Sv. Marko Evanđelist jedan je od četvorice evanđelista koji su zapisali važniji dio Isusovog propovijedanja i djelovanja.
O njemu nemamo previše podataka, ali najvjerojatnije je bio Židov koji je slijedio Isusa čije je propovijedanje prihvatio te s vjerom u Njega podnio mučeništvo u Aleksandriji (Egipat) 25. travnja 68. gdje je bio prvi biskup.
Spominje ga se u Novom Zavjetu 10 puta, ali površno. Najvjerojatnije da je sv. Marko rođen u Jeruzalemu oko 10. godine i da je spadao u 72 Isusovih učenika koji su ga pratili na poslanjima, slušajući i gledajući Isusove riječi i dijela. Prema Djelima apostolskim ime mu je bilo Ivan, zvan Marko. Majka mu se zvala Marija i u njenoj kući se okuplja prva kršćanska jeruzalemska zajednica. Bio je nećak Barnabe, s kojim je pratio apostola Pavla na prvom putovanju, a nakon toga je s Barnabom djelovao na Cipru. Posebno je vezan uz svetog Petra, koji ga naziva „moj sin Marko“.
Predaja pak s druge strane kaže da je sv. Marko bio rodom iz Cirene ili Kirene (Libija), a da je na kršćanstvo prešao pod utjecajem Sv. Petra, kojemu od tada služi kao tumač, jer Petar nije govorio grčkim jezikom, dok je sv. Marku bilo kao materinji (Cirena je bila grčka kolonija). Predaja kaže da oko 65. godine odlazi u Aleksandriju i tamo osniva Crkvu kao i u mnogim drugim mjestima po sjeveru Afrike (Egipat i Libija), te čak spominje da je bio na Jadranu (Akvileja). Kao biskupa Aleksandrije napadaju ga na oltaru, neprijateljski raspoloženi stanovnici, vežu ga oko vrata i tako vuku dok nije umro. To je bilo 25. travnja 68. Nevrijeme je spriječilo ubojice da ga spale, njegovo je tijelo ostalo netaknuto, a kršćani ga zakapaju.
U Aleksandriji ostaju njegovi zemni ostaci sve do 828. godine kada su ga venecijanski trgovci donijeli u Veneciju gdje mu je između 1063. I 1073. u čast sagrađena veličanstvena Katedrala. Sv. Marko je postao zaštinik Venecije, ali i zidara jer je prema jednoj legend radnika Katedrale pao sa skele, ali je molitvom sv. Marku ostao nepovrijeđen. Zaštitnik je još i odvjetnika, građevinskih radnika, zidara, staklara, pletača košara, notara i pisara, zatvorenika i Egipta. Njemu se utječe protiv nevremena, munje, tuče, protiv nepripravne smrti te za dobro vrijeme i dobru žetvu.
Na slikama ili kipovima Sv. Marko se prikazuje s perom i knjigom u ruci, a uz njega stoji lav.
Marko je napisao Evanđelje, koje se uglavnom temelji na Petrovim propovijedima u Rimu, a koje po njemu dobiva ime Evanđelje po Marku ili Markovo evanđelje. Ovo je ujedno najstarije od svih Evanđelja.
Ono što Sv. Marko posebno ističe jest Isusovo čovještvo. I drugi evanđelisti naglašavaju da je Isus doista pravi čovjek, ali ga promatraju u svjetlu proslavljenoga Gospodina. Njegovo je evanđelje nastalo najvjerojatnije između 60. i 65. godine jer nije poznato razaranje jeruzalemskog hrama koje se dogodilo 70. godine. Sv. Marko nas polako uvodi u kršćanstvo koje je ispunjenje židovskih mesijanskih tajni koje se otkivaju u Isusu iz Nazareta koji je pravi Bog i čovijek, koji je radi nas i našega spasenja nas umro i uskrsnuo.
Sv. Marka Evanđelistu slave sve kršćanske crkve, a Rimokatolička 25. travnja.

Tekst: FDŠ