U našoj kršćanskoj kulturi prisutan je običaj ukrašavanja počivališta pokojnika cvijećem. Taj vrlo simboličan čin povlači i neka pitanja. Kao na primjer, što se sve htjelo na taj način izraziti? Na tragu traženja odgovora na ovo pitanje, čini mi se prikladnim tumačenje da donoseći svježe mirisno cvijeće na sam sprovodni obred i na grobove, najprije želimo izraziti svoju zahvalnost za svu ljubav koju su nam darovali naši pokojnici za života. Jednako tako, na taj način izričemo pokojnicima čestitku na čestitu i požrtvovnu životu.
Ne sumnjam da je običaj ispraćaja pokojnika uz cvijeće doista potaknut spomenutim motivima. No, zanimljivo je da se grobovi pokojnika u zadnje vrijeme sve rjeđe ukrašavaju tek ubranim svježim cvijećem. To je redovito slučaj kod sprovodnog obreda i na poseban način na spomendan svih vjernih pokojnih na Dušni dan. Što se to onda donosi na grobove tijekom godine? Redovito se tamo mogu pronaći različiti cvjetni aranžmani napravljeni od umjetnih materijala, kao što su tekstil i plastika. I doista takvi ukrasi izgledaju lijepo, ali ipak ostavljaju dojam površnosti i hladnoće. Ne dvojim da većina ljudi ima razvijen odnos poštovanja prema počivalištima svojih najmilijih, ali s druge strane, kupujući beživotno umjetno cvijeće i „ukrašavajući“ njime grobove najmilijih, nesumnjivo se nasjeda na sve prisutniju ponudu hladnoga potrošačkog mentaliteta. Što se sve može iščitati iza ove sve prisutnije navike? Najprije valja reći da veliki broj ljudi ovo čini iz dobre i plemenite namjere, jer mnogi su stotinama ili tisućama kilometara udaljeni od rodnoga kraja, pa na ovaj način žele da im grobovi pokojnika izgledaju lijepo i urešeno, kako i pristoji. No, vjerojatno se nađe i dobar broj onih koji se svjesno lišavaju obveze češćeg dolaska i uređivanja istih, pribjegavajući jeftinijem i praktičnijem rješenju i kupnji umjetnih ukrasa. Pritom, brinući više o tome što će im reći njihovi susjedi i rodbina, negoli vlastita savjest.
Dajemo li se i mi zavarati stavom da je, bez obzira što bismo to mogli činiti i češće, dovoljno jedanput godišnje pohoditi počivališta pokojnih i ukrasiti ih cvjetnim aranžmanom s dugim vijekom trajanja? Osim toga, valja nam se upitati što je u takvom slučaju s onim iskrenim vjerničkim odnosom prema pokojnicima? Što je s molitvom i zajedničkim obiteljskim misnim slavljem za njih? Je li i to na razini vidljivoga, na razini umjetnoga?
Na koncu, uopće nije ni važno koliko smo puta donijeli svježe cvijeće na grobove svojih pokojnika, već sjećamo li ih se, pohađamo li njihova počivališta i molimo li se za njih redovito. Čime, nadasve, svjedočimo svoju zahvalnost za njihovu žrtvu i trud koje uživamo. No, ipak se ne može poreći da naš nutarnji odnos, stav i uvjerenje nalaze svoj izraz i kroz vanjski znak. Bilo bi lijepo, stoga, na grobovima, uz upaljenu svijeću češće vidjeti svježe ubrani cvijet kao simbol ljubavi, zahvalnosti i povezanosti s našim dragim pokojnicima, a nadasve kao znak žive nade podržavane vjerom u uskrsnuće i skoro zajedništvo putujuće i proslavljene Crkve u vječnosti.
fra Ivan Režić