Prazne crkve – duhovna misao

Poput vatrene stihije Europom se širi zanimljiv fenomen. Nekada plodno kršćansko tlo malo pomalo postaje poput duhovne pustinje u kojoj sve s predznakom kršćanskoga biva tako radikalno uklanjano iz svakodnevnoga društvenog diskursa. Između ostaloga, lijepe crkve iz različitih kulturnih razdoblja ostaju tek nijemi svjedoci usred sve bučnijega sekularizma. Nekada su ih pohađale i u njima nalazile duhovni mir mnoge duše željne Božje blizine. A danas? Jezivo je promatrati kako zjape prazne, dok su im malobrojni ili čak jedini posjetitelji turisti iz najudaljenijih krajeva svijeta, privučeni raskošnom arhitekturom, koju pod svaku cijenu žele ponijeti kao vrijedan fotografski zapis. Ukoliko se ovaj fenomen drastičnog pada pohađanja liturgijskih slavlja prepoznaje kao znak zamiranja vjere, onda to zabrinuta i iskrena vjernika malo pomalo vodi u malodušje. No, ukoliko se stvar motri iz drugoga kuta pa se uzme u obzir da poticaj pohađanja vjerskih sastanaka tijekom ne baš davne prošlosti i nije baš u velikoj mjeri bio motiviran pravim iskrenim pobudama, onda stvar poprima drukčiji obris i boju. Čini se da slaba posjećenost misnih slavlja i drugih liturgijskih sastanaka jest druga strana iste medalje, odnosno da ta činjenica daje na vrijednosti današnjem prakticiranju vjere, kakva god se ona činila. Držim da je upravo prazna ili poluprazna crkva dokaz da vjera nije nešto poput „instant proizvoda“, lako dostupna i ne previše zahtjevna. Baš naprotiv, vjera ne traži od čovjeka tek nešto usputno i suvišno nego traži sve, cijelo biće i cijeli život! Mentalitetu današnjega čovjeka to ne izgleda kao primamljiva ponuda, jer je do svega što mu je potrebno, ili barem tako misli, navikao doći brzo i bez puno truda. No, u svemu tomu bilo bi nepotpuno ne istaknuti da, budući Bog od čovjeka traži sve, cijelo srce, on zauzvrat i daje sve ono što je čovjeku potrebno. U nastojanju oko iskrena življenja vjere vrijedi izdržati zahtjev koji stvara napetost između čovjekove želje i zadovoljenja te iste želje. Između tih dviju stvarnosti stoji ustrajno iščekivanje koje nije baš ugodno ili bolje rečeno stoji osluškivanje u vjeri koje ponekad zna biti bolno i okovano tamom. U takvim trenutcima “Božje šutnje” neka nas svakodnevno tješi i hrabri činjenica da je Bog predao sama sebe za nas da bi nam pokazao najsigurniji i najbolji put do sebe. Ostanimo na tom putu u zgodno i nezgodno vrijeme.

fir