Odgovor na ovo pitanje teško je dati s nekoliko rečenica.

Ova tematika je vrlo teška i oko nje se „lome koplja“.

Zašto je to tako?

Zato što svatko u svojoj glavi i srcu ima drugačiji odnos prema jednom te istom Bogu i njegovu Sinu, našem Spasitelju. Na žalost nisu svi izgradili dobru savijest.

Mi katolici vjerujemo da je Isus Krist i dušom i tijelom prisutan u posvećenj hostiji ne samo na svetoj misi nego i izvan nje, a pohranjuje se u tabernakulu ili svetohraništu.

Sam naziv svetohranište govori o Svetoj hrani koja nam se daje za život.

Isus je sam rekao: Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje — za život svijeta.« (Iv 6, 51)

Mislim da je svakom pravom katoliku ova Isusova izjava jasna, ali ipak ima nekoliko razmišljanja o tome koliko često i u kojim okolnostima mogu pristupati sv. pričesti.

Jedni kažu da se ne treba često pričešćivati jer se lako sagriješi, pa bi se nakon sv. ispovijedi moglo pristupiti sv. pričesti jednom ili dva puta, a nakon toga više ne. Na žalost ovi se najčešće ispovijedaju samo prigodno (Božić, Uskrs, Velika Gospa…).

Drugi pak kažu da se treba što češće pričešćivati, što je istina, ali mnogi to čine kad god dođu na sv. misu, ali rijetko pristupaju sv. ispovijedi (neki ni jednom godišnje).

Kao svećenik mogu reći da i jedni i drugi krivo misle, a time i čine.

Svaki vjernik katolik trebao bi što češće pristupati sv. pričesti, kako bi hraneći se Tijelom Kristovim, dobio što više milosti od Boga, tj. snagu za što bolji kršćanski život. U konačnici tko se hrani Tijelom Kristovim živjet će u vijeke, kako reče Isus.

Ali da bi čovijek bio što dostojniji treba se što češće ispovijedati. Crkva svojim vjernicima preporuča ispovijed jednom mjesečno, a po potrebi i češće – ukoliko ima teški grijeh.

Sad dolazimo do pitanja: A što je to teški ili smrtni grijeh s kojim ne bih mogao pristupiti sv. pričesti?

Teški grijeh odvaja čovjeka od Boga. Takav grijeh se mora odnositi na neke određene vrijednosti, dakle da je usmjeren protiv života ili protiv Boga, npr. idolopoklonstvo (otpad od vjere Boga zbog vjere u nešto drugo, predmet, osobu ili krivoboga), vrijeđanje Boga – psovka, ubojstvo, abortus, preljub, teška krađa, velika laž, teška povreda bližnjega (što uključuje i seksualno iskorištavanje drugoga), nanošenje velike štete, propuštanje nedjeljenje i blagdanske sv. mise i slično i to u punoj spoznaji i slobodnim pristankom. Laki grijesi su grijesi koji su usmjereni protiv određenih vrijednosti (časti, istine, vlasništva) ili nisu učinjeni u punoj spoznaji ili s potpunim pristankom. Takvi grijesi ruše odnos prema Bogu, ali ga ne raskidaju.

Čovjek se može opravdavati i govoriti da nema teški grijeh te pristupati sv. pričesti bez ispovijedi.

Pazite! Ako čovjek samo jednu nedjelju hotimično ne dođe na sv. misu (mogao je doći, ali mu se nije dalo, došli gosti, umoran, pospan, mora učiti, slavi rođendan i slično) ne može pristupiti sv. pričesti.

Na žalost mnogi ne dolaze redovito na sv. misu, a kad jednom dođu u mjesec dana ili čak rijeđe jednostavno pristupaju sv. pričesti kao da je to obični, a ne Sveti Kruh.

Čovjek može ne znati ili ne misli da na taj način nedostojno pristupa sv. pričesti, ali svaki vjernik – katolik o tome treba biti poučen i nema opravdanja za neznanje. Jednostavno rečeno: Onaj tko prisuta sv. pričesti u teškom grijehu čini još teži.

Zato drugi put kad dođete na sv. misu dobro promislite možete li primiti Isusa u sv. pričesti. Ako ste u dvojbi bolje je odgoditi pričest, a ako imate priliku još je bolje poći na sv. ispovijed za koju se treba pripremiti kroz ispit savijesti.

Općinska ispovijed i kajanje na početku sv. mise nisu dovoljni za oproštenje grijeha, a posebno ne teških ili smrtnih.

Tekst: FDŠ