Kada je riječ o iščekivanju, može nam se učiniti da je to odveć djetinji stav koji smo nadrasli ili pak trebali nadrasti. No, ukoliko malo bolje razmislimo uvidjet ćemo da je ono trajno prisutna stvarnost u životima ljudi. Iščekivanje pretpostavlja onoga tko iščekuje – iščekivatelja i ono što dotični u bližoj ili daljoj budućnosti očekuje. Bilo da se radi o odnosu, riječi, daru, događaju, susretu… Taj stav nosi u sebi dinamiku još neostvarenoga ili nedogođenoga. Razinu, pak, te dinamike određuje jačina privlačne težnje kojom se iščekuje ono čemu se ide ususret. Jednostavno rečeno, iščekivanje budi i aktivira zaspale i opuštene strune čovjekova srca, čineći ga pozornim. Nije li to iskustvo zajedničko svim ljudima? Ne događa li se to, na primjer, kod nestrpljivog očekivanja susreta s dragom i bliskom osobom koju duže vremena nismo vidjeli?

Preneseno na duhovno polje, iščekivatelj je onaj koji u stavu ponizne i ustrajne vjere iščekuje. Strpljivo iščekivanje pretpostavlja stalnu budnost i ustrajnost koje vode prema ostvarenju željenoga. Onomu, pak, koji ne iščekuje i ne živi u nadi i od nade, nijedan događaj i susret ne će imati dinamiku odnosa koja je prisutna kod susreta koji se željno iščekuje. Iščekivanje, kao takvo, jest neminovno upućeno na susret i živi od susreta. Na ovom tragu, upitati se, može li život kršćanina biti lišen stava iščekivanja? Zar nije svaka u skrovitosti i intimi srca izrečena molitva jedno iščekivanje? I sami evanđelisti su htjeli ukazati na važnost i vrijednost iščekivanja, prenoseći nam Isusove riječi – budni budite i molite! (Lk 21, 36).

Ponekad nam se može učiniti da Bog ostaje gluh na nebrojene vapaje bespomoćnih, obespravljenih, ožalošćenih i ostavljenih koji žive u očekivanju njegove pomoći. No, onaj koji živi od Božje riječi i njome se hrani, stavom iščekivanja čini ono najviše što može. Ustrajnom molitvom očekuje pohod Božje snage i svjetla, darivajući Bogu najdragocjeniji dar svoga povjerenja. Božja riječ nas uvijek iznova podsjeća da postoji Netko tko živo osluškuje vapaje ljudskoga srca koje iščekuje i živi u nadi. I ne samo to, nego taj Netko, koga nam je utjelovljeni Spasitelj najočitije objavio jest razlog našega iščekivanja. On nam u prispodobi o Milosrdnom ocu (Lk 15, 11-24) i na mnogim drugim mjestima poručuje da nas bez prestanka iščekuje i nada se našemu pogledu srca. Osobito onda kada se udaljimo od njega. Onaj tko iščekuje, živi u nadi očekujući njegovo svjetlo koje obasjava naš put do njega. Iščekivati, jednostavnije kazano, znači darovati Bogu svoje povjerenje ili jednostavnije rečeno, vjerovati.

fir