Riječ Božja je uistinu snažna!

Ona je poput dvosjekla mača koji može na jedan način odijeliti čovjeka od ovozemaljskih stvari i usmjeriti ga prema nebeskim radostima.

Ona može mijenjati ne samo čovjeka nego i prirodu.

Kad čitamo ili slušamo Riječ Božju možemo se diviti onom što je Bog učinio za nas, ali ujedno ta riječ nas potiče da ne ostanemo ravnodušni nego da se mijenjamo usklađujući svoj život s Božjim zapovijedima.

Sa snažnom vjerom koja slijepcima vraća vidi, nijemima daje da govore, gubave čisti, hrome podiže, gladne hrani, opsjednute oslobađa zloduha, a mrtve povraća u život, Isus je i danas prisutan među nama.

No Isusova prisutnost na poseban način dolazi do izražaja u liturgiji gdje nalazi još snažniju ulogu od one kad se riječ izgovara ili sluša.

Liturgijsko je slavlje djelotvorna povijest spasenja, ali ujedno i povijest spasenja na djelu.

Liturgija je u Crkvi oduvijek bila i jest povlašteno mjesto-vrijeme-događaj na kojemu se Riječ čita, naviješta, tumači.

Tako je bila od neizmjerne važnosti za stvaranje kanona i za čuvanje svetih tekstova. Liturgija ne stvara Božju riječ, nego ona prima Riječ kroz Sveto pismo, dekodira je, oživljuje, predaje i omogućuje izranjanje sve snage životnoga sadržaja koji je u njoj.

Liturgija dakle postaje živom Predajom.

Kao što se Stari Zavjet u Novom otkriva i Novi Zavjet u Starom skriva, tako je slično i s Božjom riječi koja bez liturgije ostalo bezoblična, čuvana u posudi kroz koju se ne vidi preobrazba svijeta po Riječi.

Osim što je živa Predaja, liturgija je – jednako tako – i živa egzegeza Pisma.

Kad Božja riječ ‘postaje’ liturgijskim slavljem, a liturgijsko slavlje nije drugo doli ostvarena Božja riječ, niti jedno od njih ne gubi svoju izvornost, jer su bitni čimbenici istoga spasenjskog događaja.

Riječ je u slavlju molitva, ona ražaruje duhovni život vjernika, prodire u njihovo srce, te sudionici (pričesnici) slavlja postaju factores Verbi, ‘tvorci’, a ne samo auditores Verbi – slušatelji Riječi.

Ako bismo teologiju Riječi unutar liturgije htjeli sročiti u nekoliko rečenica, valjalo bi se poslužiti Augustinovim izrijekom: »Dodaj riječ materijalnomu znaku i nastaje sakrament, a na taj način i riječ postaje vidljivom.«

Liturgija je događaj Riječi koja se utjelovljuje po snazi Duha Svetog koji je živ u nama  i očituje se preko nas, a na poseban način u liturgiji.

Bog šalje svoju riječ po otajstvu svoga plana spasenja. Ta Riječ pisana velikim slovom u određenom vremenu postaje tijelom koje je na križ ponijelo grijehe cijelog svijeta.

Ta Riječ je i danas prisutna, a posebno u liturgiji i kroz sakramente.

Tako Riječ po riječi koje svećenik izgovara ponovno postaje Tijelo koje je hrana za našu dušu i tijelo.

Liturgijska riječ mora biti upućena na biblijsku riječ i u njoj imati svoj temelj.

Zato je vrlo važna služba liturgijskog čitača ili lektora koji postaje navjestitelj Riječi Božje i ujedno onaj koji će i sam biti otvoren za osobno ukorjenjenje i uranjenje u tu navjeđtenu riječ.

U pozadini je dakle vertikalna komunikacija s Bogom, ali je liturgija dovodi do međuljudske komunikacije.

Riječ se u svojoj silaznoj dinamici objave posadašnjuje u izričajnome obliku Pisma koje ulazi u slavlje pomoću spomen-čina, koji čitanjem (čitači koji su prepoznati od Crkve i kao takvi postavljeni u službu) pobuđuju vjeru, a vjera u dijabazi sudjelovanja stremi prema protumačenomu slavlju ostvarene anabaze.