Kod određenja bilo koje pojavnosti u svijetu upomoć nam pritječe filozofija koja pokušava pobliže odrediti ili odstvariti sve fenomene s kojima se susrećemo. Svjetlo i tama: ljudska svakodnevica odvija se unutar ovih dviju stvarnosti, čije prisuće ili neprisuće u bitnome određuje kvalitetu našega života. Kako definirati svjetlo i tamu? Jasno je da svjetlo ima svoj izvor, odnosno da promjena položaja Zemlje u odnosu na nepomični planet Sunce, koji isijava svjetlost i toplinu, uvjetuje izmjenu dana i noći i život uopće. I doista, ne trebamo biti posebno britkoumni da bi izveli zaključak, skupa s brojnim filozofima, kako tama kao biće uopće ne postoji, nego je ona plod odsustva svjetlosne energije na određenom dijelu našega Planeta. Uz to što sunčeva svjetlost omogućuje život na Zemlji ona omogućuje jasno raspoznavanje stvarnosti u kojoj se mičemo i jesmo. Isto tako njezina valna duljina određuje spektar divnih boja i time pobuđuje osjećaj udivljenja nad svekolikim stvorenjem. No, čovjek se nije zadovoljio samo sunčevim svjetlom, štoviše, po uzoru na Stvoritelja i on je postao sustvaratelj pa je putem električne energije produžio radni dan i unaprijedio kvalitetu života. Nećemo pogriješiti ako kažemo da je čovjek, kao takav, zapravo biće svjetla koje želi živjeti u svjetlu i od svjetla. No, dar vida ne bi nam bio od koristi bez postojanja jaka izvora svjetla, koji nam daje vidjeti, raspoznavati i diviti se.

Možemo li povući sličnu paralelu kada je riječ o čovjekovoj, ne samo tjelesnoj, već  i duhovnoj dimenziji? Ako je naš odgovor potvrdan, na ovom tragu se možemo upitati tko je izvor toga svjetla, je li nam ono uopće potrebno kako bismo imali iskren i istinit duhovni život, ispravno vidjeli stvarnost koja je u dubinama darovana nam bića i na pravi način se postavili prema Bogu, sebi, drugima i svijetu? Čini se da ova usporedba ovdje nalazi svoju bitnu primjenu. Još jasnije rečeno, bez obzira što svi ljudi imaju duhovnu dimenziju ona ne biva prihvaćena od svih na jednak način, jer mnogi će reći da je čovjek samo ono što se vidi tjelesnim očima, a da o ostalom valja šutjeti. Ovakvima neki drugi poručuju da je duhovna stvarnost vidljiva ne samo očima duha, nego i tjelesnim očima, kao na primjeru besplatna sebedarja kroz strpljivost, čestitost, vjernost, marljivost, žrtvu i kroz bilo koji vidljivi izraz ljubavi koja je jedina prava pokretačka snaga čovjeka. Jasnoća viđenja sebe u rečenoj trostrukosti bez sumnje određuje kvalitetu svih naših odnosa. Ovdje se zapravo i krije odgovor na pitanje zašto na svijetu postoje dobri i manje dobri ljudi, kao i na ono poslovično pitanje i optužbu u jednome: Gdje je sada taj dobri Bog, zar skrštenih ruku promatra čovjekovu tragediju i suze nevinih? Doista, bez duhovna svjetla, kojemu je izvor jedino Bog, čovjek ne može ponuditi pravi odgovor na pitanja tko je i kako mu je živjeti! Onomu tko u najdubljim porama svoga bića osjeća grozotu tame i tjeskobe Bog uvijek iznova upućuje svoju riječ: Ja sam svjetlo svijeta; Tko ide za mnom, ne će hoditi u tami, nego će imati svjetlost života (Iv 8, 12). Jer na mjesto koje pripada jedino Bogu dolaze razni surogati nazvani najrazličitijim imenima, čovjek se osjeća izvana sve slobodniji, rasterećen zahtjeva savjesti, a u sebi sve mračniji, zarobljeniji i nesretniji. Potrebno se uvijek iznova preispitivati živimo li doista u duhovnom svjetlu ili tapkamo u tami, proklinjući je. Prihvaćamo li to stanje kao kaznu, tobože poslanu od Onoga koji nas uvijek iznova sve više zbunjuje. Još jednom valja ponoviti da tama kao biće ne postoji već je plod odsutnosti svjetla, a jednako vrijedi i na duhovnom planu. Zato se ne zaustavljajmo u tami gubeći nadu u svjetlo, već se približimo Svjetlu koje je došlo na svijet da bi nas prosvijetlilo i darovalo neprolazan život i tama nad nama više ne će imati nikakvu moć.

fir