Franjo i običnost- duhovni impuls

U bazilici Sv. Franje u Asizu u Italiji, kao i na brdu Alverna, nalazi se izložen habit „umbrijskog siromaška“. Franjin habit bio je, kako se može vidjeti, obična suknena vreća, a pojas obično uže. I po tom sasvim običnom odijelu razvidno je da se Franjo povukao iz raskoši i obukao u priprostu običnost ili sasvim običnu priprostost. To se isto i danas traži od onoga koji krene za Kristom po njegovu uzoru, ali i od svakog kršćanina. Svu raskošnu i „kićastu“ obučenost i obavijenost valja „svući“ sa sebe. Redovnik današnjice, razumije se, kao i svaki kršćanin, trebao bi biti obučen u običnost, a ta običnost nije ugodna ni laka; ona rađa oporošću i nije ugodna za tijelo i često oholi ljudski duh.

Autentična običnost čini čovjeka s jedne strane naizgled nezamjetljivim, a s druge strane neobičnim i uočljivim. Jer za onoga koji je, htio ne htio, primoran živjeti svakidašnju običnost u okolnostima koje ga uvjetuju, ne može se reći da je to njegov svjesni i voljni izbor u životu te zbog toga i nije neobičan. Samo svjesni izbor za običnost čini čovjeka neobičnim. Za razliku od toga čovjek današnjice radije bira pod svaku cijenu biti što neobičniji, a onda na kraju biva utopljen u more sasvim običnih po kriteriju koji određuje i nameće većina. Zato i dopušta da ga odgaja „Veliki brat“ po načelima koja hoće od sasvim bezimenih učiniti poznate, promičući i silom namećući namještene odnose koji trebaju poprimiti neobičnu, tobože spontanu formu, dočim na kraju sve skupa ispada tek groteskna karikatura. Ili pak kada prateći modne trendove nastoji robovati im po svaku cijenu.

Neobični ljudi nazivani su takvima jer ničim nisu htjeli biti neobični. Naprotiv, više su se čudili zbog čega ih se doživljava posebnima. Njihov motiv nije bio prilagođavati se „pravilima igre“ koja vrijede na općoj razini, već neopaženo i samozatajno izgarati za ideale koji su im bili najveće blago i radost.

U toj zaokupljenosti neobičnim, jer nesvakidašnji fenomeni privlače pozornost, može se uočiti čovjekova duboka težnja za iskonom, želja da se vrati sebi i „skine“ sa sebe sve ono suvišno; da se oslobodi zaglušujuće buke koja mu često priječi čuti i samoga sebe. U životima jednostavnih priprostih ljudi, a takav je bio i sveti Franjo, prepoznajemo ulomke vlastite, tako često izgubljene i neostvarene čežnje za jednostavnošću koja ipak ima svoju cijenu.

fir