Pobačaj – pravo ili zločin?

Tvrdnja da je pravo na pobačaj ženin izbor najveća je prijevara čovječanstva, jer i začeto dijete ima svoje pravo – pravo na život. Osim toga, prvi darovatelj tog novog života nisu ni otac ni majka, već sam Bog.

 

„Ne ubij dijete pobačajem niti ga pogubljuj nakon rođenja.“ (Didache, I. st.)

Zašto je ovo pitanje aktualno već desetljećima? Dr. Stanko Lasić obradio ga je u knjizi „Pravo na rođenje u učenju Crkve“  (2009.) u kojem čitamo dijagnozu trenutka: „Naše je doba nikad moćnije tehnikom, vezama, znanjem, silom, životnim standardom… A ipak mu prijeti da bude obilježeno kao ono u kojem nema snage da se rodi dijete i da se na naše dane primijene Izaijine riječi: ‘Ovo je dan nevolje, kazne i rugla: prispješe djeca do porođaja, a nema snage da se rode’ (Iz 37,3).“ Katekizam Katoličke Crkve o pobačaju piše u cjelini o Deset Božjih zapovijedi, Peta zapovijed: ‘Ne ubij!’ U šest brojeva sažet je stav Crkve o ovom vrlo potresnom problemu koji je u ‘kulturi smrti’ predstavljen kao ženino pravo. No, ta tvrdnja – da je pravo na pobačaj ženin izbor – najveća je prijevara čovječanstva, jer i začeto dijete ima svoje pravo – pravo na život. Osim toga, prvi darovatelj tog novog života nisu ni otac ni majka, već sam Bog: „Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih“ (Jr 1,5).

„Strah od nevine djece sadržava najtežu optužbu protiv naše civilizacije.“ (G. Caprile)

Što je najveća prijevara?

Tzv. Pro-choice pokreti sustavno se bave samo jednom stranom priče zavaravajući žene govorom o njezinu pravu, a skrivajući joj istinu o posljedicama izbora. Dok je oslobađaju od ‘ropstva majčinstva’ koje ‘narušava’ njezino tijelo, ‘uskraćuje’ pravo na karijeru i slobodu (bez odgovornosti), vrlo vješto joj skrivaju grobnu jamu u koju će upasti zajedno s ubijenim djetetom. Jer drama savjesti koju će proživljavati nalik je otvorenom grobu u kojem si živ zakopan, i to vlastitim izborom. Zato je potrebno razbiti jednostrano informiranje o pobačaju i pobijediti viziju da je začeto dijete tek nakupina stanica čiji život zapravo počinje nakon rođenja. Dr. Tonči Matulić u knjizi „Pobačaj – drama savjesti“ (1997.) detaljno je naveo razloge zašto žena nema pravo na pobačaj? Biološki – u sebi nosi začeto novo biće koje je neponovljivo i nova je jedinka; psihološki – postoji vrlo blizak odnos ploda i majke, ali i vlastiti psihološki svijet samog ploda; filozofski – plod je razumsko i ljudsko biće; teološko-moralni – Bog je čovjekov stvoritelj i gospodar života, pa prema tome čovjek treba služiti životu, poštovati ga i štititi (5. Božja zapovijed); pravni – pravo na život ima svaki čovjek. To se pravo ne može pripisati izvana, već ono proizlazi iz njegove naravi. Posljedice pobačaja: depresije, psihoze (odmah nakon pobačaja), nemiri (osobito prva tri mjeseca nakon pobačaja), traume (vraćanje slika, sjećanje datuma kada bi se dijete trebalo roditi ili kada ga je majka ubila). Zanimljivu je tvrdnju iznio papa Ivan Pavao II. 1991. godine u Varšavi kada je govorio zastupnicima u poljskom parlamentu: „Koliko god prekid trudnoće zagovarale neke žene, posebno međunarodni feministički pokret, toliko se u biti iza toga skriva muškarac kojem je ugodnije ako taj problem rješava sama žena, premda pobačaj škodi samo njoj.“

„Tražit ću račun od čovjeka za život čovjeka.“ (Post 9,5)

Crkva je trajno zainteresirana za život

Osim što je potaknuta Pismom u govoru o svetosti života, Crkva čuva i vrlo drevne spise koji nam potvrđuju važnost ove teme. Tako, primjerice, gore spomenuto djelo Didache, punog naziva Uputa Gospodinova narodima po dvanaestorici apostola, u formi kratkih i jezgrovitih rečenica naglašava da je moralni temelj ponašanja kršćana ljubav prema Bogu i bližnjemu, te se zato u njemu spominje i odnos prema nerođenoj djeci. Spis je nastao 50.-60. godine poslije Krista, što znači gotovo kad i sinoptička evanđelja. XX. stoljeće, s ratovima i sukobima (primjerice nacizam), na poseban je način otvorilo temu vrijednosti ljudskoga života. Potrebu za govorom Crkve o tome intenzivirao je i razvoj tehnologije, znanosti, medicine, i to u prilog napretka čovječanstva. Ipak, granica u svemu je dostojanstvo čovjeka koje nije stečeno niti pripisano pravo, već proizlazi iz činjenice da je čovjek slika Božja, a život Božji dar. No, s pojavom različitih liberalnih smjerova sredinom prošloga stoljeća, kao da je nametnut trend oslobađanja čovjeka od njega samoga. Ono što je svetinja našlo se na tržištu izbora, sve do krajnosti da život začetog djeteta postaje pravo žene, a ne Božji dar. Ivan Pavao II. u enciklici „Evanđelje života“ (1995.), pišući o sadašnjim prijetnjama ljudskom životu (širenje pobačaja, kontracepcija, umjetna reprodukcija, eutanazija…), govori da se radi o programiranim prijetnjama na znanstveni i sustavan način. Po njemu, „XX. stoljeće je razdoblje masovnog napada na život“, što je potvrđeno ratovima, masakrima nevinih ljudskih života. Dogodila se objektivna zavjera protiv života! No, to nije biblijska nepoznanica. Već u Post 4,9, u Kajinovom odgovoru Bogu na pitanje gdje mu je brat: „Zar sam ja čuvar brata svoga?“ – čitamo izopačeno poimanje slobode, u čemu leži i odgovor na pitanje zašto se, među ostalim, događa i pobačaj kao grijeh protiv 5. Božje zapovijedi? Samo što majke koje ubijaju začeto dijete Bogu postavljaju pitanje: „Zar sam ja čuvarica djeteta svog?“

„Pobačaj i čedomorstvo užasni su zločini.“ (Gaudium et spes, br. 51)

Kazne za pobačaj?

Pobačaj u kršćanstvu možemo smatrati poganskim nasljeđem, a nakon što je kršćanstvo dobilo slobodu, na crkvenim se saborima suočilo s tim pitanjem. U početku (IV. st.) govorilo se o tzv. ‘kanonskim pokorama’ za krajnje teške grijehe kao što je pobačaj. S vremenom i nakon prakse izopćenja, kazne se ublažuju i svode, primjerice, na deset godina pokore. No, uvijek je pobačaj u rangu ubojstva, samo što je kazna ovisila o stupnju spoznaje razvoja ploda kroz stoljeća. U Zakoniku kanonskog prava iz 1917. godine za pobačaj je kazna izopćenje iz Crkve, kao i u onom objavljenom 1983. koji je i danas na snazi: u izopćenje unaprijed izrečeno upada tko sudjeluje u vršenju pobačaja. Katekizam Katoličke Crkve naglašava da se ovdje ne radi o „sužavanju područja milosrđa“, već o isticanju težine počinjenog zločina, „nenadoknadivoj šteti učinjenoj nevinom biću, njegovim roditeljima i cijelome društvu.“ Važno je u svemu naglasiti da Crkva nikada ne osuđuje ženu koja je učinila pobačaj, već osuđuje sam čin ubojstva začetog djeteta, jer život je Božji dar i život je svet!

„Bog je jedini Gospodar života od početka do svršetka: nitko i ni u kakvim okolnostima ne može sebi uzeti pravo izravno usmrtiti nevino ljudsko stvorenje.“ (Ivan Pavao II.)

Temeljni dokumenti

Još je papa Pio XI. 1930. godine osudio svaki oblik neposrednog pobačaja. Njegov nasljednik, Pio XII., intervenirao je kada su se pojavile struje da se pobačajem zaustavi porast stanovništva. Ivan XXIII. i Drugi vatikanski sabor reagirali su u vrijeme legalizacije pobačaja u Europi uključujući se tako u rasprave o ljudskoj naravi i osobnom dostojanstvu začetog djeteta. Tim su putem nastavili i Pavao VI., Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. Kongregacija za nauk vjere je 1974. godine objavila Izjavu o namjernom pobačaju (potpisao ju je tadašnji pročelnik kardinal Franjo Šeper) u kojoj stoji da je obveza čuvanja života ne samo kršćanska zapovijed, već to nalaže i razum. Postoje prava koja dolaze prije društva, a to su prava čovjeka među kojima je prvo pravo na život. „Čim je jaje oplođeno, započeo je život koji nije ni majčin ni očev“, stoji u ovoj Izjavi. Ujedno se naglašava da prema do tada objavljenim crkvenim dokumentima, „pobačaj ne smije nikada ni iz bilo kojega razloga biti primijenjen, niti u obitelji niti ga javna vlast može uvesti kao zakonito sredstvo za smanjenje broja poroda.“ Čak i kad postoje zakoni koji dopuštaju pobačaj, „čovjek se nikada ne može pokoriti iznutra nedopuštenom zakonu.“ Biskupi Jugoslavije su 1979. godine (godinu dana nakon što je zakonom dopušten pobačaj) napisali dokument „Uzvišenost i radost života“ ukazujući na opasnost da se zaborave nerođena djeca koja imaju pravo na život. Podsjećaju da je „za liječnika, bez obzira na posljedice, po savjesti obvezujuće uskratiti pobačaj.“ Zanimljivo je da je Ustav SFRJ imao članak u kojem je pisalo da je „pravo čovjeka da odlučuje o rađanju djece“ (čl. 191). S vremenom se izgubila svijest da je pobačaj teško moralno zlo. Dokument iz 1979. izravno navodi da je „pobačaj znak oslabljene volje za životom i siguran način zatiranja naroda.“ Ivan Pavao II. u pobudnici „Familiaris consortio“ iz 1981. godine podsjeća supružnike da su oni „suradnici ljubavi Boga stvoritelja“, dok se dokument „Donum vitae“ iz 1987. godine ponovno bavi poštovanjem ljudskog života u nastanku i dostojanstvom rađanja. „Od prvog časa postojanja ljudsko se biće mora poštivati kao osoba“, što znači da je već u zigoti uspostavljen identitet nove ljudske jedinke kojoj se trebaju priznati prava osobe, a prvo pravo od svih je pravo na život. Dalje tekst opširno govori o prenatalnoj dijagnostici, a u drugoj cjelini i o umjetnoj oplodnji. „Donum vitae“ proširen je novim pitanjima „koja određuju smjer ljudskoj povijesti“ 2008. godine naputkom „Dignitas personae“ koji je odobrio papa Benedikt XVI. Središnja misao: „Dostojanstvo osobe mora se priznati svakomu ljudskom biću, od začeća do prirodne smrti.“ U ovom pregledu dokumenata dodajmo i „Evangelium vitae“ Ivana Pavla II. iz 1995. godine, encikliku o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života. Iako se u svijetu u to vrijeme susrećemo s terminološkim ublažavanjem moralnog zla pobačaja, Papa kaže da, bez obzira na termin, hotimičan pobačaj, kako god da se izvrši, „namjerno je i izravno ubojstvo ljudskog bića u početnoj fazi njegova postojanja, tj. između začeća i rođenja“ (EV, br. 58).

Kako ‘kontrolirati’ rađanje?

Mnogi će postaviti pitanje što Crkva savjetuje za regulaciju porođaja ako pobačaj nije sredstvo ‘kontrole’? Papa Pavao VI. je 1968. godine u enciklici „Humanae vitae“, koja upravo govori o ispravnoj regulaciji poroda, donio sliku cjelovitog gledanja na čovjeka. Naglasio je neraskidivu vezu sjedinjenja i rađanja koju je ustanovio sam Bog: „Bračni čin, dok združuje muškarca i ženu, ujedno ih osposobljuje za rađanje novog života po zakonima koji su upisani u narav muškarca i žene“  (HV, br. 12). Dodaje da je „ljudski život nešto sveto budući da od svoga početka zahtjeva stvaralački Božji zahvat“ (HV, br. 13). Prema tome, neprihvatljivim načinima regulacije rađanja smatra: izravan prekid započetog procesa rađanja, izravan pobačaj, izravno obesplođivanje i svaki zahvat kojem je cilj onemogućiti rađanje novog života.

„Korijen pobačaja su sebičnost i sumnje u vrijednost života i budućnost.“ (Benedikt XVI.)

Kada u začeto dijete ‘ulazi’ duša?

I ovo pitanje poznato je tradiciji Crkve. Tako je Albert Veliki među prvima mislio da se ‘ulijevanje duše’ poklapa s trenutkom začeća (B. Häring), dok je Toma Akvinski zastupao mišljenje o postupnom oduhovljenju. No, s razvitkom medicinskih spoznaja začeća, i ova teorija oduhovljenja svedena je na zaključak da čovjek dobiva dušu u trenutku oplodnje, jer trenutak oplodnje sigurno je početak individualnog ljudskog života.

Nemoj me ubiti, mama!

No, svi ovi dokumenti, pravo i smjernice, dogodi se da padnu u vodu pred srcem majke koja pristane na pobačaj. Štoviše, mnoge ga shvaćaju kao svoje pravo na izbor. Ovaj tekst želio je pokazati koliko je Crkvi stalo do zaštite svakog začetog djeteta. To je pitanje odnosa prema životu, a život je Božji dar. Ipak, ovo se pitanje najviše tiče  žena i majki koje prema njemu moraju zauzeti jasan stav. A osim razumske spoznaje, u odluci za ili protiv zasigurno svoju ulogu igra i srce majke pod kojim raste novi život. Ima li ga zaista pravo ubiti? Podsjetimo, žena ima naravnu sklonost majčinstvu, začeću. To je njezina biološka datost, ili bolje rečeno, darovanost. Mi možemo davati teološke argumente za rasprave, ali samo majke koje u sebi nose novi život autentično mogu potvrditi njegovu vrijednost koju su spremne braniti jedinstvenom ljubavlju upisanom u narav žene.

Iz Katekizma Katoličke Crkve o pobačaju:

„Ljudski život mora biti cijenjen i štićen bez ograničenja od časa začeća. Ljudskom biću moraju od prvog časa postojanja biti priznata osobna prava, među kojima i nepovredivo pravo svakog nedužnog bića na život.“ (KKC, br. 2270)

„Već od prvog stoljeća Crkva je isticala moralnu zloću svakog izazvanog pobačaja. Taj se nauk nije mijenjao. Ostaje nepromjenjiv. Izravni pobačaj, što znači pobačaj koji je željen, bilo kao cilj bilo kao sredstvo, teško se protivi ćudorednom zakonu.“ (KKC, br. 2271)

„Formalna suradnja u vršenju pobačaja teški je grijeh. Crkva taj prijestup protiv ljudskog života kažnjava zakonskom kaznom izopćenja.“ (KKC, br. 2272)

„Neotuđivo pravo svakog pojedinog nedužnog čovjeka na život predstavlja konstitutivnu osnovu građanskog društva i njegova zakonodavstva.“ (KKC, br. 2273)

„Budući da s ljudskim zametkom treba od samog začeća postupati kao s osobom, mora on u svojoj cjelovitosti, koliko je moguće, biti štićen, liječen i njegovan, kao i svako drugo ljudsko biće.“ (KKC, br. 2274)

Preuzeto s: Laudato.hr