TIJELOVO

Ja sam kruh živi koji sam s neba sišao, govori Gospodin. Tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke“ (Iv 6,51)

 

Tijelovo ( Corpus Christi – Corpus Domini) je zapovjedni katolički blagdan punoga naziva : Svetkovina Presvetoga Tijela i Krvi Kristove, a on i objašnjava samo značenje blagdana.

Blagdan predstavlja i zahvalni spomen na Veliki četvrtak i Posljednju večeru, kada je ustanovljen sakramenat Euharistije i Presveti oltarski sakramenat, kojim je Krist trajno nazočan među nama kao naša najdragocjenija Prisutnost u svom Presvetom Tijelu i Krvi.

U Hrvatskoj ga negdje nazivaju i Brašančevo, što dolazi od izraza brašanče, kako se naziva hostija.

U Dubrovniku za blagdan rabe i naziv korosante.

 

Čudesno je, ali ne i Svemogućemu Bogu!

Našim darovima Njemu: kruhu i vinu u svetoj misi, Bog prilazi uzvraćajući kroz njih svojim božanskim darom – Svetom hranom (posvećenom hostijom, euharistijom).

Isus nam daje sebe za hranu pod prilikama kruha i vina predajući nam svoje Tijelo i Krv baš kao i nekoć na Kalvariji – žrtveno!

Po toj božanskoj okrjepi jača naše ljudske snage kako bismo živjeli Raj već ovdje na zemlji te u konačnici baštinili vječnost.  „Dobar pastir  pravo jelo smiluj nam se janje bijelo, daj nam hranu svoje Tijelo hrani vodi stado cijelo k strani žića blaženoga … Silni Bože, što nam jesti na zemaljskoj daješ cesti, daj na gore s tobom sjesti među svece ti nas smjesti u nebu kod stola svog. Amen. Aleluja.“ Iz Posljednice

Blagujući u pričesti posvećenu hostiju, mi se klanjamo i častimo presveto Tijelo i Krv.

Posvećeni kruh koji pretekne nakon pričesti u svetoj misi čuva se u crkvama – u svetohraništu. Zovemo ga Presveti Oltarski sakramenat  ili Svetootajstvo.

Tako je presveto Tijelo i Krv trajno nazočno među nama kao Živa Prisutnost, kao žrtva, kao dar , kao spasenje !

Zahvalnost, poštovanje i ljubav iskazujemo i kada se okupljamo u župama „na klanjanje“ pred Svetootajstvom izloženim u pokaznici.

To činimo i sami kada zastajemo u svojim crkvama ili ispred njih promišljajući zahvalno o najdražoj Prisutnosti. Ako smo u nekoj crkvi prvi put ulaskom tražimo najposebnije mjesto. Pokazat će nam ga „vječno svijetlo“ koje uvijek svijetli ispred svetohraništa – negdje oko glavnoga oltara; jer je On tu!

 

O povijesti Blagdana

Svetkovina korijene vuče iz 13.st. Posebno je povezana uz dva događaja.

Augustinska redovnica sveta Julijana iz samostana kod Liegea u Belgiji imala je viđenja punog mjeseca na kojemu je opazila mrlju. Pun mjesec je protumačila kao Crkvu, a mrlju kao nedostatak blagdana kojim bi se častilo Presveti Oltarski sakramenat. Na njezinu zamolbu , mjesni biskup Robert de Thorote je u svojoj biskupiji uspostavio blagdan 1246. g. Na početku se zvao Blagdan euharistije. Sveta Julijana i njezini suvremenici su promicali ideju blagdana želeći je proširiti na čitavu Crkvu. Papa Urban IV. s tom namjerom objavljuje bulu 1264. g. ali ga u daljnjim namjerama sprječava smrt. To čini papa Ivan XXII . Od 1317. g. svetkovina je u čitavoj katoličkoj Crkvi.

Blagdan je također povezan uz euharistijsko čudo koje se zbilo 1263. god. u Bolseni u Italiji. Jedan je svećenik slaveći svetu Misu posumnjao u pretvorbu kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu. Kada je lomio posvećenu Hostiju, zapazio je kako iz nje kaplje krv po oltaru .

 

Obilježavanje Blagdana

Zbog tihog karaktera obilježavanja Velikoga tjedna, kada nisu primjerene svečanosti, blagdan Tijelova je dobio termin na prvi četvrtak po okončanju uskršnjega razdoblja. To je prvi četvrtak nakon  nedjelje Presvetoga Trojstva, odnosno deveti četvrtak iza Uskrsa. Uz svečano misno slavlje svetkovina je obilježena Tijelovskom procesijom, koja se prvi put dogodila u Kolnu u Njemačkoj 70-ih godina 13. st. i zadržala do danas sličnu formu. Zajednička je procesija u mnogim krajevima po čitavome mjestu (u novije vrijeme se i u nas vraća zabranjeni ili izgubljeni običaj). U pokaznici svećenik nosi Tijelo Gospodinovo u istoj misi lomljeno i dijeljeno. Pjeva se i moli. Redovita su i četiri stajališta u kojima se naviješta evanđelje na četiri strane svijeta i podjeljuje blagoslov s Presvetim. Djeca i mladež posipaju cvijećem (latice ruža) kuda će Presveti proći. Tako se Crkva vidljivo očituje kao hodočasnički narod Božji koji putuje snagom Božje hrane.

 

Anela Kukavica