Možemo li se moliti Svim svetima?

Molitve Mariji i ostalim svecima te njihova biblijska opravdanost

Povijesna praksa kršćana da mole našu pokojnu braću i sestre u Kristu, svece, za njihov zagovor, napadana je u posljednjim stoljećima. Premda praksa potječe iz najranijih dana kršćanstva i imaju je katolici, istočni pravoslavci i ostali istočni kršćani, pa čak i neki anglikanci – imajući u vidu da svi navedeni čine više od tri četvrtine kršćana na zemlji – još uvijek je napadaju mnogi od protestantskih pokreta nastalih još u šesnaestom stoljeću.

 

Mogu li nas čuti?

Jedna od optužbi protiv jest to da sveci u nebu uopće ne mogu čuti naše molitve, a to čini utjecanje njihovu zagovoru beskorisnim. Međutim, ovo nije točno. Sveto Pismo navodi da su oni na nebesima svjesni molitava onih na zemlji. To se može vidjeti, na primjer, u Otkrivenju 5, 8 gdje Ivan opisuje kako sveci u nebu prinose naše molitve Bogu kao “posudice pune kada, to jest molitava svetačkih.” Ako sveci u nebu prinose naše molitve Bogu, onda moraju biti svjesni naših molitava. Oni su svjesni naših molbi i prikazuju ih Bogu zagovarajući nas.

Netko bi mogao dokazivati da u ovom odlomku molitve koje se prinose nisu upućene svecima, nego izravno Bogu. No, taj bi dokaz samo potvrdio činjenicu da oni na nebu mogu čuti naše molitve, jer bi tada sveci bili svjesni naših molitava, pa i onda kad im one nisu upućene.

U svakom slučaju, očito je iz Otk 5,8 da nas sveci na nebu aktivno zagovaraju. Jasno nam je Ivan kazao da je kad koji oni prinose Bogu, zapravo, molitve svetaca. Molitve nisu fizičke stvari i ne mogu biti fizički prinesene Bogu. Tako sveci na nebu prinose naše molitve Bogu na duhovan način. Drugim riječima, oni zagovaraju.

Jedan posrednik

Jedna druga optužba, uperena protiv moljenja svetaca za njihov zagovor, kaže da to obara jedincato Kristovo posredništvo koje iznosi Pavao: “Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus”(1 Tim 2, 5). No, moljenje neke osobe da moli za tebe ni u čemu ne obara Kristovo posredništvo, kao što se to može vidjeti ako uzmemo u obzir na koji je način Krist posrednik. Prije svega, Krist je jedincati posrednik između čovjeka i Boga, budući da je on jedina osoba koja je i Bog i čovjek. On je jedini most između te dvije stvarnosti, jedini Bogo-čovjek. No, ta uloga posrednika nije ugrožena, najmanje činjenicom da nas drugi zagovaraju. Nadalje, Krist je jedincati posrednik između Boga i čovjeka jer je on Posrednik Novoga Saveza (Heb 9, 15; 12, 24), kao što je Mojsije bio posrednik (grčki: mesites) Staroga Saveza (Gal 3, 19-20).

Zagovor naše subraće kršćana – što sveci na nebu doista jesu – također, očito, ne utječe na Kristovo jedincato posredništvo jer u četiri retka koji neposredno prethode 1 Timotejevoj 2, 5, Pavao kaže da kršćani trebaju zagovarati: “Preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine”(1 Tim 2, 1-4). Jasno je, stoga, da su zagovorne molitve, koje kršćani prikazuju na korist drugih, nešto “dobro i ugodno Bogu”, a ne nešto što bi obaralo Kristovu posredničku ulogu.

 

“Nema kontakta s mrtvima”

Ponekad i fundamentalisti prigovaraju molbama upućenim našoj subraći kršćanima u nebu, da mole za nas, izjavljujući da je Bog zabranio kontakt s mrtvima u odlomcima kao što je Pnz 18, 19-11. Zapravo, on to nije učinio, jer on to ponekad i dopušta – na primjer kad je učinio da se Mojsije i Ilija pojave s Kristom pred učenicima na Brdu Preobraženja (Mt 17, 3). Ono što Bog jest zabranio je magijska praksa prizivanja duhova. “Neka se kod tebe ne nađe nitko tko bi kroz oganj gonio svoga sina ili svoju kćer; tko bi se bavio gatanjem, čaranjem, vračanjem i čarobnjaštvom; nitko tko bi bajao, zazivao duhove i duše predaka ili se obraćao na pokojne… Narodi koje ćeš naskoro otjerati s posjeda slušaju vračare i gatare, ali tebi to Jahve, Bog tvoj, ne dopušta. Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Jahve, Bog tvoj”(Pnz 18, 10-15).

Bog tako ukazuje da nitko ne zaziva mrtve kako bi doznao informacije, nego neka upita Božjeg proroka. Prema tome, nitko ne smije održavati seanse. No, svatko s imalo zdravog razuma može razlučiti ogromnu razliku između održavanja seanse kako bi pokojnik govorio kroz tebe i sina koji ponizno govori na grobu svoje majke, “Mama, molim te, moli Isusa za mene. Sada imam velikih problema.” Razlika između ovoga dvoga je kao i razlika između noći i dana. Prvo je okultna praksa, dok je drugo ponizna molba upućena voljenoj osobi da moli Boga za nečije dobro.

 

Predviđanje očitog

Neke primjedbe, vezane uz koncept molitve svecima, odaju ograničeno poimanje neba. Jedna od njih dolazi od protukatolički nastrojene Loraine Boettner:

“Kako može neko ljudsko biće, kao što je Marija, čuti molitve milijuna rimokatolika iz mnogih različitih zemalja, koji mole na različitim jezicima, i sve to istovremeno?”

“Neka bilo koji svećenik ili laik pokuša razgovarati sa samo troje ljudi istovremeno i vidjet će kako je ljudskom biću to nemoguće… Prigovori protiv molitava Mariji mogu se jednako primijeniti protiv molitava svecima. Jer i oni su, također, samo stvorenja, neizmjerno manja od Boga i mogu biti samo na jednom mjestu u određenom vremenu i činiti samo jednu stvar u određeno vrijeme.”

“Kako, onda, mogu slušati i odgovarati na tisuće i tisuće molbi koje istovremeno dolaze iz toliko različitih zemalja i na toliko različitim jezicima? Mnoge od tih molbi izražene su ne na glas, nego samo duhovno, u tišini. Kako mogu Marija i sveci, a da nisu kao Bog, biti svugdje prisutni i poznavati tajne svih srdaca?”(Roman Catholicism, 142-143).

Ako bi postojanje u nebu bilo kao postojanje u susjednoj sobi, onda bi, naravno, ovi prigovori vrijedili. Smrtna, neproslavljena osoba u susjednoj sobi bi, doista, trpjela ograničenja nametnuta načinom na koji prostor i vrijeme funkcioniraju u našem svemiru. No, sveci nisu u susjednoj sobi i oni nisu podložni vremensko-prostornim ograničenjima ovoga života.

Nadalje, Biblija navodi da proslavljeni ljudski um, kojeg posjeduju sveci na nebu, ima fenomenalnu sposobnost da obrađuje informacije na način koji nadilazi sve naše sposobnosti u ovom životu. To se vidi iz činjenice da ćemo, na Sudnjem danu, pregledati svaki čin svoga života. No, budući da nam na Sudnjem danu neće trebati osamdeset godina da pregledamo događaje osamdesetogodišnjeg života (ako će za to, uopće, i biti potrebno vrijeme), naš um će moći obrađivati nebrojeno mnogo informacija i imati iskustvo oslobođeno ograničenja ovog smrtnog života. I ne samo da ćemo biti svjesni događaja iz vlastitog života, nego i života onih oko nas na Sudnjem danu, jer je Krist rekao da će sva naša djela biti javno obznanjena (Lk 12, 2-3).

Ovo ne želi ukazati na to da bi sveci u nebu morali biti sveznajući, kao što je Bog, jer, samo zato što to Bog želi, oni mogu komunicirati s drugima u nebu ili s nama. I Boetterničin dokaz, o prošnjama koje stižu na različitim jezicima, je i više nego bespredmetan. Misli li netko da su na nebu sveci ograničeni na Kingov engleski jezik? Naposljetku, Bog sam je taj koji daje dar jezika i tumačenja jezika. Jasno je da sveci u Otkrivenju razumiju molitve koje prikazuju za prinos Bogu.

Ovdje se radi o problemu koji bi se mogao nazvati primitivno ili dječje poimanje raja. Ono, svakako, nije plod jedne intelektualne ozbiljnosti. Dobar uvod za ispravno promišljanje o onostranom životu može se naći u knjizi Franka Sheeda Theology and Sanity (Teologija i zdrav razum), koja govori da zdrav razum ovisi o ispravnom vrednovanju stvarnosti, a to uključuje ispravno vrednovanje neba onako kako ono uistinu jest. I kada se to jednom shvati, molitva svecima u svemu tome nalazi svoje mjesto.

 

“Izravno Isusu”

Netko bi mogao prihvatiti da prethodne primjedbe, koje se odnose na molitvu svecima za njihov zagovor, ne stoje i čak bi mogao odobriti da je ova praksa teoretski dopustiva, međutim, mogao bi se zapitati, s druge strane, zašto bi netko htio tražiti od svetaca da mole za njega. Takvi se znaju pitati: “Zašto se ne bih molio izravno Isusu?”

Odgovor glasi: “Naravno da se treba moliti izravno Isusu!” No, to ne znači da nije dobro moliti i tražiti i druge da se za nekog mole. Naposljetku, primjedba “izravno Isusu” okreće se protiv onih koji je iznose: Zašto bismo molili bilo kojeg kršćanina, na nebu ili na zemlji, da moli za nas kad se možemo moliti izravno Isusu? Ako bi tvrdnja da se utječemo izravno Isusu dokazala da ne trebamo moliti kršćane na nebu da mole za nas, onda bi, također, dokazala da ne bismo trebali tražiti niti od kršćana na zemlji da mole za nas.
Molitva jednih za druge je jednostavno nešto što kršćani čine. Kao što smo vidjeli u 1 Tim 2, 1-4, Pavao naročito ohrabruje kršćane da posreduju za mnoge različite stvari i ovaj je odlomak, svakako, jedinstven među njegovim spisima. Na drugim mjestima, Pavao direktno traži druge da mole za njega (Rim 15, 30-32; Ef 6, 18-20; Kol 4, 3; 1 Sol 5, 25; 2 Sol 3, 1) i uvjerava ih da on, jednako tako, moli za njih (2 Sol 1, 11). Najvažnije je to da je sam Isus zahtijevao da se molimo za druge i to ne samo za one koji su nas to zatražili (Mt 5, 44).

Budući da Sveto Pismo preporuča praksu moljenja drugih da mole za nas, ona se ne može držati suvišnom na temelju toga da se netko može utjecati izravno Isusu. Novi Zavjet je ne bi preporučio ako iz nje ne proizlazi nikakva blagodat. Jedna takva blagodat je da vjera i pobožnost svetaca može poduprijeti našu nemoć i nadoknaditi ono što nedostaje našoj vlastitoj vjeri i pobožnosti. Isus je redovito darivao neku osobu na temelju vjere druge osobe (npr. Mt 8, 13; 15, 28; 17, 15-18; Mk 9, 17-29; Lk 8, 49-55). I to bez da spominje kako oni na nebu, slobodni od tijela i životnih privlačnosti, imaju veće pouzdanje i pobožnost prema Bogu nego itko na zemlji.

Također, Bog osobito odgovara na molitve pravednika. Jakov izjavljuje: “Mnogo može žarka molitva pravednikova. Ilija bijaše čovjek baš kao i mi; usrdno se pomoli da ne bude kiše i kiše nije bilo na zemlji tri godine i šest mjeseci. Zatim se ponovno pomoli te nebo dade kišu i zemlja iznese urod svoj” (Jak 5, 16-18). Međutim, kršćani u nebu daleko su pravedniji od onih na zemlji, budući da su postali savršeni kako bi mogli stajati u Božjoj prisutnosti (Heb 12, 22-23), što znači da njihove molitve imaju i jači učinak.
Stoga, imati druge koji mole za nas jest nešto dobro, a ne nešto od čega treba zazirati ili ostaviti ga postrani. Naravno, trebamo se moliti izravno Kristu u svakoj našoj hitnoj potrebi (usp. Iv 14, 13-14). To je nešto što Katolička crkva osobito potiče. Zapravo, molitve u misi, koja je središnji čin katoličkog bogoslužja, upravljene su izravno Bogu i Isusu, a ne svecima. No, to ne znači da ne trebamo tražiti našu subraću kršćane, uključujući i one na nebu, da mole s nama.

Osim naših molitava izravno Bogu i Isusu (koje su apsolutno bitne za kršćanski život), postoji obilje razloga zbog koji bismo tražili našu subraću kršćane u nebu da mole za nas. Biblija navodi da su oni svjesni naših molitava, da nas zagovaraju i da su njihove molitve učinkovite (inače ne bi bile prinošene). Samo uskogrudnost nalaže da se trebamo odvratiti od toga da tražimo od naše kršćanske subraće u nebu da čine ono za što znamo da žele i mogu činiti.

 

Na nebu i na zemlji

 

Biblija nas upućuje da zazivamo one na nebu i tražimo od njih da mole za nas. Tako u Ps 103 molimo, “Blagoslivljajte Gospoda, svi anđeli njegovi, vi jako u sili, što izvršujete naredbe njegove, poslušni riječi njegovoj! Blagoslivljajte Gospoda, sve vojske njegove, sluge njegove koje činite volju njegovu!”(Ps 103, 20-21). I u Ps 148 molimo, “Hvalite Gospoda s nebesa, hvalite ga u visinama! Hvalite ga, svi anđeli njegovi, hvalite ga, sve vojske njegove!”(Ps 148, 1-2).

Ne samo da oni u nebu mole s nama, nego oni mole i za nas. U Otkrivenju čitamo: “Anđeo pristupi i sa zlatnom kadionicom stane na žrtvenik [u nebu]. I dano mu je mnogo kada da ga s molitvama svih svetih prinese na zlatni žrtvenik pred prijestoljem. I vinu se dim kadni s molitvama svetih iz ruke anđelove pred lice Božje”(Otk 8, 3-4).

Oni na nebu koji prinose Bogu naše molitve nisu samo anđeli, nego i ljudi. Ivan to vidi kao “dvadeset i četiri starješine [vođe naroda Božjega u nebu] padoše ničice pred Jaganjca. U svakog bijahu citre i zlatne posudice pune kada, to jest molitava svetačkih”(Otk 5, 8). Činjenica koju ovaj odlomak pokazuje jest jednostavna: Sveci u nebu prinose Bogu molitve svetaca na zemlji.

 

Preuzeto s: www.svjedocanastva.com