Jedna od zadnjih odluka pape Benedikta XVI. prije odreknuća bila je zanimljiv oproštajni dar svijetu – dopuštenje televizijske izložbe Torinskog platna koju će u na Veliku subotu 30. ožujka 2013. u kasnim popodnevnim satima iz katedrale sv. Ivana Krstitelja u Torinu, gdje je platno trajno pohranjeno, izravno prenositi RaiUno. Ovaj događaj, povezan s „Godinom vjere“, ujedno će obilježiti 40. obljetnicu prvog TV snimanja Torinskog platna 1973. koje je odobrio papa Pavao VI.

Platno se inače izlaže javnosti svakih dvadeset i pet godina. Bilo je izloženo za jubilarnu 2.000 godinu, a onda je papa Benedikt XVI. donio još jednu izvanrednu odluku da se ono ponovno izloži javnosti 2010. godine, 15 godina prije uobičajenog rasporeda izlaganja. Tada je papa Benedikt XVI. nazvao Isusov pokrov „ikonom Velike subote“ koja govori o boli, ali i nadi novog života.

Torinsko je platno prema kršćanskoj predaji plahta u koju je bilo uvijeno Isusovo tijelo nakon što je skinuto s križa i položeno u grob. Znači da se ne radi o platnu u koje je prema ondašnjoj tradiciji bilo umotano ljudsko mrtvo tijelo, nego i božansko, što znači da je slika utisnuta u platnu na čudesan način nastala u času Isusova uskrsnuća. Papa Pavao VI. govori o platnu kao o „prekrasnom dokumentu njegove muke, smrti i uskrsnuća, ispisanom za nas slovima od krvi“.

O postojanju platna čitamo u sva četiri evanđelja, s tim da se jedino kod Ivana spominje i pokrov za lice. „Uto uđe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu“ (Iv 20,6-7). Ono se od 1578. godine čuva u Torinu i zato je postalo poznato pod nazivom Torinsko platno.

TORINSKO PLATNO dugo je 4.42 m i široko 1.13 m. Otkano je u jednom komadu boje bjelokosti po uzorku riblje kosti.

Prema tradiciji Torinsko je platno mrtvački pokrov u koji je Isus bio povijen nakon što je skinut s križa. Evanđelja kažu da je Josip iz Arimateje bio taj koji je uzeo Isusovo tijelo, povio ga u čisto platno i položio ga u novi grob.

Tijekom izlaganja platna 1898. godine Secondo Pia (odvjetnik iz grada Asti) dobio je odobrenje da fotografira platno. Bio je zapanjen i duboko ganut kad je ugledao da negativ fotografije pokazuje sliku muškarca u pozitivu (kako vidimo sliku u stvarnom životu) s jasnim, impresivnim i veličanstvenim licem. Otisci na platnu zato se prirodno vide kao slika u negativu s izuzetkom mrlja od krvi i otisaka rana.

Sveto platno pokazuje dvije tamne paralelne crte koje prolaze po dužini koje su isprekidane s 29 trokutastih rupa spaljenih obruba. One su nastale kad je tijekom požara koji je izbio 1532. godine u Svetoj kapeli u Chambéryju zahvaćen i relikvijar od srebra u kojem je bilo pohranjeno smotano platno, pa je kapljica otopljenog srebra iscurila na platno.

Te su mrlje nastale od vode koja se koristila u gašenju spomenutog požara 1532. godine i iz nekih drugih situacija.

U središnjem dijelu platna vidljiv je dvostruki otisak prednjeg i stražnjeg dijela ljudskog lika koji leži po dužini. Slika izgleda kao da je reljef zahvaljujući efektu različitih tonova svijetlo smeđe boje. Čelo, nos, brada i grudi su tamnije boje, dok su drugi dijelovi manje intenzivni ili se čine bljeđima. Visina osobe koja je ostavila otisak bila bi preko 170 cm.

Na posebnim mjestima (kao što su čelo, zatiljak, zapešće, stopala i desna strana grudi) oblik i boja mrlja razlikuju se od onih na ostalim dijelovima tijela. One su crvenkaste boje i ravne, bez izbočina, a rubovi tih mrlja jasno su ocrtani i ne blijede prema rubovima. Čini se da je krv prodrla na platno i na njemu ostala. U stvari to su krvave mrlje.

– Sveto platno nije naslikano ljudskom rukom.

– Ono ne može biti djelo ljudske ruke jer su slike u negativu na platnu utisnute puno stoljeća prije nego što je otkrivena razlika između fotografskog negativa i pozitiva.

– Premda se utisnut ljudski lik čini kao fotografski negativ, krvave mrlje na Platnu izgledaju kao svaka mrlja na tkanini, kao u pozitivu, jer je krv obojila Platno izravnim doticajem.

– Otisak mrtvog tijela na platnu nije ostavilo nikakvih tragova raspadanja. Tijelo je ostalo povijeno u platno dovoljno dugo da se oblikuje slika, ali ne tako dugo da bi se utisnuli tragovi raspadanja tijela.

– Šake nisu probodene kroz dlanove (kako bi to krivotvoritelj napravio u skladu s mnogim umjetničkim prikazima Kristova razapinjanja), nego kroz zapešće, što je jedino pogodno mjesto koje može podnijeti teret težine tijela.

– Šake pokazuju samo četiri prsta budući da se palac žestoko svija zbog prodora čavla u zapešće.

– Krv (zajedno sa serumom) koja je istekla iz boka sigurno bi istekla iz ubodne rane nanesene tek nakon smrti raspetog čovjeka. Prema evanđelju svetog Ivana (19, 33-34) Isus je već bio mrtav kad mu je vojnik kopljem probo bok.

– Nalazi krvi definitivno pokazuju da su na platnu tragovi ljudske krvi.

– Suvremena računalna analiza otkriva da fotografije Svetog platna, za razliku od naslikanih slika ili običnih fotografija, sadrže u sebi i treću dimenziju i zato je moguće iz njih postići trodimenzionalne slike koje omogućuju identifikaciju detalja koji bi inače ostali skriveni.

– Testovi raznih vrsta peluda koje su identificirane na platnu potvrđuju pretpostavku da je ono prošlo kroz područja Palestine i Srednjeg Istoka. Naime, otkriveno je kako na Platnu ima četrdeset i devet vrsta peludi raznih biljaka, od kojih se dvadeset i osam nalazi samo na području južno od Turske do Sinaja, a neke u Maloj Aziji. Daljim proučavanjem otkriven je najgušći trag peludi biljke od koje je napravljena trnova kruna Raspetoga.

Negativ fotografije Torinskog platna