Čovjek je kleknuo kraj svog kreveta i počeo moliti: “Oče naš, koji jesi na nebesima…”

Odjednom njegovu molitvu prekide tihi Božji glas: “Evo me, dijete moje: Što želiš?”

Čovjek pomalo zbunjen, ali i ljutit što mu se Gospodin baš sada obraća i time prekida, reče: “Budi ljubazan i ne prekidaj me, vidiš da sam počeo da molim.

‘Oče naš…’

“Bog mu se opet ljubazno obrati: “Evo, opet me zoveš!?”

Čovjek postade vrlo nervozan te poče objašnjavati: “Ne zovem te! Nikako! To se ja samo molim, onako kako si rekao da trebam činiti. ‘Oče naš, koji jesi na nebesima…’

“Eto, rekao si ‘Oče naš, koji jesi na nebesima’, i ja sam tu. Što želiš da ti učinim?” Reče Gospodin.

“Bit ću ti iskren: nisam ništa mislio. Samo govorim svoju svakodnevnu molitvu. Redovno molim ‘Oče naš’. Poslije te molitve se osjećam sretno, nekako zadovoljno, to me umiri.” “Dobro, ‘hajde onda nastavi. Neću kvariti tvoju sreću i zadovoljstvo.” Reče tužno Gospodin.

Čovjek nastavi svoju molitvu: “Sveti se ime Tvoje.”

“Stani! Što ti sad to znači?” Prekide ga Gospodin pitanjem.

Čovjek se čudio otvorenih usta: “Aaa, što to?” “Pa, to ‘da se sveti ime Tvoje.’ Što to zapravo znači?”

Čovjek poče mucati: “To znači… to ti je… kada… Nisam baš siguran, što to znači. Uostalom to niti nije važno, to je samo dio molitve.

“Bog je onda pokušao objasniti njemu: “To znači da se ‘veliča, objavljuje’ moje Ime.”

Čovjek pomisli da će biti najbolje da to Bogu potvrdi, ne bi li skratio diskusiju i završio svoju započetu molitvu: “Da, znaš ima to nekog smisla. Idemo dalje. ‘Dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji.'””

Misliš li to stvarno tako?”

Čovjek se opet zbunio: “Naravno, zašto ne, pa to bilo sjajno, zar ne?”

“I što konkretno poduzimaš u vezi s tim?”, upita Gospodin.

Čovjek se poče češkati po glavi. “Što poduzimam? Pa, mislim da bi bilo super kada bi ovdje na zemlji bilo kao tamo gore, na nebu. Bilo bi divno, kada bi uredio stvari i ovde tako,” odgovori on Gospodinu.

“Pa, jesam li tebe uredio? Da li sam te doveo u MOJ red?”, zapita Gospodin ljubazno.

Čovjek opet počne da muca: “Ja… idem u crkvu, redovno! Ti to znaš.”

“Nisam mislio na to. Već, što je sa tvojom požudom? I kakva je tvoja narav? Čini mi se da tu ima nekih ozbiljnih problema. Zatim tvoje rasipanje, trošiš novac samo na sebe. Živiš samo za sebe. Pa, tu su knjige i časopisi koje čitaš, filmovi, glazba…

“Čovjek se uspravi i reče glasno, upadajući Gospodinu u riječ: “Prestani stalno da me peckaš! Ja sam u redu, ja sam super uspoređujući se sa drugim ljudima u mojoj crkvi.”

“Onda oprosti. Meni se činilo da si molio ‘budi volja tvoja.’’

“Dobro, imam neke mane, priznajem. Ali tako su malene da se moram naprezati da se nekih sjetim.” Odvrati čovjek.

“Ja ih se sjećam bez naprezanja,” reče Gospodin.

Nakon trenutka tišine, čovjek ponovo klekne i potišteno reče Gospodinu: “Nisam do sada o tome razmišljao, ali ti znaš da bih se rado oslobodio nekih stvari.”

“Dobro.” Reče Gospodin. “Ovo već nekud vodi. Od sada ćemo raditi zajedno, ti i ja. Zajedno ćemo pobijediti loše navike, loš karakter, grijeh…”

Čovjek pogleda na sat i uznemiri se vrlo: “Vrijedi, ali sad moramo prekinuti, ova molitva se već neplanirano odužila. ‘Kruh naš svagdanji daj nam danas… ”

“Kruh onda slobodno preskoči, a i meso. Ionako imaš višak kilograma.”

Čovjek se naljuti: “Vidi ti sad ovo?! Ovo je otvorena kritika.” Reče ljuto i nastavi: “A ja se znojim i pokušavam da ispunim svoju religioznu dužnost pred tobom, a ti tako, prvo upadaš, a sada i kritiziraš zbog sitnica.”

“Znaj, molitva je opasna stvar, mogla bi da te promijeni. Zvao si me i ja sam se odazvao, tu sam. Ti samo nastavi moliti, jer me zanima i ostatak molitve.” Završi Gospodin.

“Pa, više mi se i ne moli, izgubio sam svaku želju. Postaje mi sve više neugodno…”

“Neugodno, zbog čega?” Iznenađeno će Gospodin.” Ne bi trebalo da bude tako, sam si rekao da si ti super. Hajde nastavi molitvu.”

Čovjek nastavi svoju molitvu poluotvorenih očiju ali vrlo polako i oprezno: ‘I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim.’

“Stani, stani!” Prekide ga Gospodin. “Što je to između tebe i brata Jure?”

Čovjek opet plane: “E, znao sam da ćeš to pitati! Znao sam. Jure mi baš i nije neki drug, stalno priča naokolo nešto o meni, a kad se pročuje onda, dolazi da mi se izvine. Samo ga čekam, vratit ću mu ja, onako duplo. Pamtit će on mene. Ja nikome ne ostajem dužan…

Gospodin ga ljubazno prekide: “A šta je sa tvojom molitvom? Zar nisi rekao, ‘I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim.'”

Čovjek poče da se opravda pred Gospodinom: “Ma, Ti znaš da je moja situacija specifična i da se ne uklapa u to. Ne mogu mu oprostiti, jer nije u pravu.”

“Oprosti ćeš, i te kako oprostit.” Reče kroz uzdah Gospodin i nastavi: “Ako ti njemu ne oprostiš, onda ni ja ne mogu tebi oprostiti tvoje propuste a ima ih… Recimo, jučer što si rekao majci… Danas u pošti, na koga si se to izderao, vrijeđao… Povrijedio si druge bezobzirno.”

Čovjek se ražalosti: “U pravu si. Ti si izgleda uvijek u pravu. Treba da oprostim Juri, a ti se pobrini za njega, pomozi mu.”

“Odlično, to volim čuti. Zar se sada ne osjećaš bolje?” Radosno će Gospodin.

“Pa, da nekako… drugačije, lakše.” Odvrati sa čuđenjem čovjek. “Čini mi se da bih sada zagrlio Juru, da je ovdje.”

“Hajde sad, nastavi molitvu.”

“Gdje sam ono stao… Ah, da. ‘I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla.’ “Dobro hoću.

Ali i ti sam moraš da se potrudiš da izbjegavaš mjesta gdje možeš upasti u iskušenje.” Opet se javi Gospodin.

“Kako to misliš?” Začudi se čovjek ponovo.

Gospodin mu poče objašnjavati: “Evo kako: Trebalo bi da otpišeš neke takozvane prijatelje, jer loše utječu na tebe. Nemoj biti naivan, oni su s tobom samo u lice fini, a kad im okreneš leđa prave viceve na tvoj račun. Dalje, ne odlazi na mjesta gdje su ljudi sumnjivog morala, tamo upadaš u nevolje a poslije toga me zoveš da te izbavim.”

“Ne razumijem, o čemu ti to govoriš?”

“Odlično ti razumiješ. Tu taktiku si primijenio više puta. Upadneš u gužvu, onda tražiš pomoć od mene i kuneš mi se, ako ti pomognem da više nikad nećeš tako nešto uraditi, da ćeš biti dobar. Zar nije tako?

“Čovjek se zastidi i tužno reče: “To je istina, stid me je. Promijeni me.

“Dobro, hoću a sad dovrši svoju molitvu.”

‘Jer tvoje je kraljevstvo, sila i slava, zauvijek. Amen’.

“Znaš li što bi me danas razveselilo i proslavilo?” Upita Gospodin.

“Zaista bih to htio, ali sada i sam vidim da je moj život u zbrci. Rado bih bio tvoj pravi, iskreni učenik.”

“Eto, upravo si sam odgovorio na pitanje što bi me obradovalo i proslavilo.”

“Ozbiljno, samo to?” Začudio se čovjek Božjem odgovoru.

“Da, jer mene proslavljaju samo oni ljudi koji me vole, a takav odnos se upravo razvija između tebe i mene. Pošto su ti neki grijesi razotkriveni i oprošteni, pred nama je divno prijateljstvo, ako tako nastavimo.”

“Gospodine, hajde onda da vidimo što od mene može još biti?”

“Hoću. Budi od sad’ blagoslovljen, dijete moje.” Reče Gospodin ljubazno.