Pismo časne sestre iz Konga

Dragi čitatelji web portala hkm.koeln.de radosna sam što mogu s vama podijeliti milosno iskustvo iz života i rada s dragim kongoanskim narodom s kojim djelim svagdan sve od 1974. godine. Skoro sam postala Kongoanka hrvatskoga podrijetla. Po ljubavi koja me spaja s ove dvije Domovine, s dva naroda, može se tako reći.

Redovnički poziv dar je kojim me Gospodin zahvatio i poslao daleko od doma očinskoga, te u duhu zahvalnosti želim iznijeti kako me vodio i doveo u radost misionara. Naime, čitajući vijesti iz života oca Ante Gabrića, Majke Terezijz te Damjana Devestera u meni se, još kroz novicijat, rađala želja da pođem u misije. I to u Afriku. Zanos koji sam osjetila od prvih dana dolaska u Luhwinju, ovo siromašno i prelijepo mjesto, među dragi narod, nije me nikad napustio niti je s vremenom oslabio. Nije se to dogodilo ni u danima ratnoga stradanja i straha te egzistencijalne neizvjesnosti, kad su se mnoge redovnice povukle, vratile u Europu i svoje matične zajednice. Nadahnjivao me, na neki do kraja ne protumačiv način, primjer naše utemeljiteljice Margarete Pucher koja nam ostavi u baštinu živjeti i širiti Evandelje gdje smo poslane, zauzimati se za najsiromasnije, posebno za žensku mladež. A upravo se u Africi, u Kongu može naći mnostvo naše braće i sestara koje živi izolirano i nezbrinuto u svakom pogledu.

Zbog toga smo mi sestre odmah po dolasku otvorile domaćinsku školu za djevojke, za koju sam ja bila zadužena punih 40 godina. Bilo bi to nemoguće bez suradnje i pomoći drugih sestara, posebno s. Clare Agano Kahambu, koja je i život izgubila, uzeli joj ga usred bjela dana na radnom mjestu, u školi. Draga sestra, nama i svima koji su s njom bili povezani ostavila je prekrasno svjedočanstvo zdušne zauzetosti za napuštene. Za njih je izgarala.

Sestrinsku domaćinsku školu, za koju nas je Provincija od početka svesrdno podupirala, bilo u izgradnji bilo u djelatnosti, uglavnom pohađaju djevojke koje nisu imale mogućnost drugog šolovlanja. Kod nas imaju prigodu naučiti pisati i čitati, šivati, izradivati ručne radove, spravljati hranu, obrađivati polje, uzgajati sitno blago, računati i francuski govoriti. Dakako, prije svega ili, bolje rečeno, sve je protkano poukom iz vjere.

Ne samo da su djevojke imale muku i tegobu učenja, nego su je i sestre morale proći. Za bolji uspjeh apostolata mi smo, uz francuski kao službeni jezik, po dolasku u Afriku trebale naučiti urođenički jezik i kulturu naroda.

Ovdje ne želim i nesmijem prijeći šutke, tj. bez spomena misijske centrale Zagreb koja nam je  u više navrata financijski priskočila u pomoć. Po primljenoj dobroti mogle smo podmiriti plaću učitelja, nabaviti šivaće mašine i materijal potreban za krojenje i šivanje. Vjerujem da su i među čitateljima ovoga zapisa brojni naši dobročinitelji. Svima koji su nas zadužili svojom pažnjom, neka plaća bude Božji blagoslov. Iskazana vam bila darežljivost Očeva. Uvjerena sam da nijedno djelo dobrote neće pasti u zaborav neba.

Mi nastojimo ne prepustiti zaboravu ljude za koje malo tko mari. U početku smo ih posjećivale jednom tjedno. A valja znati da se do sela znalo propješačiti i do 3 ili 4 sata u jednom pravcu. Unatoč umornim nogama poletnost nas je nosila u susret siromašnima, bolesnima, hendikepiranima, izoliranima. Oni su nama a i mi njima bili na radost. Koliko im je značio dolazak sestara svjedoče njihove riječi: “Nebo nas je posjetilo”.

Uvijek sam osjećala da od ovog naroda više primam negoli dajem. Njihov osmjeh i strpljivost, i to upravo i najčešće u najtežim životnim situacijama, kao što su glad, siromaštvo, nemogućnost školovanja djece, nemogućnost liječenja… itekako su poticajni. Kao svojevrsna dužnica ovomu narodu, unatoč teškog početka misionarskog djelovanja, uvijek želim činiti još više. Uvijek više. Svu nadu polažem u Boga i njegovu ljubav.

Dolaskom u Bukavu za vrijeme rata, nisam zaboravila zvanje da se pobrinem za djevojke koje su došle kao izbjeglice iz sela, nebili se sklonile u pregrađu kod obitelji koje su ih primile kao sluškinje. Njihovoj potrebi školovanja izišao je u susret i župnik tako da je nama sestrama ustupio župske prostorije u kojima smo otvorile domaćinsku školu.

Malo pomalo naša se zajednica razvijala. I Bogu je omiljela te nas je obdario novim duhovnim zvanjima. U zadnjih nekoliko godina naše su se mlade sestre kongoanke osposobile te preuzele rad u domaćinskoj školi. Uz mlade sestrinske snage ja sam se mogla sasvim posvetiti radu crkvene radionice. Ovaj apostolat me posebno raduje i daje mi mogućnost biti aktivna u službi domaće Crkve, tim više što je crkveno osoblje pokazalo veliki interes za naš rad, kako župnici iz seoski i gradskih župa, tako i iz drugih biskupija.

Za uspješan rad trebalo je nabaviti specijalizirane mašine za izrađivanje crkvenog ruha. Pouzdale smo se u Providnost Božju koja nas prati i otkriva se vjerničkom oku od prvog dana dolaska u Kongo, ondašnji Zaire. Pitam se što bismo bez nje i njezinog pretakanja u velikodušnost dobrih ljudi, koji po onoj evanđeoskoj ne žele da njihova ljevica zna što im čini desnica. Danas, zahvaljujući velikom srcu dobročinitelja, imamo tri mašine za vezivo. Moji suradnici u radonici su jedna bivša učiteljica i učitelj iz naše domaćinske škole.

Vrijedno je spomenuti da u našoj biskupiji ima atelje za izradu liturgijskog ruha afričkog stila. Međutim, mnogi svećenici više vole ruho koje sestre ukrašavaju, s nama dobro poznatim zapadnim liturgijskim motivima. Kad smo započele s radom u radionici najprije smo šivale štole i albe. Svećenicima se stil ukrašavanja svidio, što je mene itekako ohrabrilo, dalo mi motivaciju za daljnji rad. Do sada smo imale narudžbe iz biskupije i iz svih župa naše biskupije, u čemu vidim potvrdu sestrinskoga rada i smisao postojanja radionice.

Zapravo, u svemu o čemu sam vam pisala vidim življenje baštine koju nam prve sestre predadoše i koju želimo ostaviti novim naraštajima sestara u Kongu. Dao Bog da se karizma naše Družbe i na ovom tlu što više razvije i razgrana na slavu Božju i dobro ovog naroda, za budućnost naših zajednica i Provincije.

Dragi pratitelji misijskog poslanja Crkve i podupiratelji nas misionara, vama na kraju, i trajno, zahvaljujem za svu podršku koju nam iskazujete dobrim djelima, molitvom i suradnjom. Bog vas poživio i svojim Duhom ispunio.

s. Romana Baković