Sveti Anselmo rodio se godine 1033. u Aosti, u sjevernoj Italiji. Anselmova je majka Ermenburga bila u srodstvu sa savojskim grofovima, a otac Gundulf je rodom bio iz Lombardije. Anselmo je proveo mladost u rodnom gradu, gdje je ostao sve do godine 1056. Već tada je osjećao sklonost prema monaškom životu. Benediktinci su tada bili glavna i gotovo jedina redovnička snaga Europe.

Anselmo je volio svoju majku pa ga je njezina smrt bolno pogodila. Poslije majčine smrti došao je u sukob s ocem i zauvijek ostavio rodnu kuću i grad. Tri godine je lutao po Francuskoj, o čemu malo znamo. U normandijskom gradu Beču živio je tada kao prior benediktinskog samostana glasoviti učenjak Lanfranc, koji je kasnije postao nadbiskup u Canterburyju. Glas o njemu privukao je i Anselma u samostan u Beč. Prior je odmah uočio izvanredne sposobnosti mladoga čovjeka te ga počeo poučavati i to s najvećim uspjehom, jer je Anselmova duša bila žedna znanja.

Nakon zrelog razmišljanja, ali i kolebanja, Anselmo je i sam prihvatio redovnički život, postao je godine 1060. benediktinac. Već tri godine kasnije postaje prior samostana, a godine 1078. opat. Našao je svoj poziv i u njemu se osjećao sretnim. Bit je toga poziva u tome što je na osobit način pronašao osobnoga Boga, Njime bio tako zahvaćen da Mu se posve predao i posvetio. Njegov život postao je potpuna služba Bogu. Monah benediktinac nije nikad sam, on živi u zajednici braće i skupa s njima služi Bogu po benediktinskoj lozinci: “Moli i radi!” Redovnička sredina bila je za Anselma vrlo pogodna da se razviju njegovi bogati talenti, a još više da budu iskorišteni pisanjem i naučavanjem. Anselmo je mnogo pisao. Njegovi najstariji spisi potječu iz godinâ 1070. do 1078. Bile su to godine nakon završene njegove duhovne formacije.

On je dozreo i počeo stvarati. Iz toga razdoblja sačuvana su nam njegova prva pisma, molitve i razmatranja. No, osim njih nastala su i njegova vrhunska ostvarenja o Božjoj opstojnosti i biti. To su: Monologion ili Primjer razmišljanja o vjeri te Proslogion ili Vjera koja traži razumno opravdanje. Tim je djelima Anselmo pokazao svoju filozofsku zrelost. Proslogion mu nosi najjače značajke jasnoga i originalnoga djela. Navedimo iz toga djela bar jedan isječak da upoznamo nešto od ljepote, zanosa i dubine Anselmove misli:

“Jesi li našla, dušo moja, što si tražila? Boga si tražila i uvidjela si da je On nešto najviše od svega, od čega se nešto bolje ne da ni zamisliti. To nešto je sam život, svjetlo, dobrota, vječno blaženstvo i blažena vječnost. To nešto je posvuda i uvijek. Gospodine Bože moj, Ti koji si me oblikovao i ponovno obnovio, reci duši mojoj koja čezne, što si drugo nego što vidi, kako bi čisto gledala što želi. Ona se trudi da vidi više, a ništa više ne vidi do toga što je vidjela, ako ne tmine. Pa čak ni tmine ne vidi, jer ih u Tebi nema. Ipak vidi da ne može više vidjeti zbog svoje tame.”

Nek ovdje u meni napreduje spoznaja Tebe, a ondje nek bude potpuna! Nek ljubav prema Tebi raste, a ondje nek je potpuna, kako bi ovdje moja radost u nadi bila velika, a nek je tamo u stvarnosti potpuna! Gospodine, po svome Sinu naređuješ, čak savjetuješ da tražimo i obećaješ da ćemo primiti da bi naša radost bila potpuna. Molim, Gospodine, što savjetuješ po Svom divnom savjetniku. Primit ću što obećaješ po Svojoj istini, da bi moja radost bila potpuna. Istiniti Bože, molim; primit ću da bi moja radost bila potpuna. Stoga nek zasad moja pamet razmatra; stoga nek govori moj jezik! Neka to ljubi moje srce i nek o tom zbore moja usta! Neka gladni za tim duša moja i tijelo moje nek žeđa, sva moja bit nek čezne dok ne uđem u veselje Gospodina koji je trojstveni i jedan Bog, blagoslovljen u vjekove! Amen!”

Napisao je još čitav niz djela, kao što su: O istini, O slobodnoj volji, O padu đavla. U tim djelima ispituje odnos između istine, pravednosti i slobode. Oko godine 1090. Anselmo je kao učenjak, pisac i teolog došao u sukob s Roscelinom, kanonikom iz Compiegnea. Taj ga je optužio da podupire krivovjerne poglede na nauk o Presvetom Trojstvu. Anselmo se obranio protiv te optužbe u jednome pismu biskupu u Beauvais, ali je počeo i s pisanjem vrlo opširne rasprave u kojoj izlaže svoje poglede. Djelo je nakon mnogih odugovlačenja dogotovio tek godine 1094. i posvetio ga papi Urbanu II. Ono nosi naslov O utjelovljenju Riječi. Godinu dana prije naslijedio je Lanfranca na nadbiskupskoj stolici u Canterburyju i tada počeše za njega teške godine borbi i sukoba s engleskim kraljevima, koji su se sve više uplitali u crkvene poslove. Zato ga i Časoslov Božjega naroda ovako veliča: “Anselmo urešen bi biskupskom službom. Odvažno se borio za slobodu svete Crkve. Neustrašivim je glasom zasvjedočio da Crkva nije sluškinja, već slobodna Kristova zaručnica.”

Zbog svoga stava u obrani prava Crkve dva put je morao ići u progonstvo. Zanimljivo je da je baš u vrijeme borbe s engleskim kraljevima napisao nekoliko teoloških djela od najveće vrijednosti. To su: Zašto je Bog postao čovjekom?, O izlaženju Duha Svetoga, O slaganju Božjega sveznanja, preodređenja i milosti sa slobodnom voljom. Prvo je od ta tri djela najvrjednije kao i Proslogion među filozofskim djelima. Posljednje tri godine života Anselmo je proveo u miru i spokoju u Engleskoj. Umro je 21. travnja 1109. u Canterburyju. Tek godine 1720. bio je proglašen naučiteljem Crkve, a da nikada formalno nije bio kanoniziran. No, o njegovu naslovu sveca nitko ne sumnja, jer Crkva samo kanonizirane svece uvrštava u broj svojih naučitelja. On je svoje visoke, ali i suhe teološke spekulacije nastojao ugrijati i dati im život izljevima svojih osjećaja, koji se pretvaraju u najljepše molitve.

Tako on moli: “Učini, molim Te, Gospodine, da osjetim i po ljubavi što osjećam po spoznaji! Daj da osjetim i osjećajem što osjećam razumom!” Ljubav prema Bogu, kojom je bio prožet, budila je u njemu bol nad vlastitim grijesima pa moli: “Daj mi, Gospodine, u ovome progonstvu kruha boli i suza, za kojima čeznem više nego za obiljem svih naslada!”