Od marksizma do katoličke vjere: André Frossard
Dok je André čekao prijatelja da iziđe iz crkve – čekanje mu je postalo predugo. Ušao je unutra. Samo pet minuta. I u pet minuta u toj crkvi ni po čemu posebnoj, crkvi časnih sestara klanjateljica, crkvi u kojoj su klečale stare gospođe pred Presvetim sakramentom… crkvi u kojoj je na sredini oltara gledao veliki križ i bijelu hostiju niti ne znajuć zapravo što je to hostija… u njemu se nešto dogodilo. Životna promjena. Odjednom više nije isti. Ušao je kao ateist, izišao kao vjernik. A za iskustvo svog obraćenja osjeća zahvalnosti i prema onim sjedim gospođama koje su sačuvale svoju vjeru i klečale tamo…
…
Marksizam – (…) Tada su roditelji bili obuzeti politikom. Otac Louis-Oscar Frossard izgubio je svoje mukotrpno stečeno zvanje učitelja radi revolucionarnih aktivnosti. Time je obitelj doduše posve ostala bez sredstava, ali se njemu ipak počeo ostvarivati davni san o životu novinara i parlamentarnog zastupnika. Obitelj se preselila u Pariz, a Andréa su već u dobi od pet godina vodili po skupovima i demonstracijama, jer nije bilo nikoga kome bi ga se moglo povjeriti na čuvanje. Slušao je brojne političke govore i obvezno pjevanje Internacionale. U malenom stanu spavao je pod slikom Marxa. Marksizam nije upoznao kao gospodarstveni sustav, već kao religiju koja je za sebe postavila zahtjev istinitosti. Roditelji nisu dopustili sinovljevo krštenje, već su ustvrdili da on sa 20 godina sâm može tražiti svoju religiju, ukoliko bi je on (neočekivano) i htio imati (str. 34).
Tu se gotovo nazire poruga, jer mu je sâm Bog stao na put upravo kada je imao 20 godina i očito uopće nije mislio na takav izbor!
Socijalisti oko Frossarda smatrali su Marxa velikim spasiteljem, vođom u mirni bratski svijet. Jedva je netko od njih čitao Marxa, kao što ni katolici nisu čitali Tomu Akvinskog, ali su poznavali poruku: čovjek je dobar, čak i ako pojedinci nisu uvijek dobri, a sada je čovjek „pitanje svog spasenja sam uzeo u svoje ruke“ (str. 66). To je bila nova vjera, a zajedništvo vjernika bila je nova crkva. „Naš bratski odnos bio je častan i dubok, ali bio je to odnos siročadi“, piše Frossard, „i to je vjerojatno razlog zašto smo se radije zvali drugovima nego braćom“ (str. 67). Jer, u ovoj religiji samoodređenog čovjeka nije postojao otac. Mistik ove vrste socijalizma izgubio se u kolektivu za kojeg on žrtvuje svoj život, kao što se kršćanski mistik gubi u Bogu. „Razlika je samo ta“, kaže Frossard, „da socijalistički mistik više ne pronalazi samog sebe“ (str. 85).
Povjerenje u budućnost „opće dobrote i bratstva“ ocrtavalo je školsku svakodnevicu djece. Da bi se postao tako slobodnim, bilo je potrebno znanje, za to se moralo učiti; nastavnici i učenici osnovne škole koju je pohađao mali André bili su puni takvih ideja. Kada je André s devet i pol godina zbog svoje nadarenosti prešao u gimnaziju, doživio je to poput zle kobi. Prerano se našao izloženim jednom posve drugačijem okružju, čija ga je nepoznatost krajnje uplašila i dovela u bezizlazno očajanje. U suučenicima iz dobrostojećih obitelji nije više – kao u osnovnoj školi – mogao prepoznati rođake i prijatelje. Činili su mu se zaigranima te nisu učili s njemu poznatim žarom. I nastavnici, koje je u osnovnoj školi smatrao nasljednicima učenjaka iz prošlosti i kojima se trebalo iskazivati dužno poštovanje, ovdje su postali profesorima koji su s uljudnom ironijom pokušavali uzdrmati samopouzdanje onih učenika koji su bili iznad njih u društvenom pogledu. Ovdje se nije učilo „biti slobodnim, već vladati“ (str. 89).
Od sada za Andréa počinje put izbjegavanja i odbijanja, također i kada ga roditelji zbog sklonosti umjetnosti konačno premjeste u školu umjetničkog obrta. Ovdje je markirao s nastave i umjesto nje posjećivao muzeje i izložbe, prije svega one arhitekture. On govori o „besciljnim mladenačkim godinama, potraćenima u dokolici“ (str. 101). Ipak, on bez sumnje o tome sudi na pretjerano strog način. Jer, postojali su i rani uspjesi koji su dokaz začuđujuće nadarenosti i nutarnje raznolikosti: njegovi objavljeni crteži, prije svega karikature; kada je imao 15 godina, njegova prva novela bila je objavljena na značajnom mjestu u jednom velikom tjedniku. Frossard to sve svodi samo na zaštitu utjecajnog oca koji je u međuvremenu ostvario karijeru.
Napokon je njegov otac ustvrdio da 17-godišnjak nakon tolikih uzaludnih pokušaja za završenim školovanjem, sâm treba zarađivati za život te mu je posredovao namještenje u lokalnoj redakciji jednog večernjeg lista (str. 103). Ovdje su ga stariji kolege od jutra uvodili i u tamnije i neprozirnije strane života odraslih. Ipak, od najgorih padova na području morala očuvali su ga, što je kasnije zahvalno priznao, dobar primjer vlastite obitelji kojeg je nesvjesno nosio u sebi, te prije svega „ božanska zasjeda“, u koju je uskoro trebao upasti (str. 105).
Obraćenje
Kao mladi reporter Frossard je jednog jutra čekao ispod Morgue, pariškog instituta za sudsku medicinu, na rezultat autopsije o kojoj je trebao izvijestiti. Ovdje je započeo razgovarati s jednim 25-godišnjim kolegom iz drugih novina, koji ga je ispitivao o njegovom životu i napokon želio znati što je njegov „životni ideal“. André o tome još nikada nije razmišljao; ideje da, ali ideal – što je to? Obojica su se naslonila na ogradu mosta ispod Seine i gledali kako rijeka protječe; vođen pogledom na veslački čamac i sjećanjem na vlastiti najdraži odmor, mladić je neodređeno odgovorio: „veslanje“, i time provocirao nevjerojatan napad smijeha koji ga je u potpunosti tresao. Morao je to biti savlađujući smijeh, jasan i istovremeno savršeno dobroćudan, tako da Frossard pri time nije samo vidio samo komičnost svog priznanja, već i da se nakon kraćeg oklijevanja mogao od srca složiti s njim. Jer, odjednom je vidio sebe „da ne dolazi niotkuda – veslati u svu vječnost, da se nikamo ne prispije“ (str. 107).
I ova gotovo pjesnička slika ostavila je Frossarda bez tumačenja: mladenačko svjež smijeh ujutro i pitanje o smislu života u čijoj je pozadini mrtvačnica za neidentificirane i nezaustavljiva rijeka, slika i prilika prolaznosti. Primijetio je samo da su u okružju Morgue „napadi vedrine“ rijetki i da nema slučajnosti (str. 107-108).
Godinu kasnije, nakon promjene radnog mjesta, ponovno se susreo sa sugovornikom i tek tada doznao njegovo ime: André Willemin. Štoviše, sjedili su u redakciji istih novina i tada je započelo odlučujuće prijateljstvo. Bile su to „najljepše godine moje mladosti“, izvještava Frossard, „kao sretnog posjednika jednog brata koji je s ljubavlju bdio nad mojim radom i mojim zdravljem“ (str. 111). Ovaj stariji brat, kojega je zvao i svojim sijamskim blizancem, ipak je bio posve drugačiji nego prema sebi orijentirani Frossard: „vitalan, izuzetno nadaren, pun životne radosti“, bogate imaginacije i smijeha; i bio je uvjereni katolik. „Život s njim bio je poput fantastične pjesme“ (str. 109).
Willemin je s 15 godina napustio vjeru. Ipak, tada ga je obuzelo izlaganje jednog kršćanskog filozofa (Stanislasa Fumeta). Ovaj je s velikim divljenjem govorio o piscima 19. stoljeća (npr. o Ernestu Hellu), o kojima Willemin još nikada nije čuo. Tada si je rekao: Ako ja ne poznajem čak ni imena tako značajnih mislioca, tada to znači: da znam vrlo malo, štoviše ništa! Nakon toga otišao je na ispovijed te se „ponizno iznova priznao vjernikom“ (str. 111 f.). Napustio je crkvu, prepun „radosti“ i svijesti o „duhovnoj slobodi“, u svjetlosti koja ga od tada nikada više nije napustila i koju je iz ljubavi prema bližnjima želio učiniti dostupnom i drugima koji su „pored Beskonačnog slijepi tapkali u mraku“. Willemin je to pripovijedao mladom Frossardu, a da ga nije mogao uvjeriti. Posve suprotno, u svojim predodžbama i političkim nazorima obojica su se stalno zaplitali u raspravama, na čijem je kraju ipak svaki ustrajavao u svojim stajalištima, „odvojeniji i rastavljeniji nego ikada“, kaže Frossard (str. 113). Njemu je to očito bilo vrijeme nutarnjeg i vanjskog oporavka, u kojem je došao do lijepe ravnoteže.
Knjiga ruskog filozofa Nikolaja Berdjajeva (Novo srednjovjekovlje; Berdjajev je tada živio u Parizu, u kojem je i umro 1948. g.) na neočekivani je način postalo okidačem za obraćenje Andréa Frossarda. Posudio mu ju je Willemin koji se neumorno brinuo za njega. No unatoč misaonom bogatstvu kojeg je i Frossard priznao, argumentacija na njega nije ostavila niti najmanjeg utiska, jer je Berdjajev u svojim promišljanjima pretpostavljao Božje postojanje. Stoga Frossarda uopće nisu dirnuli zaključci o marksizmu, te Francuskoj i Oktobarskoj revoluciji. Oni ga se jednostavno nisu ticali. Stoga je prijatelju prethodno dao do znanja da se o ovoj knjizi uopće ne može raspravljati, jer ako ona pretpostavlja Boga, sve ostalo posve samorazumljivo proizlazi iz toga. Willemin je svakako ovaj sud shvatio kao pozitivan, radovao se od srca da je André pridobiven te je veliki događaj želio proslaviti zajedničkim objedom. I Frossard je na svoj oklijevajući način vjerovao da tijekom ovog druženja još uvijek ima vremena da se razjasni nesporazum.
Na putu za večeru Frossard se potpuno prepustio Willeminovu vodstvu koji je naposljetku zastao na ulici, izašao i upitao da li ga André želi pratiti ili ga pričekati nekoliko minuta. Tek kada je Willemin nestao iza jednih neuglednih vrata, Frossard je shvatio da se radi o ulasku u jednu kapelu. „Lijepo“, mislio je, „prijatelj se želio moliti ili ispovijedati, nakratko se posvetiti bilo kojoj od onih aktivnosti koje kršćanima uzimaju mnogo vremena. Razlog više da ostanem tamo gdje sam bio“ (str. 128). Uskoro mu je ipak vrijeme postalo predugo te je zaključio da treba Willemina treba izvesti iz crkve.
I tako je Frossard 8. srpnja 1935. g. u 17,10 h ušao u crkvu koja je pripadala sestrama „pomirbenog klanjanja“, kako je kasnije doznao, jednoj od kontemplativnih kongregacija čije su članice „odabrale zatvoreništvo da bi nas učinile slobodnima, tamu da mi imamo svjetlo, i za koje materijalistički svjetonazor kaže su posve beskorisne za svijet“ (str. 133). Frossard se te vedre ljetne večeri osjećao posve neopterećeno, bez čežnji ili slutnji, „jedan neopterećeni ateist“ koji je bio savršeno ravnodušan prema stvarima vjere (str. 132).
Pet minuta kasnije napustio je kapelu kao čovjek kojemu su se po prvi put otvorile oči, čiji život upravo započinje, život čovjeka ponovno rođenog iz vjere.
Prije nego što će se Frossard odvažiti opisati što mu se dogodilo, još jednom zastaje i prisjeća se nezanimljive arhitekture male crkve, upravo da bi potcrtao da ona uopće nije bila sposobna za pobuđivanje njegovih religioznih osjećaja. U polumraku vidio je obrise koji kleče, redovnice i vjernike, među kojima nije odmah mogao pronaći svog prijatelja.
Slušao je pjevanje časoslova, te na bijelom, osvijetljenom glavnom oltaru usred cvijeća i svijeća konačno ugledao jedan veliki križ od bogato ukrašenog metala s bijelim okruglim kolutom u sredini. Nije znao što je to bilo, još nikada nije vidio ni monstrancu ni hostiju. Tako mu je promaklo značenje onoga što je imao pred sobom, a nije se niti pitao za njim, jer je svoju pažnju usmjerio na traženje prijatelja. Ipak, njegov pogled koji je tumarao između svijetlog prostora oltara i mračne crkvene lađe, naposljetku se zaustavio na jednoj svijeći kojoj se uvijek iznova morao vraćati: bila je to druga svijeća lijevo od monstrance, ne prva i ne treća, već druga. I tada je preko njega prešlo nešto poput oluje, „val čuđenja…, čija je neminovna silovitost u čuđenju apsurdnog bića poput mene razderala prekrivač te iznijela na svijetlo dana dijete koje ja nikada nisam bio, dijete zaslijepljeno sjajem“ (str. 135).
Ponajprije je čuo riječi „duhovni život“ koje izgovara osoba pored njega, osoba koja vidi nešto što on još ne može vidjeti. Upravo je shvatio da se ovdje „iznova obrušava lavina. … Ne otvara se nebo, ono se ruši na mene, iznenada se diže poput tihog sijevanja munje, iz kapele u kojoj se – kako sam to mogao slutiti? – ono nalazilo tajanstveno zatvoreno. Kako da to opišem… ? … Bio je to neuništivi kristal beskonačne prozirnosti, gotovo neizdrživog svjetla (samo jedan stupanj više uništio bi me), gotovo plave svjetlosti, … jedan drugi svijet takvog sjaja i gustoće da naš svijet pred njim tone u raspršene sjene nedosanjanog sna. To je stvarnost, to je istina, vidim je s tamne obale na kojoj sam još vezan. To je poredak u svemiru na čijem je vrhu, s one strane ovog blistavog zastora od magle, očevidnost Božja, očevidnost koja je sadašnjost, očevidnost koja je Osoba, Osoba Onoga kojega sam nijekao još prije jedne sekunde, kojega kršćani zovu Oče naš i čiju sam iskusio blagu dobrotu prema meni, nježnost s kojom se ne može usporediti nijedna druga, koja nije ona nježnost ponekad nazvanom pasivnošću, već aktivna, prodiruća nježnost koja nadilazi svu silu, koja je sposobna slomiti najtvrđi kamen i ono što je tvrđe od kamena – ljudsko srce.
Njen nadmoćni prodor prati radost koja nije ništa drugo nego klicanje čovjeka spašenog od smrti, radost brodolomca kojeg su pokupili na vrijeme, s tom razlikom svakako, da mi je tek u trenutku u kojem sam došao u susret spasenju, došlo do svijesti u kojem sam blatu tonuo, a da to nisam ni znao – te se pitam, ja koji sam još uvijek polovicom tijela zatočen u blatu, kako mogu u njemu živjeti, u njemu disati.
Istovremeno mi je bila darovana nova obitelj: Crkva, čiji je zadatak voditi me ondje kamo moram ići, jer postaje toliko jasno da mi je unatoč oprečnom bljesku ostao još jedan dio puta koji se može prijeći samo kroz preokret sile teže“ (str. 136-138).
Kada su napustili kapelu, Willemin je pri pogledu na prijatelja zapitao: „Što je bilo?“ A André je odgovorio: „Ja sam katolik“, i, kao da se bojao da se nije izrazio dovoljno jasno, dopunio: „apostolski, rimski“ (str. 139).
Sljedećih se mjesec dana iz dana u dan nalazio u čudu božanskog svjetla koje sve razumije, i još više: može sve voljeti, te u „osjećaju blage dobrote“ (str. 140) koju nikada nije zaboravio. Kako je svjetlo polagano blijedjelo, otvorio mu se drugi pristup istini kroz nastavu koja ga je pripremala za krštenje. Sve što je doživio učinilo mu se uvjerljivim, primio je s radošću i lakim pristankom. Samo jedno ga je iznenadilo: Euharistija – ne stoga jer bi mu se učinila neuvjerljivom, već stoga jer je božanska Ljubav pronašla ovaj jedinstven put da bi se objavila. Upravo je to pobudilo njegovo najveće divljenje, prije svega jer je Ljubav za to odabrala kruh, „jelo siromaha i najdražu hranu djece. Od svih darova kršćanstva ovaj je bio najljepši“ (str. 141).
Frossardovi roditelji su, naprotiv, ovaj veliki događaj u više pogleda doživjeli kao katastrofu. Ovaj buntovni i povremeno drzak, ali ipak posve normalan mladić, u roku jednog dana preobrazio se u „nježno dijete puno čuđenja“, kako on zapisuje, u dijete „prepuno ozbiljne radosti, čije se obilje moralo prelijevati u uznemirenu okolinu“ (str. 115). Roditelji su zamolili jednog prijatelja liječnika, ateista i uvjerenog socijalista, da procijeni ovu uspjelu, nepojmljivu promjenu. Nakon nekoliko razgovora s Andréom došao je do zaključka da se ovdje radi o djelovanju „milosti“; liječnik je o „milosti“ govorio kao o jednoj još neistraženoj bolesti. Smatrao je da nema razloga za ozbiljniju brigu, jer vjera ne dotiče razum. Takve krize u ovoj bi dobi trajale oko dvije godine, naposljetku bi prošle same od sebe i iza sebe ne bi ostavile nikakvu štetu.
Otac je pomirljivo primio ovu dijagnozu. No, unatoč svoj predviđenoj Andréovoj diskreciji, vijest o obraćenju morao je jednog jutra pročitati u krajnje desničarskim novinama, u kojima je bila podvučena primjedba da je njegov sin socijalističkom krugu prijatelja očito pretpostavio „društvo svetog Franje Asiškog“. Bijesni je otac odmah naslutio intrigu, u kojoj je politička desnica pomoću jednog „podmuklog svećenika“ podjarmila njegovog sina da bi tako zadala udarac ocu (str. 117). André mu jedno vrijeme nije smio stupiti pred oči; majka mu je donosila hranu u sobu. Nakon razgovora s liječnikom ove su se kaznene mjere ublažile. André, koji je tako rado dijelio svoju nutarnju uvjerenost i sreću te je „dao svima da ga oplijene“ (str. 118), obvezao se na šutnju iz obzira prema očevom položaju. Prije svega bio mu je zabranjen svaki utjecaj na mlađu sestru, koja se kasnije ipak obratila.
Ujutro bi André neopažen kliznuo iz kuće, te zajedno s Willeminom išao na ranu Misu. Osim njih dvojice u crkvi je većinom bilo samo nekoliko sjedokosih gospođa koje su za svoja klecala bile zalijepljene „kao na malim Jakovljevim ljestvama“ (str. 118). Frossard je smatrao, da možda upravo vjernosti ovih gospođa, vjernosti koje su se čvrsto držale iz generacije u generaciju, treba pripisati da je on u danom trenutku pronašao jednu toliko neokrnjenu religiju.
Obuzeo ga je osjećaj beskonačne zahvalnosti prema tim gospođama i prema svima koji su očuvali vjeru, sačuvali je za njega, kao i užas pri predodžbi da je religija „prije njegovog dolaska na svijet mogla nestati s lica zemlje“ (str. 119).
Preuzeto s: magnifikat.hr