Euharistija je žrtva hvale i zahvaljivanja.

Već u II. stoljeću o Euharistiji je zapisao Sv. Justin: „Prinos brašna, propisan za one koji su očišćeni od gube, slika je euharistijskog kruha koji nam je Isus Krist naš Gospodin naredio slaviti na spomen muke koju je on podnio za ljude da očisti njihova srca od svake pokvarenosti.

Isus nam je naložio slaviti euharistiju zato da bismo dali hvalu Bogu što je stvorio svijet i sve što na njemu postoji imajući pred očima čovjeka, što nas je oslobodio od grijeha u kojemu smo rođeni…“.

Današnja naša tema ima naglasak na vjeri što je kršćani imaju dok slave sv. Misu i izvršavaju ono što je Isus rekao: „Ovo činite meni na spomen“ (1 Kor 11,24-25). Nalog se ne odnosi samo na Isusove riječi, nego podrazumijeva i „ponavljanje“ njegovih činâ, te se treba shvatiti kao konkretno nasljedovanje. Mi taj Gospodinov nalog izvršavamo slaveći spomen-čin njegove žrtve. Tim činom prinosimo Ocu ono što nam je sam dao: darove njegova stvaranja, kruh i vino, što su snagom Duha Svetoga i Kristovim riječima pretvorene u Tijelo i Krv Kristovu: Krist na taj način biva stvarno i otajstveno prisutan. Euharistiju ćemo stoga promatrati kroz ova tri vida:

• kao čin zahvaljivanja i hvale Ocu;
• kao spomen-čn žrtve Krista i njegova Tijela;
• kao prisutnost Krista snagom njegove Rijeci i njegova

1. Čin zahvaljivanja i hvale Ocu

Prema Katekizmu Katoličke Crkve, Euharistija, kao sakrament našega spasenja što ga je Krist izvršio na Križu, jest također hvalbena žrtva u zahvalu za djelo stvaranja. U euharistijskoj žrtvi sav stvoreni svijet, predmet Božje ljubavi, prinesen je Ocu po Kristovoj smrti i uskrsnusu. Crkva može po Kristu prinositi žrtvu hvale u zahvalu za sve što je Bog dobra, lijepa i pravedna učinio u stvorenom svijetu i u čovječanstvu. To ponajprije znači da se u euharistijskom slavlju okupljamo kao oni koji želimo u sebi probuditi zahvalnost za sve što smo primili od Očeve ljubavi.

Čin što ga je Isus učinio na posljednjoj večeri najveća je zahvala Ocu za njegovu ljubav, za njegovo milosrđe. Zahvala se na grčkom kaže euharistija. I zato se taj sakrament zove euharistija: to je najviši izraz zahvalnosti Ocu koji nas je toliko ljubio da nam je dao svojega Sina iz ljubavi. Evo zašto izraz euharistija sažima u sebi čitav taj čin, koja je ujedno čin Boga i čovjeka, čin Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka.

U kršćanstvu štovanje Boga u prvom redu uvijek predstavlja izraz zahvalnosti zbog dobra koje je čovjek primio od Boga. Zato se u euharistiju ne donose ljudska djela pred Boga, naprotiv, njegova je bit u tome da Bog čovjeka obaspe darovima; ne slavimo Boga time što bismo mu dali nešto što navodno pripada nama – kao da to i onako nije njegovo – nego time što dopuštamo da nas obaspe svojom ljubavi i time što ga priznajemo kao jedinog Gospodina.

Euharistija je otajstvo pred kojim dolazimo do spoznaje da smo voljeni ne zbog toga što bismo to svojim djelima zaslužili, nego stoga što u Bogu postoji bezuvjetna i neograničena ljubav. Ljubav koju Bog nama iskazuje ne može poremetiti nikakav naš grijeh. Na tu Božju, Očevu ljubav, ni ne možemo drugačije odgovoriti osim zahvaljivanjem. Stoga ako živimo euharistijsku duhovnost nužno je da postajemo ljudi zahvalnosti i da kao takvi dolazimo nedjeljom na euharistiju kako bi u raspoloženju svojega srca bili u zajednici koja slavi i zahvaljuje. S druge strane, taj čin zahvaljivanja „produbljuje“ i naše ljudsko zajedništvo koje mi u bratstvu Franjevačkoga svjetovnog reda životom trebamo očitovati i drugima svjedočiti.

Isto tako ne smijemo zaboraviti da je euharistija i hvalbena žrtva kojom crkva pjeva slavu Bogu u ime cijeloga svijeta. Zato je važno preispitati se kako slavimo naša euharistijska slavlja; je li to samo onako izvanjsko ili pokušavamo dozvati u pamet da se pridružujemo cijeloj Crkvi koja slavi djela Oca našega.

Kao hvalbena žrtva euharistija je bitno sumjerena punom zajedništvu između Boga i čovjeka. Euharistijska žrtva je izvor i vrhunac svega bogoslužja Crkve i cijeloga kršćanskog života.

2. Spomen-čin žrtve Krista i njegova tijela – Crkve 

Euharistija je otajstvo Isusove smrti, uskrsnuća i njegovog ponovnog dolaska.

Euharistiju promatramo kao žrtvu, spomen – čin svoje ljubavi prema  čovjeku.

U  euharistiji  mi navješćujemo čudesna djela koja je Bog učinio u korist ljudi.

U euharistiji pojam žrtva ponajprije znači da se nešto zemaljsko daje Bogu.

U euharistiji mi zapravo dajemo svoj život u vlasništvo Bogu od koga smo i primili svoj život.

Euharistija je ujedno i žrtva Crkve.  Crkva se također žrtvuje zajedno s Kristom Ocu svemogućemu. U euharistiji Kristova žrtva biva i žrtvom udova njegova tijela, tj. Crkve.

Život vjernika, njihova hvala, patnja, molitva, njihov rad, sjedinjeni  su s Kristom.

Žrtve koje mi činimo ne možemo uspoređivati s Kristovim žrtvama, ali mi se vježbamo u Kristovoj ljubavi.

Euharistijska žrtva nas uči kako ljubiti Boga i čovjeka kako nas ujedno uči i sv. Franjo koji je u tome bio savršeni primjer.

3. Kristova prisutnost snagom Riječi i Duha Svetoga

Kristova prisutnost u euharistiji je stvarna, a pretvorba se događa po djelovanju Duha Svetoga.

Sv. Ivan Zlatousti kaže: „Nije to čovjek koji čini da prinesene stvari postaju Kristovo Tijelo i Krv, već sam Krist koji je za nas bio raspet. Svećenik, slika Kristova, izgovara one riječi, ali im Bog daje moć i milost. Ovo je tijelo moje, veli On. Te riječi pretvaraju prenesene stvari.“

U euharistiji vidljivo je kako Duh izražava djelo Oca i Sina. Crkva u svojim bogoslužnim molitvama zaziva dar Duha. Četvrta euharistijska molitva prekrasno govori o djelovanju Duha Svetoga: „I da ne živimo više sebi, već njemu koji za nas umrije i uskrsnu: onima koji vjeruju, Oče, posla kao prvi dar od tebe Duha Svetoga da on u svijetu djelo njegovo dovrši i izvrši svako posvećenje.“

Umjesto zaključka

U euharistijsku žrtvu spada sudjelovanje svećenika i vjernika.

Da bi i najmanja žrtva bila vrijedna, vjernici su poznani da sve čine s ljubavlju.

Svećenik ih poziva da mole kako bi „moja i vaša žrtva bila ugodna Bogu“.

Isus se predaje za nas i žrtvuje, a tako i mi možemo i trebamo predati sebe i sve svoje žrtve. Preobražavajući se u sv. Misi mi preobražavamo cijeli svijet.