Liječnik Bernard Nathansonn, koji je godinama zagovarao pravo pobačaja i sam vlastoručno izveo 15 000 pobačaja, govori o načinu propagiranja protu-životnog stava u Americi i o stravičnim brojkama koje pokazuju razmjer zla pobačaja.

Bio sam jedan od osnivača nacionalne udruge za ukidanje zakona o pobačaju NARAL (National Association for Repeal of Abortion Law), koja je kasnije bila preimenovana u Akcijsku ligu za pravo na pobačaj (National Abortion Rights Action League). To je bila prva politička akcijska skupina za pobačaj u SAD-u. Osnovali smo je Laurence Lader, ja, feministkinja Betty Freedan i političarka Carol Brightcer. A osnovana je bila 1968. godine. Bilo je nevjerojatno smjelo utemeljiti takav pokret, takvu političku akcijsku skupinu. Bili smo sićušna skupina s budžetom od 7.500 dolara za prvu godinu naše djelatnosti; i kao što sam već rekao bila je potrebna znatna mjera drskosti, da bi se uopće samo i govorilo o reformi zakona o pobačaju.

Da se tada provelo reprezentativno ispitivanje javnog mnijenja, bilo bi možda oko 99,5% protiv legalnog pobačaja. Ali mi, ta mala skupina sa sitnim budžetom i samo četvoro aktivnih članova, postigli smo u kratkom vremenskom razdoblju od dvije godine da je u državi New Yorku bio ukinut 140 godina star zakon o pobačaju i time učinili New York glavnim gradom pobačaja u Americi. Tri godine kasnije uvjerili smo Vrhovni sud, tako da je bila donijeta sramotna sudska odluka koja je legalizirala pobačaj u svih 50 država.

A kako smo to učinili? Za moje je slušatelje veoma važno da shvate koje su taktike bile primjenjivane, jer se te taktike, uz pokoju malu preinaku, primjenjuju u čitavom zapadnom svijetu. Nijedno društvo nije otporno na tu pošast.
Naša je skupina, NARAL, znala one 1968. godine kako bismo, da se provelo brižljivo, savjesno ispitivanje javnog mnijenja Amerikanaca o pobačaju, pretrpjeli jasni, poražavajući neuspjeh. Stoga smo postupili ovako:
Dali smo medijima i javnosti brojke uz objašnjenje da smo proveli ispitivanje i da je doista 50 ili 60% Amerikanaca za legalizaciju pobačaja.
To je bila dakako veoma korisna i veoma uspješna taktika proročanstva koje je samo sebe ispunjavalo. Jer kad se javnosti dosta dugo govori da je svatko za legalizaciju pobačaja, tada je automatski s vremenom doista svatko za pobačaj. Tek je malo ljudi rado u manjini. Bila je to jedna od naših veoma korisnih taktika, uporaba izmišljenih anketa, i želio bih svojim slušateljima svakako savjetovati da budu veoma oprezni i veoma kritični prema svim anketama o kojima čitaju u tisku i o kojima slušaju u vijestima. To je, kao što sam već rekao, još i danas korištena taktika u pokretu za pobačaj.
Mi smo isto tako znali: budemo li dovoljno dramatizirali situaciju, pobudit ćemo dovoljno simpatije, te ćemo tako moći prodati naš program legalizacije pobačaja.
Zato smo činili sljedeće: krivotvorili smo broj ilegalnih pobačaja što su bili godišnje izvršeni u SAD-u. Znali smo da je stvarni ukupni broj ilegalnih pobačaja u SAD-u iznosio oko 100.000 godišnje. Ali broj što smo ga mi opetovano davali javnosti i medijima bio je jedan milijun. Ponavlja li se velika laž dovoljno često, uvjerit će se javnost, kao što je to dokazao naš „prijatelj” gospodin Hitler u Njemačkoj.

Mi smo isto tako znali da je broj žena koje su u SAD-u godišnje umirale pri ilegalnim pobačajima, iznosio između 200 i 250. A broj što smo ga mi uporno davali medijima bio je 10.000. Ti su brojevi počeli utjecati na javnu svijest u Americi i ti su brojevi bili najbolje sredstvo da se Ameriku uvjeri kako se postojeći zakoni o pobačaju moraju ukinuti. Ako se zna da smo te brojeve krivotvorili, osobito broj godišnjih ilegalnih pobačaja u SAD-u, nameću se neki zaključci; a ukoliko se broj od 100.000 pobačaja prije legalizacije usporedi s 1,55 milijuna poslije nje, mogu se prozreti bajke, izmišljotine i laži što smo ih širili u američkoj javnosti.

Druga taktika kojom smo se koristili, kako bismo uvjerili javnost, bila je tvrdnja da bi se i uz zabranu pobačaja još uvijek izvršavalo jednako toliko pobačaja, ali ilegalno.
A to jednostavno nije točno! Kad bismo danas zabranili pobačaj, ne bismo više imali 1,55 milijuna pobačaja.
Važna se taktika sastoji u tome da moramo poricati znanstveni dokaz koji nepobitno dokazuje da život počinje začećem. Moramo ustrajati pri tome da je pitanje kada počinje ljudski život teološko, pravno, etičko, pa i filozofsko – samo ne znanstveno. Ovo je još jedna omiljena taktika skupina koje se zalažu za pobačaj: one ustraju pri tome da je nemoguće definirati kada počinje život, da to ne možemo znati.
Život moramo čak definirati. To je potrebno kako za znanstvene svrhe, tako i za pravne i moralne! Život se uistinu može jasno definirati.
On počinje začećem, oplodnjom, i otada je začeta osoba ljudsko biće.
Ne postoji točka na kojoj bi se dogodila promjena; od ništa u nešto: od neosobe u osobu. Pri razvoju u maternici nema naglih promjena i zbog toga je život neprekidni spektar, od svoga početka do završetka.

Vjerujem da dopuštanje pobačaja znači plansko uništavanje onoga što je jasno i nepobitno ljudski život. Vjerujem da je to neoprostiv čin smrtonosnog nasilja. Mora se priznati da je neželjena trudnoća veoma teška dilema. Ali tražiti rješenje u hotimičnom, aktivnom uništavanju znači odbacivati veliko bogatstvo domišljatosti ljudskog uma; i još gore: to znači predaju javnog vladanja pred klasičnim odgovorom svrhovitog mišljenja na teške socijalne probleme. Sramotno prihvaćanje nasilja.

Kao znanstvenik znam – ne mislim, nego znam – da ljudski život počinje začećem. Iako formalno nisam vjernik, vjerujem svim srcem da postoji božansko Biće koje od nas zahtijeva da konačno i neopozivo zaustavimo to beskrajno tužno i neizrecivo sramotno zlodjelo.

Izvaci iz govora nekadašnjeg liječnika za pobačaje dr. med. Bernarda Nathansonna o taktikama zagovornika pobačaja, koji je  održan u Dublinu povodom promjene irskog Ustava

Preuzeto: kaptol.ofs.hr