Neki autori naglašavaju razliku između opsjednuća i posjednuća. Razliku između opsjednutog i posjednutog grada primjenjuju i na osobe koje muče zli duhovi. U slučaju opsjednutosti po njima bi se radilo o navali izvana, dok je kod posjednutosti čovjek već „osvojen“.
Možda je ipak bolje, kako je to Crkva u liturgijskim knjigama i činila, zadržati jednoznačan naziv „opsjednuće“. Razlog je tome taj što demon nikada nije vlasnik duše žive krštene osobe, sve ako posjeduje vlast nad njezinim tijelom. On, dakle, ne posjeduje potpunu osobu; njegovo je posjedovanje tijela i dalje samo opsjednutost u odnosu na dušu. To se pokazalo istinitim i u najtežim slučajevima, kada osobe nisu bile u stanju zadržati svijest o prisilnim radnjama. Demonu je krajnji cilj uvijek duša čovjeka, a tijelo mu je pritom samo sredstvo. Stoga sakrament ispovijedi, u kojem mu se otima duša, uvijek više smeta demonu nego sakramental egzorcizma, u kojem se oslobađa tijelo (usp. Ivan Vinkov, „Opsjednutost i egzorcizam“, 34-35).
Nadalje, Crkva u Rimskom obredniku pod nazivom „Egzorcizmi i druge prošnje“, u Prethodnim napomenama upućuje: „Mučeni treba moliti, mrtviti se, često obnavljati krsnu vjeru, pristupati sakramentu pomirenja i jačati se Euharistijom.“ Pritom se riječju „mučeni“ označava istu osobu koju se na drugim mjestima naziva „opsjednutim“. Kao što sam već napomenuo, obrednik ne uvažava razliku opsjednutosti i posjednutosti. Stoga ne stoji da se jedni od njih mogu, a drugi ne mogu ispovijedati i pričešćivati. Ako su fizički to u stanju, nema zapreke da opsjednuti primaju navedene sakramente.
Što se tiče oslobađanja osoba, da bi se ono dogodilo potrebno je ukloniti uzrok. Taj je uzrok obično vlastiti grijeh, najčešće okultni. U tom smislu može se raditi o zapreci za oslobođenje, koja se sastoji u nedostatnom obraćenju osobe, kod koje je određena mana duboko ukorijenjena. Također, može se raditi o tvrdokornom neopraštanju. Nadalje, ponekad je potrebno ukloniti okultni uzrok kojim se djelovalo na osobu (primjerice, urok). Ako uzrok nije grijeh, nego jednostavno Božje dopuštenje (kao kod nekih svetaca koji su bili mučeni od demona bez svoje krivnje), onda je potrebno moliti za oslobođenje sve dok se ne ispuni svrha koju je Bog namijenio, te osoba bude oslobođena.
Nadalje, ako se dobrom ispovijedi i ukloni grijeh kao uzrok, valja imati na umu da je učinak sakramenta pomirenja brisanje grijeha, odnosno oslobađanje duše, dok tijelo obično ostaje pod vlašću Zloga. Upravo za oslobađanje vlasti demona nad tijelom i postoji posebni sakramental, egzorcizam. Također, to je dobar primjer da si posvijestimo kako i nakon opraštanja grijeha ostaju njegove posljedice, pa i vremenite kazne koje valja okajati.
Preuzeto s: studentski-pastoral.com