Razmišljajući o prolaznosti života pogled nam se nerijetko zaustavlja nad nama vidljivim i lako dostupnim, nad grobom i nad propadljivošću ljudskoga tijela. Takav bi nas pogled na buduće stanje vlastitoga tijela, tako barem mislimo, trebao vraćati više samima sebi, čineći nas poniznijima i na koncu boljim ljudima. Dijelom je to doista točno, jer se čovjek, svjestan svoje tjelesne prolaznosti, upinje živjeti trjeznije, čestitije, biti što humaniji, ostvarujući kvalitetnije međuljudske odnose. Još više, onoga koji vjeruje u zagrobni život, put vjere bi trebao voditi, onkraj prolaznosti i raspadljivosti, neprolaznoj slavi koja ga očekuje. Pogled koji se ne zaustavlja isključivo nad grobom i prolaznošću, nego je trajno usmjeren proslavi i tjelesne čovjekove dimenzije jest potpuniji. To je pogled koji čovjeka još više vodi čestitosti življenja, ali i istodobno ražaruje želju i volju dovinuti se do proslavljena i preobražena oblika bivstvovanja cijeloga ljudskog bića. Na taj način, ne samo da nas misao o prolaznosti ovozemna oblika života čini poniznijima, nego nas pogled prema budućoj slavi koja nas očekuje uzdiže i tjelesno i duševno. Bog kojega nam je objavio Isus Krist, na koncu, od nas i očekuje takav životni stav i pogled koji obuhvaća obadvije čovjekove dimenzije, tjelesnu i duhovnu. To nas jednako tako trajno podsjeća da smo besmrtna bića koja kroz jasni privid smrtnosti ili ovozemne prolaznosti u uskrsnuću tijela urastaju u preobraženu neprolaznost oduhovljena života, započetu već ovdje u ovozemnosti.

fir