ŽIVOTOPIS
„Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.“
Mt 16,25
Sveti Nikola Tavelić je prvi od Crkve proglašeni svetac u Hrvata, franjevac propovjednik, misionar, mučenik.
Rođen je u Šibeniku u plemićkoj obitelji oko 1340. godine. Umro je mučeničkom smrću u Jeruzalemu 14. studenoga 1391. Kao mladić stupio je u franjevački red u Bribiru. Oko 1365. g. zaređen je za svećenika. 1372. g. odlazi u Bosnu sa još 66 uzornih učenika i redovnika iz raznih franjevačkih provincija na poticaj pape Grgura XI. Dvanaest godina djeluje među bogumilima (koji su bili zavedeni krivim tumačenjem Krstova nauka) i mnoge vraća vjeri svojim propovijedanjem i poniznim – svjedočkim životom. Papa Bonifacije IX. izvještava da su misionari obratili oko pedeset tisuća bosanskih krivovjeraca.
Ujesen 1383. fra Nikola napušta Bosnu i nastanjuje se u Svetoj zemlji – u samostanu na Sionu gdje uči arapski, obilazi sveta mjesta i priprema se za misionarski rad. Sa trojicom franjevačke braće: Deodatom iz Ruticinija u Akvitaniji, Petrom iz Narbonne u Francuskoj i Stjepanom iz Cunea u Italiji podnio je mučeničku smrt davši slavno svjedočanstvo postojanosti u podnošenju smrtnih muka. Četvorica braće franjevaca došli su u Jeruzalem vođeni velikom pobožnošću prema svetim mjestima Palestine te nakanom da služe i dobru nevjernika. Suvremenici su ih zapazili kao ljude velike pobožnosti i kreposnog života, potpuno vjerne zakonima i odredbama svoga reda i od svojih starješina mnogo cijenjene.
U nakani da muslimanima protumače Sveto pismo, Krista i kršćanstvo; prethodno se savjetujući s mudrim ljudima da ne bi počinili nešto protivno istini i ljubavi prema svim ljudima, pođu k najvećoj muslimanskoj – tzv. Omarovoj džamiji na sam Kurban – bajram (veliki muslimanski blagdan) koji se slavio uz mnoštvo. Bilo je to 11. 11. 1391. g. Zatim pođu do stana državnog službenika koji je vršio vjersku upravu u gradu (kadije) želeći pružiti prijateljsku ruku islamskom svijetu propovijedajući istinu o Isusu kojeg muslimani drže prorokom i Božjim poslanikom ali ne i Božjim Sinom, nudeći im tako istinu u svjetlu kršćanskog nauka. Istupili su hrabro pred mnoštvom vođeni žarom i zanosom da ako treba, za istinitost kršćanske vjere podnesu i mučeništvo. Kadija i prisutni muslimani su to doživjeli kao napad na svoju vjeru te im zaprijeti smrću ukoliko se odmah javno ne odreknu svoje vjere. Budući da fratri ostadoše vjerni Kristovoj vjeri, prijetnja se i ostvarila. Podvrgnuti su ih tri dana najstrašnijim mukama a potom odvedeni pred građanski sud koji je potvrdio smrtnu kaznu (kršćanstvo je bilo hereza i zločinstvo za koje je trebalo javno odgovarati). Mnogi prisutni muslimani su ih sasjekli mačevima, a potom bacili na lomaču te raznijeli pepeo – kako bi uništili relikvije … To je bilo u Jeruzalemu pred vratima Jafe.
Izvršenju kazne je nazočio i fra Gerard Chelvet, gvardijan samostana sv. Spasa na Sionu. On je, s fra Martinom Šibenčaninom opisao njihovu mučeničku smrt i izvješća poslao u Vatikan, Leipzig, Šibenik i drugdje:
„Netom je izrečena presuda, navale svi Saraceni koji su stajali uokolo s ogromnom vikom galameći :“ Smakni ih, smakni ih !“ Tako su ih dugo tukli različitim predmetima dok nisu pali na zemlju kao mrtvi, tako da je svatko mislio da su mrtvi. A to je bilo oko devetoga sata. Nakon jedan sat počeše braća otvarati oči i nešto govoriti. Kad je to Kadija opazio, dade ih svezati i staviti u lance a noge im okovati. Tako su zbog vike svjetine ostali tu do pola noći. Oko ponoći dade ih svući gole, čvrsto privezati za stupove i tako okrutno bičevati da su im tjelesa bila potpuno oderana tako da nisu mogli više stajati na nogama. Potom ih baci u najgnjusniju tamnicu i tako ih čvrsto dade svezati u drvene klade da nisu imali odmora ni počinka nego su se mučili u neposrednim i groznim mukama. Napokon ih treći dan dovede na trg gdje se obično kažnjavaju zločinci. Pred emirom, kadijom i nebrojenim mnoštvom Saracena, koji su stajali s istrgnutim mačevima i bodežima i pred velikom vatrom koja je ondje žarko plamsala, ponovno ih upitaše da li će opozvati ono što su rekli i da li će postati Saraceni pa tako neće umrijeti. Na ovo oni odgovoriše; svi rekoše ovo hoćemo i vama naviještamo da se obratite na vjeru Kristovu i da se pokrstite. Ako nećete poći ćete kao sinovi vječne osude u neugasivi oganj gdje ćete se navijeke mučiti. Vi također kažete da mi postanemo Saraceni. Znajte da se radi Krista i njegove vjere ne bojimo ni vremenite smrti ni vremenita ognja. Tako su se hrabro pred njima držali sveti muževi. Kad su to prisutni Saraceni čuli, razdraženi udare bijesno na njih smatrajući sretnijima one koji su ih stigli okrutnije mučiti. Tako su ih raznijeli mačevima da od njih nije ostalo ni ljudske prilike. Kad su završili s mučenjem, baciše ih u onaj veliki oganj, ali njihova tako izmrcvarena tjelesa nisu mogla izgorjeti. I to je mnoštvo stalo na trgu sve do noći promatrajući taj prizor i nadodavajući drva. Zatim su razasuli pepeo a kosti sakrili da ih kršćani ne bi pronašli.“
U Europi su ih odmah počeli slaviti kao svece i mučenike, a posebno u franjevačkom redu i rodnom mjestu svetog Nikole – Šibeniku.
Papa Lav XIII., na zamolbu šibenskog biskupa J. Fosca, odobrio je Nikolino štovanje 1889. god.
Papa Pavao VI. proglasio ga je svetim 21. lipnja 1970. god. (blaženi kardinal tada nadbiskup zagrebački je 14. 10. 1939. god. zatražio to od pape Pia XII. – ali se zbilo tek kasnije…!)
- hrvatski katolici podigli su mu oltar unutar češke kapelice na obronku Maslinske gore.
Blagdan mu je 14. studenoga.
Štuje se kao zaštitnik hrvatskoga naroda i nacionalno svetište mu je u šibenskoj crkvi sv. Frane .
Vjeroučiteljice : Anela Kukavica i Marija Škeva