Po svojoj specifičnosti – daru razuma, čovjek je biće koje razmišlja, istražuje, pita se i ulaže napor kako bi došao do novih spoznaja i dostignuća na brojnim poljima djelovanja. Na osobit način svojim neumrlim vječnim duhom želi sebe trajno nadilaziti. Želi živo iskusiti ono što sluti, čemu se nada i u što vjeruje. Darom vjere sluti nekoga tko ga je stvorio, želi osjetiti njegovu blizinu i nazočnost u svom životu. Nije li ovo iskustvo svakoga od nas? Ne žudimo li za tim da naš život bude osmišljen i ispunjen, radostan, miran i slobodan? Da, to zasigurno želimo, ali jesmo li svjesni svih staza na raskršćima našega životnog puta koje nas mogu udaljiti od cilja kojem smo se uputili i koje nas odvode od nutarnjeg mira i radosti? Zasigurno se često pitamo zašto je čovjek, iako stvoren s očitom potrebom za mirom i radošću, tako često nesretan, nemiran i u sebi rastrgan.

Bez sumnje se može reći da je to nemirno biće tako često zatvoreno za pravi iskreni susret. Ne kaže li se s pravom za ljude današnjice da su se zatvorili u „svoj svijet“ i da više nemaju vremena jedni za druge? Pa čak ni potrebe za drugim! Uzrok tomu bez sumnje leži u manjkavu odnosu prema Bogu. Sve više se uočava nedostatak pravih susreta iz potrebe, na čije mjesto nažalost dolaze oni iz surove hladne koristi i običaja. Zanimljiva je činjenica da riječ sreća u hrvatskom jeziku ima veze s glagolom sresti ili su/sresti. Evo nam i ovdje poruke i pouke kako do sreće u svom životu. Da bismo bili sretni potrebno se često susretati s Onim koji nam jedini može dati ispunjeno i mirno srce. Potrebni su nam susreti koji će nas mijenjati i uvijek iznova činiti gorljivijima. Potrebno je ne samo slušati o nekome tko nam može dati radost i mir, nego htjeti ga osobno susresti i iskusiti. Sasvim je jasno da nekoga koga rijetko srećemo ne možemo dobro poznavati, makar ga nazivali prijateljem, a jednako je tako i u našem odnosu prema Bogu. Potrebno ga je sretati u otvorenosti srca, kako bi On koji je istina, dobrota i ljepota mogao ući kroz otvorena vrata naše iskrenosti i dobrohotnosti. Živeći na taj način imat ćemo ne tuđe iskustvo Božje blizine, nego svoje osobno iskustvo. Stvoreni smo kao originali, ne nečije preslike, a kao takvi pozvani smo i živjeti tu neponovljivost. Od nas se traži jedna „sitnica“, a ta je da uđemo u rizik svoje vjere i povjerujemo iskustvu onih koji u svakodnevnom traganju za srećom susreću Onoga koji im daje snagu na njihovu putu i to svjedoče. Važno je ne izgubiti pouzdanje u Božju ljubav kad nam se učini da smo od svih pa i od Boga ostavljeni. Da u iskušenjima, poput svetog Franje, priznamo Gospodaru da nam može dati više od sluge, više od svega onoga što današnji svijet koristoljublja i užitka tako vješto reklamira i nudi.

Nisu li sve današnje stranputice u životima  ljudi zapravo pokušaj da se dovinu do sreće i radosti, ali nažalost tako često na pogrešan način. Zastanimo na trenutak u ovom djeliću vječnosti i upitajmo se želimo li srcem iskrenije i odvažnije susretati Onoga koji nas je jedini kadar preobražavati i usrećivati. Želimo li žrtvovati „Izaka“ svoje sumnje kako bismo otvorili vrata i prozore svoga srca Duhu koji želi unijeti svježinu i osvježenje, vedrinu i svjetlo u naš život i darovati nam snagu svjedočenja?

fir