke crkve sv. Lamberta u njemačkom selu Immerath – a riječ je o radovima u sklopu projekta rudarske kompanije koja vrši preseljenje sela na drugu lokaciju – može nam poslužiti kao poticaj preispitivanju svoga odnosa prema crkvama, a s tim u vezi i prema Crkvi. Zdanje građeno krajem 19. st. u neoromaničkom stilu, osnaženo s dva zvonika, odnedavno svjedoči o sudbini koju proživljava kršćanstvo na europskom tlu. Kao da mu je suđen “premještaj” na nove prostore, kao da je postalo smetnjom napretku i životno važnim sadržajima. No, nije pitanje je li kršćanstvo društveno centrirano ili marginalizirano, nego je nadasve važno je li u Kristovim vjernicima Krist središte kako bismo po njemu određivali sebe i svoje odnose. A možda se zapravo radi o polaganim i neugodnim silnicama Duha Svetoga koji Crkvu vraća na svoje pravo mjesto, ma koliko nam izgledalo da mađarski premijer Viktor Orban ima najbolji recept.

Navedeno ističem u kontekstu naše zbilje. Naime, kad se posljednjih mjeseci prati dio hrvatskih medijskih sadržaja, onda se stječe dojam da se Crkvu želi otjerati u svojevrsno močvarno područje, izvan života, onamo gdje neće ugrožavati redoviti tijek života i napredak poistovjećen s idejama ovih ili onih pojedinaca, udruga, frakcija i svjetonazora. Dakako, riječ je o suženoj slici Crkve, gdje se Crkvu redovito poistovjećuje sa zaređenim službenicima koji obnašaju hijerarhijski ustrojene službe. Međutim, Crkva se, svjesna tih i takvih nastojanja, kako jučer, tako danas, ni najmanje ne treba bojati udara koji dolaze izvana, jer njoj je to vlastito i treba se zabrinuti kad ih nema. S mnogo većom zebnjom treba pratiti unutarcrkvenu razgradnju crkvenosti, posebno sablažnjiva zastranjenja koja dolaze od Kristovih vjernika, posebno od nas zaređenih službenika koji, istini za volju, teško uspijevamo živote prožeti Kristom i svjedočiti crkvenost koja ne stremi povratku dinamika iz vremena predgrađanskog društva.

Najgore su sablazni koje dolaze iznutra, a najteža urušavanja su ona koja dolaze iz mlakosti vjere, nevjerodostojnosti i izdaje Božjeg prvenstva. Toga je bilo, toga ima i toga će biti dok bude svijeta i vijeka.  Na tom tragu valja reći da ne može uroditi plodom puko održavanje sinoda ukoliko ne proizlaze iz življene sinodalnosti koja je neizostavna u unutarcrkvenoj komunikaciji i koju ne može zamijeniti nikoja birokratska mašinerija. Već i vrapci na grani znaju da se sinodalnost ne može ostvariti dekretima, frazama i dodvoravanjem. Zrelije lice Crkve – a tko ga ne bi poželio na našem tlu – nije moguće bez jakih teoloških promišljanja i suočavanja sa stvarnim stanjem stvari. Širiti duhovne vidike i proživljeno promišljati vrijeme u kojem živimo, bez toga neće ići. Očito nam je danas potrebno novo vrenje, a ne pomodna zalijetanja i popuštanja, a to se ne može polučiti služeći se, biblijski rečeno, starim mješinama. Zahtjev za ozbiljnijom i zrelijom obnovom može doći jedino iz ljubavi prema Kristu i njegovoj Crkvi, ali ne mimo ljubavi prema istini i snazi argumenata. Potrebno je iskreno i ponizno suočavanje s istinom o našim stranputicama, a to traži otvorenost koja ranjava, kritičko mišljenje koje oslobađa, preispitivanje koje pomaže poniranju do dubina vjere. Stoga je jasno da pitanje obnove Crkve nije pitanje nekih programa i vještina koje će ponuditi ovi ili oni u Crkvi. Ključ se krije u vjernosti Kristu cijele crkvene zajednice, nadasve njenih pastira. Tu nam uvijek nadolaze nove porođajne boli.

Usto, uvijek valja imati na umu da se danomice mijenja javno mnijenje, a nadasve senzibilitet vjernika. Danas nije moguće ići putovima koji su označeni autoritarnim i apsolutističkim pozama i držanjem ili klanskim sporazumijevanjem. Demokratski poredak u društvu, ma kako bio klimav i nezreo, ima svoj odraz na senzibilitet vjernika pa se ni u kojem slučaju ne može očekivati da članovi Crkve ostanu nepoljuljani kad u javnost izbiju sablažnjivi postupci crkvenih službenika pred kojima se jedino možemo “pokriti ušima” i kajanjem jačati obraćenički hod vjere.

Don Ivica Huljev

Župnik u Komiži i urednik stranice kroz-samariju.net