U Rimu, tijekom postuskrsnog tjedna, sve do 6. stoljeća, svaki dan je imao vlastiti misni obrazac i u Rimskom misalu (do liturgijske reforme nakon II. vatikanskog sabora) možemo naći naslove različitih postaja (crkava), na koje su bili pozivani vjernici, osobito novokrštenici, gdje se svečano slavila misa a papa bi održao prigodni nagovor.
Na Uskrsni ponedjeljak postaja je bila bazilika sv. Petra, na grobu Apostolskog prvaka. Na toj misi čitao bi se Petrov govor na dan Pedesetnice (usp. Dj 2, 14-36) te evanđeoski odlomak o Isusovom ukazanju učenicima na putu u Emaus (usp. Lk 24, 13-36: „Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu”). Na Uskrsni utorak vjernici bi se okupili u bazilici sv. Pavla; čitala bi se jedna od poslanica s uskrsnim karakterom te Kol 3, 1-5: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore…“. Sv. Lovro izvan zidina bila je postaja u srijedu, a u četvrtak postaja je bila crkva apostola sv. Filipa i Jakova. Čitalo se Dj 8, 26-40 (krštenje dvoranina od strane apostola Filipa). Panteon je bila postaja u petak, a u subotu, u dan odlaganja albi (skidanje bijelih krsnih haljina, op. a.), u Lateranskoj bazilici. Na taj dan završavale bi uskrsne svečanosti; novokršenici bi, nakon posljednje procesije prema krstionici, odlagali bijele haljine zajedno sa zavojem koji je pokrivao mjesto pomazanja krizmom (na čelu, nakon primljenog krštenja). Čitao se odlomak iz Prve poslanice sv. Petra apostola kako bi ih se potaknulo da čine dobro. Upravo zahvaljujući tome (odlaganju bijelih haljina), prva nedjelja nakon Uskrsa naziva se Bijelom (od reforme pape Grgura)!
AGNUS DEI
Zanimljivo je ovdje napomenuti kako je papa na tu prvu subotu nakon Uskrsa (in albis), u prvoj godini svoga pontifikata i svake sljedeće sedme godine, slavio misu u Sikstinskoj kapeli i tada bi dijelio tzv. Agnus Dei koje bi posvetio u srijedu. Nakon što bi Kardinal predslavitelj zapjevao tri puta: Pater sancte, isti sunt agni novelli, qui nuntiaverunt vobis, Alleluia! Modo venerunt ad fontes, repleti sunt claritate, Alleluia!, papa bi podijelio Agnus Dei kardinalima, nad(biskupima), pokorničarnima i ostalim dostojanstvenicima stavljajući ih u njihove mitre.
Što je Agnus Dei? To su bile okrugle pločice, različitih veličina, koje bi se dobivale od voska. Na jednoj strani otisnuo bi se Jaganjac na knjizi sa sedam pečata i koji jednom nogom pridržava križ, a uokolo njega bi pisalo na latinskom: „Evo Jaganjca Božjeg koji odnosi grijehe svijeta“. Na poleđini bi se otisnuo lik jednog ili više svetaca sa njegovim imenom te papinskim pečatom. U čitavom srednjem vijeku, Agnus Dei imao je veliku važnost i smatran je dragocjenim darom.
Točno porijeklo nije poznato, ali povezuje se sa krštenjem jer su novokrštenici bili smatrani kao „duhovni jaganjci koje dobri Pastir vodi na plodne pašnjake božanske riječi“. Stoga su, nakon krštenja, na zadnji dan kada bi nosili bijele haljine, na dar bi dobili Agnus Dei kao uspomenu na primljeno krštenje. Najstariji sačuvani primjerci sežu u doba pape Ivana XXII. (1316-34), a od pape Pavla II (1470.) blagoslov ovog nabožnog predmeta pridržan je papi.