Pobožnost Imenu Isusovu javlja se na poticaj sv. Bernarda iz Clairvaux-a (11./12. st.), a širi se posebno djelovanjem sv. Bernardina Sijenskog i sv. Ivana Kapistrana (14./15. st.). Blagdan Presvetog Imena Isusova počinje se najprije slaviti u okviru franjevačkog reda još 1530. god., a kao blagdan za cijelu Crkvu od 1721. god. Reformom pape Pija X. određeno je da se slavi na dan 3. siječnja, što je ostalo do danas.

Smisao čašćenje imena Isusova može se promatrati u svjetlu Druge Božje zapovijedi, koja nas poziva da Božje ime izgovaramo s posebnom ozbiljnošću i onom svetošću koja se iskazuje isključivo Bogu, te se dosljedno izbjegava svako neprimjereno i uzaludno spominjanje njegova imena.

Kao što svakoga čovjeka određuje njegove ime i čini bitni dio njegova identiteta, tako se analoški i Božje ime odnosi na njegovu imanentnost. Vrijeđati Božje ime znači vrijeđati Boga kao Ljubav, Presveto Trojstvo Oca, Sina i Duha Svetoga, dok veličati Božje ime znači zahvaljivati i uzvisivati Trojedinoga Boga. Stoga je i razumljivo značenje poštivanja Božjega imena, kako u Starom zavjetu, tako i Novome zavjetu i u Predaji Crkve, jer se štovanjem njegova imena štuje sam Bog. Iz tog razloga je sasvim opravdano i poželjno Ime Božje pisati velikim slovom.

Na to nas još više upućuje himan iz Poslanice Filipljanima (Fil 2, 6-11), koji slavi Krista kao Onoga koji se nije kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego je ponizio sam sebe tako što je uzeo lik sluge i ostao poslušan do smrti na Križu. Upravo zbog toga Otac ga je uzvisio i darovao mu Ime nad svakim imenom, pred kojim će se klanjati sve što postoji i klicati da Krist jest Gospodin. Častiti, dakle, Ime Isusovo, znači častiti samoga Boga koji predaje svoga Sina za nas, znači častiti Sina kao onoga koji je ostao vjeran Očevoj volji i otkupio nas svojom smrću na Križu, a znači i častiti Duha Svetoga koji nam omogućuje shvatiti takvo uzvišeno otajstvo po kojem se susreću svemogući Bog i otkupljeni čovjek po proslavi Sina i Njegova uzvišena Imena. Štoviše, samo Isusovo ime – Ješua (Jehošua) – znači Bog je Spasitelj, što još više potvrđuje uzvišenost Druge Božanske Osobe i opravdanost čašćenja njegova svetoga Imena.

Nadahnjujući se nad tim otajstvima s vremenom se razvila i pobožnost prema Imenu Isusovu, a da bi se još više istaknula važnost otkupljenja i zahvalnost za taj nezasluženi dar, naglašava se kako je njegovo Ime presveto. Tako nam blagdan Presvetoga Imena Isusova priziva u pamet upravo takvu zahvalnost i vlastitu ispovijest vjere po kojoj skrušeno priznajemo da je Krist Gospodin, obećani Mesija i Sin Božji koji nas je svojim vazmenim otajstvom uveo u zajedništvo s Presvetim Trojstvom, darujući nam moć da postanemo djeca Božja.

Isusovo ime se obično prikazuje monogramom IHS, koji čini prva tri slova imena Isus onako kako se pišu grčkim velikim slovima – IHΣ(OYΣ) – čit. Jes(us), a neki će to tumačiti i kao prijevod latinske sintagme: Jesus Hominum Salvator, što bi značilo: Isus Spasitelj ljudi.

Povijesno gledano, posebno je štovanje Imena Isusova razvio sveti Bernardin Sijenski, koji je blagoslivljao vjernike s četverokutnom pločom na čijoj su plavoj pozadini bila pozlaćena prva tri grčka slova Isusova imena (IHS) i uokvirena zrakama Sunca, dok je iz gornjeg dijela srednjeg slova (H) proizlazio križ. Iz toga će se kasnije i razviti monstranca ili pokaznica, svečani liturgijski predmet u kojem se čuva i daje na štovanje posvećena hostija – Presveti Oltarski Sakrament.

Osim sv. Bernarda, sv. Bernardina i sv. Ivana Kapistrana, svakako valja spomenuti i sv. Ignacija Loyolu, utemeljitelja isusovaca, koji je ime Isusovo ugradio u grb i geslo Družbe Isusove: In nomine Jesu. Štoviše, pobožnost Imenu Isusovu i povjerenje u Krista vrlo je rašireno među katoličkim pukom, gdje se vrlo često može čuti uzrečica i pouzdanje u Providnost, napose kada se poduzima neki posao, izraženo usklikom: U Ime Isusovo.

Posebno se čini zgodnim i primjerenim što se blagdan Presvetoga Imena Isusova slavi na samom početku građanske godine i tako doista priziva u pamet želju da se u Ime Isusovo nastavi sve ono što je započeto i prepusti Božjoj Providnosti sve što nas očekuje u budućnosti.

Preuzeto s: vjeraidjela.com