Ekumenska molitvena osmina za jedinstvo kršćana, kako i naziv sugerira, održava se osam dana, od 18. do 25. siječnja, odnosno do obraćenja Svetog Pavla.
Isus Krist želi da svi budemo jedno i sam je molio na tu nakanu iako smo se mi kršćani razdjelili. Želite li nastaviti moliti na tu nakanu poput Isusa i izvršiti njegovu zapovijed možete kroz ovih osam dana vapiti Gospodinu da dotakne kršćanska srca i da se ujedinimo.
Ukoliko želite kroz osam dana moliti na nakanu za jedinstvo kršćana evo vam nekoliko prijedloga.
Uvijek možete dodati nekoliko Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu.
Ovogodišnji molitveni tekstovi snažno naglašavaju duhovni ekumenizam i klasične monaške teme te u skladu s time upućuju na potrebu kvalitetnog duhovnog života današnjih kršćana, na vrijednost i značenje molitve, razmatranja, meditacije i kontemplacije koje kao plod donose sjedinjenost s Bogom u Isusu Kristu, a po Kristu i s ljudskom braćom. Polazeći od središnje teme iz Ivanova evanđelja u kojoj Isus sebe naziva trsom, a učenike lozama na tom trsu, tekstovi naglašavaju potrebu povezanosti svih kršćana, u svim Crkvama, s Isusom Kristom. Kao što su trs i loze u jedinstvu, tako će i kršćani i njihove Crkve tim više ostvarivati jedinstvo čim više budu u Kristu. Tako jedinstvo s Kristom rezultira i jedinstvom među kršćanima.
Tekstove je preveo i hrvatsko izdanje priručnika uredio tajnik Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog dr. Jure Zečević. Svjetska molitvena osmina za jedinstvo kršćana odvija se svake godine od 18. do 25. siječnja, ali su kršćani u svim crkvama pozvani da tijekom cijele godine mole za očuvanje postojećeg i postizanje potpunijeg stupnja jedinstva.
TEMELJNI BIBLIJSKI TEKST OSMINE 2021.
Ostanite u mojoj ljubavi i donosit ćete mnogo roda
Usp. Iv 15, 1 – 17
Čitač: Čitanje svetog evanđelja po Ivanu!
»Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar.
Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe,
a svaku koja rod donosi čisti da više roda donese.
Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio.
Ostanite u meni i ja u vama.
Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu,
tako ni vi ako ne ostanete u meni.
Ja sam trs, vi loze.
Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda.
Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.
Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne.
Takve onda skupe i bace u oganj te gore.
Ako ostanete u meni i riječi moje ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam.
Ovime se proslavlja Otac moj:
da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.
Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi.
Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi;
kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj.
To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.
Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!
Veće ljubavi nitko nema od ove:
da tko život svoj položi za svoje prijatelje.
Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam.
Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar;
vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga.
Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane
te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime.
Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.«
Čitač: Riječ Gospodnja!
Zajednica: Bogu hvala!
UVOD U TEMU ZA 2021. GODINU
Ostanite u mojoj ljubavi i donosit ćete mnogo roda
(Usp. Iv 15, 1 – 17)
Tekstove za svjetsku Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana 2021. pripremila je zajednica monahinja iz Grandchampa. Odabrana tema „Ostanite u mojoj ljubavi i donosit ćete mnogo roda“ temelji se na Ivanovom evanđelju (usp. Iv 15, 1 – 17) i podudarna je pozivu zajednice u Grandchampu na molitvu, pomirenje i jedinstvo u crkvi i u ljudskoj obitelji.
Tridesetih godina prošlog stoljeća nekoliko žena iz crkava reformacije, francuskog govornog područja u Švicarskoj, iznova je otkrilo važnost tišine za osluškivanje Božje riječi. One su se nazvale „Žene iz Morgesa“. Istovremeno su oživjele i praksu vremena posvećenog razmatranju, kako bi intenzivirale svoj vjerski život, po uzoru na Isusa koji se povlačio u osamu da bi molio. Uskoro su im se pridružile i druge žene, koje su sudjelovale na redovitim molitvenim razmatranjima u Grandchampu, malom selu u blizini Neuenburgškog jezera (Lac de Neuchâtel, Neuenburgersee). Rastući broj gostiju i sudionika na molitvenim razmatranjima zahtijevao je da se nađe trajno mjesto za molitvu i gostoprimstvo.
Danas zajednici pripada pedesetak sestara, žena različite dobi, iz različitih crkvenih tradicija, zemalja i kontinenata. U svojoj mnogovrsnosti sestre su živo svjedočanstvo zajedništva. One vjerno ustrajavaju u životu molitve, životu u zajednici i srdačnom primanju gostiju. Sestre dijele milost svoga samostanskog života s posjetiteljima i volonterima koji dolaze u Grandchamp da bi se neko vrijeme povukli u tišinu, tražili smisao i osvježili svoj duhovni život.
Prve sestre su osjećale bol zbog raskola među kršćanskim crkvama. U toj borbi ohrabrilo ih je prijateljstvo s ocem Paulom Couturierom, promicateljem Molitvene osmine za jedinstvo kršćana. Zato je molitva za jedinstvo kršćana već od samog početka bila u središtu života zajednice. To zalaganje, zajedno sa vjernošću zajednice iz Grandchampa njenim trima stupovima: molitvi, životu u zajednici i gostoljubivosti, podloga su ovih molitvenih materijala.
Ostati u Božjoj ljubavi znači pomiriti se sa sobom
Francuske riječi za monahe i monahinje (moine / moniale) dolaze od grčke riječi μόνος, koja znači i sam i jedan. Naše srce, tijelo i duh, daleko od toga da budu jedno, često su rastrojeni i vuku u raznim smjerovima. Osoba koja je monah ili monahinja želi biti jedno u svojoj nutrini i biti sjedinjena s Kristom. „Ostanite u meni i ja u vama“, kaže nam Isus (Iv 15, 4a). Život u suglasju sa sobom, s bližnjim i s Bogom pretpostavlja put samoprihvaćanja, put pomirenja s vlastitom i s baštinjenom poviješću.
Isus je rekao učenicima: „Ostanite u mojoj ljubavi“ (Iv 15, 9). On ostaje u Očevoj ljubavi (Iv 15, 10) i ne želi ništa drugo nego podijeliti tu ljubav s nama: „Vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga (Iv 15, 15b). Mi se ucjepljujemo u trs koji je sam Isus, i Otac biva naš vinogradar koji nas njeguje kao što vinogradar njeguje trs, da bismo rasli. Time je opisano ono što se događa u molitvi. Središte našega života je Otac, koji naš život poravnava i upravlja prema sredini. On nas njeguje i ozdravlja te ozdravljeni čovjek iskazuje Ocu čast i slavi Oca.
Ostati u Kristu, to je nutarnji stav koji se tijekom vremena ukorjenjuje u nama. Njemu je izrastanje potreban prostor. On može biti nadjačan borbom oko onoga što je potrebno za život i ugrožen skretanjem, bukom, užurbanošću i izazo-vima života. Geneviève Micheli, kasnija majka Geneviève, prva poglavarica zajednice, napisala je u vrtlozima godine 1938. godine slijedeće retke koji su i danas aktualni:
„Živimo u vremenu koje je i uznemirujuće i veličanstveno, opasnom vremenu, u kojem ništa ne štiti dušu, u kojem se čini da brza i posve čovječja postignuća metu ljude… Vjerujem da će naša civilizacija umrijeti u tom kolektivnom ludilu buke i ubrzanosti, u kojem nitko ne može razmišljati… Mi kršćani koji poznajemo veliku vrijednost duhovnog života imamo neizmjernu odgovornost i moramo je prepoznati, moramo se se sjediniti i pomoći jedni drugima stvarati snage mirnoće, utočišta mira, središta važna za život, u kojima čovjekova šutnja doziva stvaralačku Božju Riječ. To je pitanje života i smrti.“
O ostajanju u Kristu radi donošenja plodova
„Ovime se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda“ (Iv 15, 8). Sami ne možemo donijeti roda. Ne možemo donijeti roda ako smo odvojeni od trsa. Isusov život je snaga koja nas prožima i koja donosi rod. Ostati u Isusovoj ljubavi, biti grančica na trsu, to omogućuje da njegov život struji kroz nas.
Ako slušamo Isusa, njegov život struji kroz nas. Isus želi da njegova riječ ostane u nama (Iv 15, 7) i tada će nam biti dano sve za što molimo. Njegovom riječju donosimo rod. Kao ljudi, kao zajednica, kao Crkva, kao cijelost, sjedinjujemo se s Kristom da bismo se držali njegove zapovijedi, da toliko i tako volimo jedni druge, kao što je on ljubio nas (Iv 15, 12).
Ostajanje u Kristu, izvoru svake ljubavi, daje da raste plod zajedništva
Zajedništvo s Kristom traži zajedništvo s drugima. Dorotej iz Gaze, palestinski monah iz 6. stoljeća izrazio je to na slijedeći način:
„Predstavite si krug koje je nacrtan na tlu, to jest, crtu koja je zaokružena pomoću kompasa i središta. Predstavite si da je krug svijet, središte je Bog a radijusi su načini na koje žive ljudi. Ako sveci, koji se žele zbližiti s Bogom, idu prema središtu kruga, oni će se – u onoj mjeri u kojoj se budu približavali središtu – istovremeno približavati i jedni drugima. I što se više budu približavali jedni drugima tim se će se više približavati Bogu. Shvatimo da isto vrijedi i obratno, ako se okrećemo od Boga i povlačimo prema vanjskom rubu kruga. Tada postaje jasno: što se više udaljujemo od Boga, tim se više udaljujemo i jedni od drugih, i što se više udaljujemo jedni od drugih tim se više udaljujemo od Boga.“
Približiti se drugima, živjeti u zajednici s drugima koji se katkada jako razlikuju od nas, može predstavljati izazov. Sestre iz Grandchampa poznaju taj izazov i njima u tome pomaže nauk brata Rogera iz Taizéa: „Nema prijateljstva bez trpljenja koje pročišćava. Nema ljubavi prema bližnjemu bez križa. Jedino križ nam dopušta, da spoznamo nedokučivu dubinu ljubavi“.
Raskoli među kršćanima, činjenica da se oni udaljavaju jedni od drugih, predstavlja sablazan jer se kršćani tako udaljavaju i od Boga. Mnogi kršćani, u kojima takvo stanje izaziva žalost, žarko se mole Bogu za uspostavu onoga jedinstva, za koje je molio Isus. Molitva Isusa Krista za jedinstvo poziv je da se opet okrenemo k njemu i da se time približimo također jedni drugima, radujući se bogatstvu naše mnogovrsnosti.
Život u zajednici uči nas da je nastojanje oko pomirenja zahtjevno, da košta i traži žrtve. Jača nas molitva Isusa Krista, koji hoće da budemo jedno, kao što je On jedno s Ocem, da bi svijet uzvjerovao (usp. Iv 17,21).
Ostajanjem u Kristu rastu plodovi solidarnosti i svjedočenja
Iako mi kao kršćani ostajemo u ljubavi Kristovoj, mi također istovremeno živimo u stvorenju koje jeca dok čeznutljivo iščekuje izbavljenje (usp. Rim 8). U svijetu doživljavamo zlo trpljenja i konflikta. Solidarnošću s onima koji pate dajemo da kroz nas struji Kristova ljubav. Uskrsno otajstvo donosi u nama roda, ako svojoj braći i sestrama iskazujemo ljubav i hranimo nadu u svijetu.
Duhovnost i solidarnost nerazdvojivo su povezane jedna s drugom. Ostanemo li Kristu, primamo snagu i mudrost, da se borimo protiv nepravednih i tlačiteljskih struktura, da se prepoznajemo kao braća i sestre unutar jedne ljudske obitelji i da stvaramo novi način življenja, koji će biti prožet poštivanjem svega stvorenja Božjeg i našim zajedništvom s njime.
Sažetak životnog pravila koji sestre iz Grandchampa zajedno recitiraju svakoga jutra, počinje riječima „Moli i radi, da dođe Kraljevstvo Božje“. Molitva i svakodnevica nisu dvije odvojene stvarnosti, one trebaju biti povezane jedna s drugom. Sva naša iskustva trebaju postati mjestom našega susretanja s Bogom.
Za Osam dana Molitvene osmine za jedinstvo kršćana u godini 2021. predlažemo slijedeći molitveni hod:
- dan: Bogom pozvani– „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ (Iv 15, 16a)
- dan: sazrijevati u nutrini– „Ostanite u meni i ja u vama“ (Iv 15, 4a)
- dan: biti jedno tijelo– „Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“ (Iv 15, 12b)
- dan: zajedno moliti– „Više vas ne zovem slugama… vas sam nazvao prijateljima (Iv 15, 15)
- dan: dati se promijeniti Božjom riječju– „Vi ste već očišćeni po riječi“ (Iv 15, 3)
- dan: drugima iskazivati dobrodošlicu– „Postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane“ (Iv 15, 16b)
- dan: jedinstvo koje raste– „Ja sam trs, vi loze“ (Iv 15, 5a)
- dan: pomirenje sa svekolikim stvorenjem– „Da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna“ (Iv 15, 11)
BIBLIJSKA RAZMATRANJA I MOLITVE
ZA OSAM DANA MOLITVENE OSMINE
PRVI DAN
Bog nas je pozvao
„Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“
(Iv 15, 16a)
Postanak 12, 1-4 Abrahamov poziv
Ivan 1, 35-51 Poziv prvih učenika
Razmatranje
Na početku puta stoji susret između čovjeka i Boga, između stvorenja i Stvoritelja, između vremena i vječnosti.
Abraham je čuo zov: „Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati“. Kao što je pozvao Abrahama, tako Bog poziva i nas, da ostavimo za sobom ono što nam je blisko i krenemo prema mjestu koje nam je Bog pripravio u dubini našeg srca. Na tom putu mi postajemo sve više mi, postajemo osobe, koje trebamo biti sukladno volji Božjoj. Ako slijedimo Njegov zov, biti ćemo blagoslov za ljude koje volimo, za naše bližnje i za svijet.
Zbog svoje ljubavi Bog nas traži. Bog postaje čovjekom u Isusu Kristu, u kojem gledamo lice Božje. Iskustvo Ivanova evanđelja vrijedi i u našem životu: zov Božji dopire do nas različitim putovima. Kada nas dotakne Njegova ljubav, mi se dajemo na put. Susret s Njime čini da naš put postane put preobrazbe – odnosa ljubavi, put koji se usuđujemo uvijek iznova započinjati.
„Jednoga si dana shvatio da je u dubinu tvoga bića, bez tvoga znanja, pohranjen jedan „da“. I izabrao si put nasljedovanja Krista… Dok si šutio u prisutnosti Kristovoj razumio si njegovu riječ: „Dođi i slijedi me, poklanjam ti, gdje ti se srce može odmoriti.“
Molitva
Isuse Kriste, Ti nas tražiš, Ti nam nudiš svoje prijateljstvo i upućuješ nas na put do ispunjenog života. Daruj nam pouzdanje da odgovorimo na Tvoj poziv, da budemo preobraženi i da mognemo biti svjedoci one nježne ljubavi kojom Ti ljubiš svijet. Amen.
DRUGI DAN
Sazrijevati u nutrini
„Ostanite u meni i ja u vama“
(Iv 15, 4a)
Efežanima 3, 14-21 „Krist prebiva u srcima vašim“
Luka 2, 41-52 Marija je sve što se dogodilo sačuvala u svom srcu
Razmatranje
Iz susreta s Isusom rađa se želja ostati kod Njega i u Njemu: počinje vrijeme sazrijevanja.
Isus je u potpunosti bio čovjek, rastao je i sazrijevao jednako kao i mi. Bio je ukorijenjen u tradiciju svoje židovske vjere i živio je jednostavnim životom. U vremenu prije svoga javnog djelovanja, kada se naizvan nije događalo ništa izvanrednoga, prisutnost Očeva bila je vrelo iz kojega je živio.
Marija je razmišljala na koji je način Bog djelovao u njenom životu i u životu njenog Sina. Sve je to prebirala u svome srcu. Tako je naučila spremno prihvatiti Isusovo otajstvo.
I nama je potrebno dugo vrijeme sazrijevanja, cijeli život, da bismo se udubili u otajstvo Kristove ljubavi, da bismo mu dali da se nastani u nama i da bismo mi ostali u njemu. Duh čini, a da mi to i ne znamo objasniti, da Krist prebiva u nama. Mi bivamo krijepljeni u svojoj nutrini ako mu se molimo, slušamo Njegovu riječ, dijelimo je s drugima i pretvaramo u djela to što smo upoznali.
„Dati da Krist siđe u dubine našeg bića… On će prožeti područja duha i srca, on će dosegnuti naše tijelo do našeg najunutrašnjijeg bića, tako da i mi jednog dana iskusimo dubine milosrđa.“
Molitva
Duše Sveti, daj da Isus Krist prebiva u našem srcu i pomozi nam da sve bolje pojmimo otajstvo Njegove ljubavi. Pouči nas, kako možemo moliti, rasvjetljuj nas kada čitamo Sveto Pismo i djeluj kroz nas da u nama mognu sazrijevati plodovi Tvojih darova. Amen.
TREĆI DAN
Biti jedno tijelo
„Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“ (Iv 15, 12b)
Kološanima 3, 12-17 „Zaodjenite se… u milosrdno srce“
Ivan 13, 1-15.34-35 „Ljubite jedni druge“
Razmatranje
U predvečerje svoje smrti kleknuo je Isus pred svoje učenike da im opere noge. Poznavao je poteškoće zajedničkog života i značaj spremnosti za oprost i za uzajamno služenje. „Ako te ne operem“, rekao je Petru, „nećeš imati djela sa mnom“.
Petar je prihvatio Isusovu gestu, bio je opran i dirnut poniznošću i blagošću Isusovom. Kasnije je nasljedovao Isusov primjer i služio zajednici vjernika u prvoj crkvi.
Isus hoće da život i ljubav struje kroz nas kao što životni sok struji kroz trs, da kršćanske zajednice budu jedno tijelo. No danas, kao uostalom i u prošlosti, nije lako živjeti zajedno. Često se suočavamo s našim vlastitim granicama. Ne uspijeva nam uvijek ljubiti one s kojima zajedno živimo, u obitelji ili zajednici. Ponekad se naši odnosi potpuno prekidaju.
U Kristu smo pozvani zaodjenuti se milosrđem i uvijek iznova usuditi se započinjati.
Sigurnost da nas Bog ljubi osposobljuje nas da jedni drugima budemo dobrodošli i sa svojim vrlinama i sa svojim manama. Tada je Krist u našoj sredini.
„S gotovo ničim, stvaraš pomirenje u otajstvu zajedništva, koje je Crkva. Zajedničko zauzimanje potiče te – raduj se, nisi više sam, u svemu hodiš putem sa svojom braćom. S njima si pozvan ostvariti uzor zajedništva.“
Molitva
Bože, naš oče, svoju ljubav objavljuješ nam po Kristu i po našoj braći i sestrama. Otvori nam srca, da jedni druge prihvaćamo u našim različitostima i da uvijek budemo spremni oprostiti jedni drugima. Podaj nam da u jednom tijelu živimo u jedinstvu i da spoznamo da je svaki čovjek dar. Daj da budemo slika živoga Krista. Amen.
ČETVRTI DAN
Zajedno moliti
„Više vas ne zovem slugama… vas sam nazvao prijateljima“
(Iv 15, 15)
Rimljanima 8, 26-27 „Tako i Duh potpomaže našu nemoć“
Luka 11, 1-4 „Gospodine, nauči nas moliti“
Razmatranje
Bog čezne da s nama uspostavi odnos. On nas traži kao što je tražio Adama, kada ga je zvao u Edenskom vrtu: „Gdje si?“ (Post 3, 9).
Bog nas susreće u Kristu. Isusov život bio je molitva. U molitvi je bio tijesno sjedinjen sa svojim Ocem i stvarao prijateljstvo sa svojim učenicama i učenicima i sa svima koje je susretao. Davao im je udjela u onome što mu je bilo najdragocjenije: na odnosu ljubavi s Ocem, koji je i naš Otac. Isus i učenice i učenici Isusovi bili su ukorijenjeni u svojoj bogatoj židovskoj tradiciji i zajedno su pjevali psalme. No Isus se, također, katkada povlačio, da bi molio u osami.
Moliti možemo sami ili zajedno s drugima. Molitva može izraziti zadivljenost i, također, žaljenje, prošnju, zahvalu ili jednostavno tišinu i mir. Ponekad bismo htjeli moliti ali ne znamo kako. Ako se tada okrenemo Isusu i zamolimo ga: „nauči nas moliti“, to nam može prokrčiti put. Sama naša želja već je molitva.
Može biti od pomoći ako se okupimo u skupinu. Zajedništvo raste pomoću pjesme, riječi i šutnje. Kada molimo zajedno s kršćanima drugih tradicija, iznenaditi će nas iskustvo povezanosti svezom prijateljstva, zahvaljujući Onome, u kojemu nema podjela. Oblici molitve mogu biti različiti, ali isti je Duh koji nas povezuje.
„U redovitosti zajedničke molitve klije u nama Isusova ljubav, a da i ne znamo kako. Zajednička molitva ne čini suvišnom osobnu molitvu. Jedna nosi drugu. Svaki dan si uzmimo trenutak, da bismo se obnovili u našoj tijesnoj povezanosti s Isusom Kristom.“
Molitva
Gospodine Isuse, sav Tvoj život bio je molitva, savršeno jedinstvo s Ocem. Nauči nas Tvojim Duhom da molimo u skladu s Tvojom voljom. Ujedini sve vjernike u cijelom svijetu u molitvi i slavljenju, da dođe Tvoje kraljevstvo ljubavi. Amen.
PETI DAN
Dati se promijeniti Božjom riječju
„Vi ste već očišćeni po riječi“
(Iv 15, 3)
Pnz 30, 11-20 „Riječ je posve blizu tebe“
Matej 5, 1-12 „Blago vama“
Razmatranje
Božja riječ nam je blizu. Ona je blagoslov i obećanje sreće. Ako otvorimo svoja srca Bog nam govori i strpljivo preobražava u nama sve što je zamrlo. On uklanja ono što priječi stvarni život u njegovom rastu, kao što vinogradar obrezuje trs.
Ako sami ili u skupni redovito razmatramo biblijske tekstove, naša perspektiva se mijenja. Brojni kršćani svaki dan mole blaženstva. Ona nam objavljuju sreću skrovitu u onome što je neispunjeno, sreću koja je s onu stranu patnje: blaženi koje je dotaknuo Duh, da više ne zadržavaju svojih suza, nego ih puštaju da teku i da tako nalaze utjehu. Oni otkrivaju izvor, koji se skriva u njihovoj vlastitoj nutrini. Time u njima raste glad za pravednošću i žeđ da se zajedno s drugima zalažu za svijet mira.
Uvijek smo pozvani promišljanjem i djelovanjem obnavljati svoje zalaganje za život. Katkada već ovdje i sada primamo predokus blaženosti, koja će na kraju vremena biti potpuna.
„Moli i radi,
da dođe Kraljevstvo Božje.
Dopusti da u tvojoj svakodnevici
rad i tišina zažive pomoću Božje riječi.
U svemu očuvaj unutarnju tišinu,
da ostaneš u Kristu.
Neka te prožme duh blaženstava:
radost, jednostavnost i milosrđe.“
Molitva
Blagoslovljen si, Bože, naš Oče, zbog dara Tvoje riječi u Svetom Pismu. Blagoslovljen si, zbog njezine snage koja preobražava. Pomozi nam da uvijek biramo život i upravljaj nas svojim Svetim Duhom, da iskusimo onu sreću, u kojoj nam Ti tako rado želiš dati udjela. Amen.
ŠESTI DAN
Drugima iskazivati dobrodošlicu
„Postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane“
(Iv 15, 16b)
Post 18, 1-5 „Bog u gostima kod Abrahama i Sare“
Marko 6, 30-44 „Isus suosjeća s mnoštvom“
Razmatranje
Damo li se preobraziti Kristom, Njegova ljubav u nama raste i donosi roda. Iskazivanje dobrodošlice drugima konkretan je put darivanja ljubavi.
Isus je tijekom cijelog svoga života prihvaćao one koje je susretao. Slušao ih je, dopuštao da ga dodirnu, ne bojeći se njihove patnje.
Izvještaj u evanđeljima, o umnažanju kruha, govori, da je Isus suosjećao s ogladnjelim ljudima. On zna da hranjen mora biti cijeli čovjek i da samo On može istinski utažiti glad za kruhom i žeđ za životom. No on to ne čini bez svojih učenika, bez ono malo što oni mogu priskrbiti: pet kruhova i dvije ribe.
Isus nas i danas poziva da postanemo Njegove suradnice i suradnici u Njegovoj bezuvjetnoj posvećenosti ljudima. Ponekad je dosta i nešto tako neznatno kao što je prijateljski pogled, otvoreno uho ili naša prisutnost, da bi se osoba osjetila prihvaćenom. Ako Isusu stavimo na raspolaganje svoje neznatne sposobnosti, on će ih na iznenađujući način uključiti u svoje služenje.
Tada ćemo iskusiti što i Abraham, jer ako dajemo – primamo, ako prihvaćamo druge – bit ćemo obilato blagoslovljeni.
„U gostu primimo samog Krista.”
„Nalaze li oni, koje primamo dan za danom, u nama ljude koji ižaravaju Krista, koji je naš mir?“
Molitva
Isuse Kriste, želimo bezpridržajno prihvaćati našu braću i sestre koji su s nama. Ti znaš da se suočeni s njihovom patnjom često osjećamo bespomoćni, no Ti nas pretječeš prihvaćajući ih svojim trajnim i neizmjernim smilovanjem. Progovori im i po našim riječima, podupri ih i našim djelovanjem i daj da Tvoj blagoslov počiva na svima nama. Amen.
SEDMI DAN
Jedinstvo koje raste
„Ja sam trs, vi loze“
(Iv 15, 5a)
1 Korinćanima 1, 10-13. 3,21-23 „Zar je Krist razdijeljen?“
Ivan 17, 20-23 „Kao što smo mi jedno“
Razmatranje
U predvečerje svoje smrti Isus je molio za jedinstvo onih koje mu je povjerio Otac: „da svi budu jedno… da svijet uzvjeruje da si me ti poslao“ (Iv 17, 21). Jer smo s Njime povezani kao loze s trsom, njegova snaga struji kroz nas i daje nam život.
Svaka crkva ima za cilj da nas privede u središte naše vjere: u zajedništvo s Bogom po Kristu u Duhu Svetome. Što intenzivnije živimo to zajedništvo tim smo tješnje povezani s drugim kršćanima i s cijelim ljudskim rodom. Sveti Pavao nas opominje da se klonimo stava, koji je prijetio već jedinstvu prvih kršćana: apsolutiziranja vlastite tradicije nauštrb jedinstva Tijela Kristova. Tada nas različitosti dijele umjesto da nas obogaćuju. Pavao je imao obuhvatnu viziju: „sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji“ (1 Kor 3, 22f).
Kristova volja nas obvezuje da koračamo putem jedinstva i pomirenja. Ona nas obvezuje da se pridružimo Njegovoj molitvi: „da svi budu jedno… da svijet uzvjeruje da si me ti poslao“. (Iv 17, 21).
„Nikad se nemoj pomiriti sa sablazni podjele među kršćanima, koji olako ispovijedaju ljubav prema bližnjima, a ostaju podijeljeni. Gorljivo se zauzimaj za jedinstvo Tijela Kristova.“
Molitva
Duše Sveti, koji si neugasiva vatra i blagi dah, dođi i ostani s nama. Obnovi u nama gorljivost za jedinstvo, da živimo svjesni sveze koja nas povezuje u Tebi. Daj da svi koji su svojim krštenjem Krista obukli, budu jedno i zajedno svjedoče o nadi koja ih ispunja. Amen.
OSMI DAN
Pomirenje sa svekolikim stvorenjem
„Da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna“
(Iv 15, 11)
Kološanima 1, 15-20 „Sve stoji u njemu“
Marko 4, 30-32 Maleno kao zrno gorušičino
Razmatranje
Himan Kristu u poslanici Kološanima poziva nas da pjevamo slavopoj Bogu koji spašava sve stvoreno. Po raspetome i uskrslome Kristu otvoren je put pomirenja. I stvorenju je namijenjena budućnost života i mira.
Očima vjere vidimo da je Kraljevstvo Božje stvarnost koja je blizu, no istovremeno i vrlo malena i jedva vidljiva, poput sjemena gorušičinog. Ipak, ono raste. Usred patnje našeg svijeta djeluje Duh Uskrsloga. On nas ohrabruje da se zalažemo i sa svim ljudima dobre volje zajedno neumorno stremimo ka pravdi i miru, skrbeći se da zemlja ponovno bude dom za sva stvorenja.
Novi život koji donosi Krist svjetlo je nade za mnoge, koliko god skrovito bilo. On je izvor nade svega stvorenog i dariva radost koja ne potječe od nas samih: „da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna“ (Iv 15, 11).
„Želiš li u prihvatiti i oživjeti novi život, koji nam dariva Krist u Duhu Svetome, u sebi, među nama, u Crkvi, u svijetu i u svem stvorenju?“
Molitva
Triput Sveti Bože, zahvaljujemo Ti što si nas stvorio i što nas ljubiš. Zahvaljujemo Ti za Tvoju prisutnost u nama i u stvorenju. Nauči nas da svijet gledam onako kako Ti gledaš nas: s ljubavlju. Osposobi nas svjetlom nade, koja će nicati iz našeg zalaganja za svijet u kojem cvatu pravda i mir, na slavu Tvoga imena. Amen.
ZAJEDNICA IZ GRANDCHAMPA I EKUMENSKA DIMENZIJA MONAŠKOG ŽIVOTA
Tišina je važna, ako se radi o tome da se čuje Božja riječ. Taj je uvid, tridesetih godina prošlog stoljeća, iznova otkrila skupina žena iz crkava reformacije, francuskog govornog područja u Švicarskoj. One su se nazvale „Žene iz Morgesa“. Uzor im je bio Isus Krist koji se često povlačio u osamu da bi molio. Žene su oblikovale vremena posvećena razmatranju, na koja su pozvale i druge te je s vremenom Grandchamp, malo selo u blizini Neuenburgškog jezera (Lac de Neuchâtel, Neuenburgersee), postao ustaljenim mjestom za razmatranje i obnovu. Slijedom toga razvila se želja za jednim trajnim mjestom molitve i gostoprimstva. Tako se u Grandchampu nastanila žena koja je kasnije postala sestra Margareta (Marguerite). Nakon kraćeg vremena pridružile su joj se još dvije žene. Geneviève Micheli, koja je uvela vremena za razmatranje¸ upućivala malu skupinu u molitvu i ohrabrila prve tri sestre na tom putu. Na njihovu molbu ona je 1944. postala prva poglavarica zajednice.
One nisu imale iskustva i nisu raspolagale niti priručnikom za bogoslužje niti monaškim pravilom i budući da u to vrijem nije bilo redovničkih zajednica u crkvama reformacije, sestre su se za savjet obratile samostanima drugih konfesija. Otvorivši se za bogatstvo drugih tradicija kao prvo su morale naučiti kako se vodi život utemeljen na Božjoj riječi i svakodnevnoj kontemplaciji, kako se živi u zajednici i kako se drugima pruža gostoprimstvo.
Prve sestre su osjećale bol zbog podjela među kršćanima – osobito majka Geneviève, koja je stoga osjećala koliko je važan ekumenski i teološki rad. Temelj toga rada treba biti ono što je za nju bitno, naime molitva u svjetlu Ivanova evanđelja: „da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao (Iv 17, 21).
Sav svoj život željela je staviti na raspolaganje služenju jedinstvu u Kristu i po Kristu, do dana kada će Bog biti sav u svemu. Ekumenski poziv zajednice nije dakle bio neka vlastita odluka, nego dar milosti primljen već kod nastanka zajednice i rođen iz siromaštva.
Taj milosni dar bio je potvrđen i potaknut i u nekoliko odlučujućih susreta. Jedan od njih, za upravo nastajuću zajednicu, bio je i susret s ocem Paulom Couturierom koji je u to vrijeme bio katolički svećenik u Lionu. On je bio jedan od „pionira“ ekumenskog pokreta i promicatelj Molitvene osmine za jedinstvo kršćana u današnjem obliku. Između njega i prvih sestara razvila se duboka povezanost i on im je bio vjerni pratilac na njihovom duhovnom putu, što se vidi iz njihovog dopisivanja. Godine 1940. on je sestri Geneviève napisao: „… Ne bi trebalo biti nijednog razmatranja iz kojega kršćani ne bi izašli s akutnim trpljenjem zbog podjela i koje ih ne bi potaklo da se odlučno zauzimaju za jedinstvo, kako žarkom molitvom tako i stalnim obraćenjem. …Za mene je pitanje jedinstva primarno i temeljno povezano s pitanjem kamo u sebi želimo upraviti svoj život. Razumjet ćete dakle, koliko značaja pridajem Vašoj nakani i Vašem radu u provođenju razmatranja. Dopustimo žarko moliti – drugim riječima: dopustimo bezpridržajno primiti u sebe Krista.
Vrlo je važan i susret susret s Rogerom Schützem, kasnijim bratom Rogerom iz Taizéa, koji je 1940. posjetio Grandchamp. Sestre, s kojima će ostati povezan, ohrabrile su ga u njegovoj vlastitoj potrazi. Tijekom godina razvijale su se spone zajedništva koje su postale još dublje 1953. godine, kada je zajednica iz Grandchampa preuzela pravilo i red molitve iz Taizéa, nedugo nakon što je oboje bilo objavljeno. Brat Roger je napisao: „Neprestana težnja za jedinstvom dovodi i samog čovjeka u nutarnju ravnotežu: povezuje misli s djelima i povezuje biti i činiti. Ta ravnoteža biva dosegnuta u onoj mjeri, u kojoj – korak po korak – težimo k tome da ono što je u nama najbolje uskladimo s onim što je naša najunutrašnjija jezgra: Krist u nama“.
Zajedno s braćom iz Taizéa i Isusovim Malim sestrama vrlo brzo su i sestre iz Grandchampa pozvane jednostavnu prisutnost molitve i prijateljstva živjeti i drugdje – u malim zajednicama i često u manje povlaštenim područjima, osobito u Alžiru, Izraelu, Libanonu i u radničkim četvrtima raznih europskih zemalja. Razvili su se intenzivni odnosi sa susjedima i crkvama na svakom pojedinom mjestu. Tako su sestre otkrile mnogostrukost liturgijskih obreda u općoj Crkvi i mogle su se otvoriti i za susret s drugim religijama.
Njen ekumenski poziv obvezuje zajednicu iz Grandchampa na djelo pomirenja među kršćani-ma, unutar ljuske obitelji i u odnosu prema svemu stvorenom. Sestre iz Grandchampa su kao zajednica vrlo brzo otkrile da taj poziv od njih traži da utjelovljuju pomirenje, i to prvenstveno u svojoj vlastitoj nutrini i međusobno. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata sestrama iz Švicarske i Francuske pridružile su se njemačke i nizozemske sestre (pod dojmom nedavnih zbivanja) kao i sestre iz Indonezije, Austrije, Konga, Češke, Švedske i Letonije. One su pripadale različitim konfesijama. Zajednici trenutno pripada pedesetak sestara različitih generacija.
Kao i svi kršćani sestre su pozvane biti ono što na jednoj dubljoj razini već jesu: osobe zajedništva. Kako možemo biti takve osobe, ako prvo ne naučimo uzajamno se prihvaćati s našim različitostima? Razlike su i dar Božji i veliki izazov. Mnogovrsnost konfesija, jezika, kultura i generacija stavlja zajednicu pred izazov da u malome živi jedinstvo u mnogostrukosti. Ta mnogostrukost podrazumijeva i različite načine molitve, razmišljanja i djelovanja, odnosa kao i različitost karaktera. Kako je dakle moguće raditi na pomirenju, osim da se pomirenje živi dan za danom? To u prvom redu zahtijeva rad na samome sebi i na našim odnosima, i to uzdajući se u Božje milosrđe. Sve započinje u srcu gdje se nalazi korijen svakog raskola, gdje najdublje rane čekaju da ih zamijetimo kako bismo bismo primili izlječujući Božji mir. Tako je jedinstvo među nama plod polagane i strpljive preobrazbe našeg života, koju – uz naš pristanak – vrši Duh.
Liturgijska molitva je okosnica svakoga dana u Grandchampu i okuplja zajednicu četiri puta dnevno. Različita vremena liturgijskog bogoslužja pomažu sestrama da djelovanjem Duha Svetoga u sebi usvoje život u Kristu.
Ikona Trojstva u središtu kora u Grandchampu upućuje dobrodošlicu sestrama. Poziva ih da se uključe u zajedništvo ljubavi između Oca, Sina i Duha Svetoga, i da toj ljubavi dopuste da u njima raste i prožima njihove međusobne odnose i odnos prema onima koji im dolaze kao gosti.
Često se događa izmjena darova. Sestre običavaju reći da uvijek više primaju nego li daju.
Njihova susretljivost omogućila i m je susrete s ljudima koji su zajednicu senzibilizirali za nenasilje evanđelja: Jean i Hildegard Goss, Joseph Pyronnet i Simone Pacot, koji su uveli susrete „Bethesda“, kod kojih se radi o evangelizaciji do u dubinu srca. Istovremeno je vidno porasla i pažnja sestara za ekologiju: zasađen je bio-vrt, koriste se produkti koji ne ugrožavaju okoliš, brižno se pazi kako se hraniti, kako putovati, kako se ophoditi s raznim sredstvima i što znači solidarno živjeti. Stoga sestre nastoje oko odnosa i razmjene s drugim zajednicama, skupinama, pokretima i angažiranim osobama, osobito s mrežama duhovnih i / ili samostanskih zajednica na lokalnoj, regional-noj i internacionalnoj razini; s ekumenskim i među-religijskim dijalogom i pokretima za pomirenje, pravednost, mir i očuvanje stvorenja.
Unatoč obnovi za koju su zahvalne, sestre su – kao i mnoge druge zajednice u Europi – suočene sa slabljenjem svojih snaga – starenjem koje ih prisiljava da budu kreativne. Kao što su prve sestre bile upućene na pomoć drugih, tako su i današnje sestre upućene na izvanjsku pomoć, da bi mogle primati druge. One nude dijeljenje svoga života molitve i rada, uz neplaćeni rad. Zajednica je otvorena prvenstveno mladim ljudima, no istovremeno nema dobnu granicu i otvorena je osobama sa svih kontinenata koje žele dati smisao svom životu, kršćanima iz različitih konfesija, sestrama i braći iz drugih zajednica, židovima, muslimanima i pripadnicima drugih religija kao i osobama bez religijske pripadnosti. Na taj način zajednica želi biti kuća molitve za sve, mjesto dobrodošlice, dijaloga i susreta.
Siromaštvo drugih religijskih zajednica učinilo je neophodnim i jedno novo služenje, koje je sestre nagnalo da, zajedno s drugim redovnicama i redovnicima osluhnu upućeni im poziv i traže načine kako primjereno reagirati. Nova je milost zajedno moći biti mjestom molitve i znakom pomirenja. Tako jedna sestra iz Grandchampa već šest godina živi u jednom ekumenskom sestrinstvu u Francuskoj, koje sačinjavaju sestre iz iz četiriju različitih zajednica. Od prije nekoliko godina sestre poduzimaju i jednostavna putovanja u trajanju tromjesečne „vize“, kako bi iskusile život u Svetoj Zemlji. Jedna od sestara priključila se sestrinstvu Isusovih Malih sestara kako bi s njima dijelila njihovu svakodnevicu. Nešto kasnije dvije daljnje sestre doživjele su način života u zajednici Karmela sv. Josipa. U aktualnom trenu-tku nekolicina sestara boravi u Taizéu, na neformalnoj razini. Takva nova iskustva obogaćuju zajednicu novim darovima.
Rad ekumenskog (svjetskog) vijeća crkava zauzima važno mjesto u molitvi zajednice u Grandchampu. Svakog ponedjeljka navečer sestre mole koristeći molitvene zazive ekumenskog molitvenog kalendara Ekumenskog vijeća crkava. Sestre su imale poslasticu da sudjeluju na više skupština Ekumenskog vijeća crkava – u Vancouveru, Harareu i Porto Alegreu. Više godina sestre su bile prisutne i u Ekumenskom institutu Bossey, u jednoj maloj molitvenoj zajednici molitve, gostoprimstva i prijateljstva, tijekom mjeseci poslijediplomskog studija.
Duhovni život ima, premda skrovitu, zasigurno vrlo važnu ulogu na putu pomirenja crkava. On pjeva o uskrslome Kristu, o daru zajedništva koje nam je uvijek otvoreno i kojem Duh Sveti daje da se rascvate u mnogostrukosti osoba i darova. Duhovni život je kao kvasac u tijestu, ferment jedinstva, jer nas uvodi u dubine vjere, na put stalnog obraćenja i preobrazbe. Pod izvjesnim okolnostima duhovni život može osobi pomoći da transcendira, nadilazi, sebe. Ponekad može, a da mi to i ne primijetimo, imati učinke i na neki drugi dio Tijela Kristova. André Louf to je izrazio slijedećim riječima: „U podijeljenoj Crkvi samostan je instinktivno ničija zemlja. Samostan treba biti ekumenska zemlja par excellence, u najvećoj mjeri. On može već sada oblikovati oblikovati takvo zajedništvo, koje drugdje postoji samo kao nada. Gdje god se nalazio, samostan u svojoj najdubljoj srži ne pripada pravoslavlju ili katolicizmu, u mjeri u kojoj su oni danas još podijeljeni. On je već sada znak nepodijeljene Crkve, prema kojoj nas Duh danas snažno pokreće.“
Usporedi:
ika.hkm.hr
djos.hr