23-godišnji svetac napisao je pismo svojoj majci malo prije nego što je umro, piše Aleteia. 

Sveti Alojzije Gonzaga neumorno je radio za bolesnike u Rimu, brinući se o onima koji su umirali od kuge. Nije iznenađujuće što se zarazio kugom i umro u 23. godini. Dok je bio na samrti, Alojzije je napisao iskreno pismo svojoj majci, uvjeravajući je u svoje konačno odredište.

Ovo lijepo pismo podsjeća i nas da je, premda smrt može biti tužna, izvor velike radosti koja traje vječno.

Neka vam utjeha i milost Duha Svetoga budu zauvijek, najčasnija damo. Tvoje me pismo zateklo još u ovoj regiji mrtvih, ali sada se moram probuditi da napokon krenem prema nebu i da slavim Boga zauvijek u zemlji živih. Doista sam se nadao da će prije ovog vremena moje putovanje tamo biti gotovo. Ako dobročinstvo, kako kaže sveti Pavao, znači plakati s onima koji plaču i radovati se onima kojima se raduju, onda ćeš se, najdraža majko, izuzetno radovati što mi Bog u svojoj milosti i svojoj ljubavi prema tebi pokazuje put do istinske sreće uvjeravajući me da ga nikada neću izgubiti.

Bog me zove na vječni počinak. Njegov me glas s neba poziva na beskrajno blaženstvo koje sam tako mlitavo tražio i obećava mi ovu nagradu za suze koje sam tako rijetko prolio.

I naš rastanak neće biti zadugo. Vidjet ćemo se opet na nebu gdje ćemo biti sjedinjeni sa svojim Spasiteljem. Ondje ćemo ga slaviti srcem i dušom, vječno pjevati u Njegovoj milosti i uživati ​​u vječnoj sreći. Kad nam oduzme ono što nam je jednom posudio, svrha mu je sigurnije pohraniti naše blago negdje drugdje i podariti nam baš one blagoslove koje bismo sami najviše odlučili imati.

Sve ovo zapisujem s jednom željom da ti i cijela moja obitelj moj odlazak smatrate radošću i uslugom i da posebno možete ubrzati s majčinim blagoslovom moj prelazak preko voda dok ne stignem do obale kojoj pripadaju sve nade. Nemam jasniji način izražavanja ljubavi i poštovanja koje dugujem tebi kao sinu.