Drevne kulture i civilizacije pretkršćanskoga razdoblja imale su transcendentnu komponentu kao bitnu sastavnicu života i djelovanja. U svakodnevnom ophođenju s prirodom s kojom su živjeli i suživjeli se, samo od sebe se rađalo pitanje: Tko je stvoritelj svega što postoji? Ni našim starima, koji su većinom živjeli u ruralnijim područjima, pitanje transcendencije nije zadavalo probleme koji se sve češće susreću u današnjim sve urbanijim, tehnički naprednijim i suvremenijim područjima čovjekova življenja. Jer priroda im je bila prvi medij komunikacije transcendentnoga. Sve s čim su se svakodnevno susretali upućivalo ih je na nekoga izvan njih samih. Nisu dovodili  sebe u odnos prema stvorenom na način stvoritelja ili prauzroka. Izravan susret i suživot s biljnim i životinjskim svijetom, prirodnim pojavama i različitim atmosferskim prilikama pobuđivao je u njima osjećaje ushita, čuđenja, zahvalnosti, straha i strahopoštovanja. Sve potrebno za život, uključivo i samu sposobnost rada, smatrali su ničim zasluženim darom.

Za razliku od “ruralna čovjeka”, današnji urbani tip čovjeka postao je u sve većoj mjeri i stvaratelj čijim se velebnim djelima i izumima doista treba diviti. No, u isto vrijeme, taj “urbani genij”, iz dana u dan postaje sve veći  nepismeniji „daltonist“ u otčitavanju i prepoznavanju Božjega čudesnoga djela u svemu što ga okružuje i u odvijanju svih nevjerojatno uređenih procesa u čovjeku i izvan njega. Taj urbani graditelj i stvaratelj u sve većoj mjeri se počinje diviti isključivo djelima vlastitih ruku, velebnim zdanjima i tehničkim dostignućima,  zaboravljajući sve više na Prauzrok svega.

Događa se očita besmislenost: sve naprednije i savršenije biće u isto vrijeme u sve manjoj mjeri se pita o smislu svega što postoji i o smislu svoga života. Stječe se dojam da je moderni čovjek odustao od traženja odgovora na bitna životna pitanja, istodobno uvjeren da je na njih pronašao zadovoljavajući odgovor. I tako se jedno malo stvoreno biće korak po korak preobrazilo u biće samodostatnosti i samoobožavanja. Dok istodobno, ponizni tražitelji istine žele probuditi iz dubokoga sna tog “urbanog narcisa” dovikujući mu da napokon počne tragati za najdubljim odgovorima na pitanja koja je potisnuo unutar sebe i da u tom traganju uzme u obzir i praizvor svega što postoji te čudesnost, ljepotu, sklad i svrhovitost stvorenoga, nastalog ipak, valja s poniznošću priznati, bez čovjekova udjela.

fir