U četvrtu nedjelju došašća, 22. prosinca upaljena je četvrta svijeća na advenskom vijencu.

U Leverkusenu su to učinili ministranti, u Berghemu jedna mlađa obitelj, dok je u Kölnu upalila obitelj koja ima unučad.

Želja nam je bila da se kroz ove četiri nedjelje i paljenje svijeća svake nedjelje naglasi jedna životna dob ili obitelj u životnom zajedništvu.

Prvu svijeću na adventskom vijencu upalile su mlade obitelji, a drugu krizmanici koji predstavljaju mlade Misije.

Treću svijeću na vijencu upalili su prvopričesnici koji predstavljaju djecu, a četvrtu su trebali upaliti oni koji predstavljaju djedove i bake i na taj način su se trebale povezati sve generacije.

Kao što su četiri svijeće na adventskom vijencu povezane i pale se jedna za drugom, tako su povezani i naši životi.

Našem društvu i Crkvi trebaju i djeca i mladi, odrasli i stariji!

Svatko na svoj način uljepšava ovaj svijet i nitko nije višak ili nepotreban.

Svi su potrebni jedni drugih. Djeca i mladi odraslih i starijih, a stariji i odrasli djece i mladih.

Jedni bez drugih ne možemo i sve se nekako vrti u krug.

A Bog je naš vijenac! Mi smo na njemu i u njemu. Svatko se pali u svoje vrijeme i polako gori te u svoje vrijeme i izgori, ali nitko nije svijetlio bez razloga. Svatko treba svijetlili drugom i pokazivati mu put. Stariji trebaju pokazivati odraslima, a odrasli mladima i djeci.

Tako izvršavamo svoje poslanje!

Tko je na zemlji svijetlio svojim primjerom i od Boga primao snagu za plamen, on će svijetliti i u vječnosti!