Da je dostojanstvo sv. Josipa uistinu vrlo veliko, zaključujemo iz slijedećih činjenica:
- Iz njegove djevičanske ženidbe s bi. Djevicom Marijom.
- Iz njegovog očinstva prema božanskom djetetu Isusu.
- Iz njegovog položaja kao glave sv. Obitelji.
- Iz njegovog uvrštenja u hipostatski red.
- Iz njegove uske veze s Bogom.
- Ono je u neku ruku beskonačno.
- Očinstvo sv. Josipa nadvisuje dostojanstvom posvećujuću milost i blaženo gledanje Boga.
- Ono nadvisuje čast proroka, sv. Ivana Krstitelja, apostola i anđela.
Time što je sv. Josip bio pravi muž bi. Djevice Marije, nadalje time, što je on u nekom pravom i istinitom smislu otac božanskog Spasitelja te glava sv. Obitelji tako, te je zbog tih odlika pripadao hipostatskom redu, postavljeni su temelji i određeno pravilo, po kojem se prosuđuje uzvišeni položaj sv. Josipa u kraljevstvu Božjem te njegova svrhunaravna čast i dostojanstvo. Promotrit ćemo stoga još ukratko navedene temelje u svijetlu svrhunaravne Josipove časti i dostojanstva te navesti još neke druge momente, koji će nam u potpunoj slici pokazati svu uzviše-nost položaja sv. Josipa te dosljedno njegovu čast i dostojanstvo u kraljevstvu Božjem. Sv. Josip je bio i ostaje zauvijek muž bi. Djevice Marije: muž Marije, od koje je rođen Isus, koji je prozvan Krist (Mat. i, 16). Ova uzvišena ženidba jest prvi osnov i pravilo, po kojem se prosuđuje Josipova svrhunaravna uzvišenost i čast. Po ženidbi stupaju muž i žena u najužu vezu, što je možemo zamisliti među ljudima. ‘Oni ne postaju samo jedno tijelo ili jedno počelo novoga ljudskoga života nego i jedno .srce i jedna duša, te jedna, ne doduše fizička, ali moralna osoba. Ženidba donosi sobom zajedinstvo ne samo materijalnih nego i duhovnih i moralnih dobara. Budući pak da djevičanska Bogorodica zbog svoga materinstva Božjeg uzvišenošću i dostojanstva nadvisuje sve stvorene osobe, a sv. Josip jest uistinu njezin djevičanski muž, to je on po svojoj djevičanskoj ženidbi s njome nužno pridignut k njoj i k njezinom uzvišenom dostojanstvu i časti, kolikogod je to samo bilo moguće. Zato papa Leo XIII. u svojoj enciklici o sv. Josipu kaže: »Da je sv. Josip na osobiti način smatran zaštitnikom Crkve, a ova se od njegove zaštite i pomoći mnogo nada, uzrok je tome i posebni razlog, što je on bio muž Marijin i otac, kako se držalo, Kristov. Odatle izlazi sva njegova čast, milost, svetost i slava. Bez dvojbe dostojanstvo Matere Bažje 44 jest tako visoko, da ne može biti ništa veće stvoreno. Jer je pak sv. Josip ženidbenim vezom bio povezan s presvetom Djevicom, to je on do one uzvišene časti, po kojoj Bogorodica sve stvorene naravi daleko nadvisuje, bez dvojbe dopro bliže nego itko drugi. Ženidba je najme najuže zajedinstvo i sjedinjenje. Ona stoga iziskuje uzajamno zajedinstvo supruških dobara. Ako je dakle Bog sv. •Josipa odredio za muža Marijina, to ga je zacijelo postavio ne samo njezinim životnim drugom, svjedokom njezinog djevičanstva i zaštitnikom poštenja nego također, i to upravo po ovom ženidt-benom vezu, dionikom njezinog uzvišenog dostojanstva« (Enc. Quamquam pluries). Tako papa Leo XIII. Za bolje razumijevanje treba spomenuti ovo: Ženidba bi. Djevice i sv. Josipa imala je poslužiti utjelovljenju Božjeg Sina. Marija i Josip stupili su po Božjem nadahnuću u djevičansku ženidbu, da oni kao moralno počelo (sv. Josip samo kao moralno, a Marija i kao fizičko) sudjeluju dispozitivno, kao pripravni uzrok, kod ovog uzvišenog i čudesnog Božjeg djela. Ali ako su oni tako zajednički i usko povezani sudjelovali kod ispunjenja one uzvišene zadaće, tada ‘mora sv. Josip imati i udio> kod čudesnog uzdignuća Marijina u njezinoj beskonačnoj časti, koju joj kao Materi Božjoj priznavaju svi. Da su pak sv. Josip i bi. Djevica po božjem nadahnuću i odredbi ušli u djevičanski brak, očito je iz crkvenih dokumenata. Kaošto smo već prije čuli, kaže papa Leo XIII.: »Bog je dao Djevici Josipa za muža«. To je isto prije Leona Xni. snažno naglasio i papa Pijo IX. Njegovo apostolsko pismo, kojim daje propise za liturgijsko štovanje sv. Josipa kao jedinog općenitog zaštitnika Crkve, kaže: »Prešlavnog patrijarhu, za kojeg je Svemogući Bog pred svim svetima svojima htio ovdje na zemlji da bude prečisti i pravi zaručnik neokaljane Djevice Marije i mni-vani (putativni) otac jedinorođenog Sina i koga je za vjerno vršenje tako uzvišenih službi Bog obdario nada sve izvanrednim milostima: opravdano sv. Crkva, iza kako je na nebu okrunjen slarom i časti, časti najuzvišenijim kultom i iskazuje unutarnje poštovanje«. U istom apostol, pismu proširena je također liturgijska uporaba molitve za svetkovinu sv. Josipa. Ova molitva naglasuje osobito odabranje i postavljenje sv. Josipa za muža presv. Djevice i Majke Božje: »Bože, koji si po svome čudesnom promislu udostojao se sv. Josipa odabrati za muža svoje presvete Majke, daj, da koga kao zaštitnika poštujemo na zemlji, zavrijedimo imati kao posrednika na nebesima«. Posebno odabranje sv. Josipa za muža djevičanske Materen i Božje pripada dakle bez dvojbe k vjerskoj svijesti i vjerovanju Crkve. S njime dakako pripada toj svijesti i vjerovanju i uzvišeno dostojanstvo i čast sv. Josipa tako, da se on u tom obziru najviše približava Majci Božjoj i nadvisuje sve stvorene osobe: ljude i anđele. Naročito je rečena »stvorene osobe« zbog ljudske Kristove naravi, koja nije osoba, ali, kao što je posve razumljivo, nadvisuje u časti i dostojanstvu i blaženu Djevicu Mariju i sv. Josipa, jer je ona dionica beskrajnog veličanstva druge božanske osobe te joj se s tom osobom iskazuje najviši kult latriae (klanjanje). Drugi temelj i ujedno druga norma, koja određuje uzvišenu veličinu i bezgranično dostojanstvo sv. Josipa, jest njegovo očinstvo prema djetetu Isusu. Tko ovo očinstvo malo dublje promatra, ukazuje mu se ono kao nešto tako veliko i uzvišeno, da ga je samo beskonačna mudrost Božja, u svojoj bezgraničnoj ljubavi i milosrđu prema čovjeku, mogla izmisliti i ostvariti. Ovo je očinstvo dalo sv. Josip« sva prava, atribute i odlike pravog oca ne prema čistom čovjeku, nego prema božanskom djetetu Isusu. Sv. Josip bio je dakle u ovom obziru, kao otac djeteta Isusa, odraz i slika nebeskog Oca i njegov zamjenik na zemlji. Većeg pak uzvišen ja .čovjeka ne možemo zamisliti, kaošto je također neshvatljivo, da, žena može biti uzdignuta na čast i dostojanstvo Matere Božje. Po svome očinstvu sv. Josip je više uzdignut nego po svojoj djevičanskoj ženidbi. Uzvišenost ovog očinstva vidljivo nam se i jasno očituje u tome, što su Isus i Marija iskazivali Josipu poslušnost i poštovanje, budući da je on kao Marijin muž i otac dje-‘teta Isusa bio također glava sv. Obitelji. 45 Treći osnov i pravilo, koje određuje uzvišenost i veličinu sv. Josipa jest to, što je on bio glava sv. Obitelji. Funkcija glave sv. ‘Obitelji, ako je pravo promotrimo, tako je uzvišena, da s obzirom na čast i uzvišenost nadvisuje sve, što inače može od svrhunaravnih dobara biti čovjeku saopćeno i dano. Vječni Božji Sin, istoga bivstva :i gospodstva s Ocem i sv. Duhom, Otkupitelj i kralj ljudi, priznaje sa svojom sv. majkom auktoritet sv. Josipa te je podložan ne samo njoj nego i njemu. »I on im je bio podložan,« kaže sv. Pismo. Dakako on je bio opdložan samo po svojoj ljudskoj naravi i po svojoj ljudskoj volji. I to opet, kako je već rečeno, ne po strogoj dužnosti nego iz poniznosti i razloga primjerenosti te zato, da nam pokaže, kako se mora zakoniti auktoritet poštivati. Ova se pokornost nije dakako odnosila ni na njegovu bogočovječju otkupnu misiju, kaošto je to očito iz one zgode, kad se je božanski Spasitelj izgubio u hramu i tom prilikom nježno rekao roditeljima svojima: »Niste li znali, da meni treba biti u onome što je oca moga« (Lk. 2. 49). Ne smije se konačno ova ovisnost protegnuti ni na .zrelo muževno doba božanskog Spasitelja, budući da se obično kod ljudi u ovoj dobi poslušnost prema roditeljima ograničuje. Ali ipak kraj toga nije Isus nikada prestao roditeljima svojima iskazivati .djetinju odanost, poštivanje i ljubav, kaošto i sada na nebu njihovim molitvama i zagovoru iskazuje osobitu pažnju i obzir. No ipak’kraj sviju ograničenja, koja smo spomenuli, uzvišenje sv. Josipa kao glave sv. Obitelji jest nada sve čudesno. Čuli smo, s kojim začuđenjem o tom govori sv. Bernardo. Slično govori i kancelar Gerson, koga smo već spominjali. I sama Crkva izrazuje svoje začuđenje u versu: »Kralj kraljeva, Bog sam, vladalac svemira, na čiji mig drsce mnoštvo osuđenih, kome se nebo služeći klanja, tebi je podložan« (U himnu: Coelitum Joseph, decus). Kao četvrti temelj i pravilo, koje određuje uzvišenu čast i dostojanstvo sv. Josipa, služi nam njegova pripadnost hipostatskom redu, o kojoj je već bilo govora. — Svi ovi temelji i norme nijesu toliko stvarno nego više formalno među sobom različiti. Oni su među sobom ovisni tako, da jedna odlika izlazi iz druge: iz djevičanske ženidbe očinstvo, iz očinstva predstojništvo, glavarstvo u sv. Obitelji, a iz svih ovih odlika zajedno izlazi pripadništvo sv. Josipa svrhunaravnom redu hipostatskog sjedinjenja. No ipak zasebno promatranje ovih pojedinih odlika doprinosa većem objašnjenju i boljem shvaćanju same stvari. Da vidimo uzvišeno Josipovo dostojanstvo, iznijet ćemo još neke druge teološke razloge, koji se oslanjaju na jednu ili više spomenutih normi, koje smo postavili za određivanje Josipove časti i dostojanstva. Svrhunaravno je dostojanstvo i uzvišenost nekog čovjeka to veće, što je on uže povezan s Bogom, s Božjom uzvišenosti i dostojanstvom, ili što je u bližim odnosima s Bogom, jer se kroz tjesniju vezu i bliži odnos s Bogom prelijeva božanska uzvišenost i dostojanstvo i na stvorenu osobu. Ova biva to veći dionik božanskog dostojanstva, što je u bližem odnosu s Bogom. Zato Kristova ljudska narav imade apsolutnu i beskonačnu čast i dostojanstvo, jer je ona kroz osobno sjedinjenje s vječnim Božjim Sinom primljena u jedinstvo s ovom Božjom osobom i njoj je sasvim vlastita. Prečista Djevica Marija jest pak po svom prečistom materinstvu Božjem iza ljudske Kristove naravi najuže združena s Bogom, te tako imade ona iza Boga i Kristova čovještva najuzvi-šeniju čast i dostojanstvo. Ona na svojoj časti i dostojanstvu nadvisuje neizmjerno sve stvorene osobe. No iza bi. Djevice Marije nitko nije tako usko povezan s Bogom kao sv. Josip. On je čisti muž, zatim pravi, i ako ne tjelesni, otac božanskog djeteta Isusa, glava sv. Familije. On s Marijom pripada redu hipostatskog sjedinjenja, kome osim Marije i njega nitko od stvorenih osoba ne pripada. Dakle moramo dosljedno zaključiti, da sv. Josip nadvisuje u svrhunaravnoj časti i dostojanstvu sve stvorene osobe, sve anđele i svece, jer samo on i Majka Božja pripadaju hipostatskom redu. Ovo svrhunaravno dostojanstvo i uzvišenost sv. Josipa jest relativno beskonačno. Da to objasnimo potrebno je, da malo bolje promotrimo očinstvo sv. Josipa prema djetetu Isusu. Dostojanstvo oca stoji u odnosu s prirođenom časti i dostojanstvom njegova sina. To jest, što je veće naravno dostojanstvo i čast njegovog sina, to je veća i 46 njegova čast i dostojanstvo. No sv. Josip je po Božjem svrhunaravnom određenju i promislu određen i podignut da bude otac djetetu Isusu. Stoga se i dostojanstvo njegova očinstva mjeri prema prirođenom dostojanstvu božanskog djeteta Isusa. Dostojanstvo pak i uzvišenost djeteta Isusa, jer je on naravni Sin Božji i .pravi Bog, jest u pravom smislu naprosto beskonačno. Dakle je i očinsko dostojanstvo prema božanskom djetetu Isusu na neki način ili relativno beskonačno. To jest sv. Josip posjeduje kao pravi otac Božanskog Spasitelja takovu svrhunaravnu uzvišenost i dostojanstvo, kakvo ne pripada nijednoj ljudskoj osobi izuzevši bi. Djevicu Mariju, koja se zbog svoje veće i uže veze s Bogom, to jest zbog sVoje uže veze s božanskim djetetom Isusom, još više nego sv. Josip približuje Bogu po svrhunaravnoj časti i dostojanstvu. Kaošto dakle Marijino majčinsko dostojanstvo u beskonačnoj mjeri nadvisuje svako drugo majčinsko dostojanstvo, tako i očinstvo sv. Josipa na isti način nadvisuje svako drugo očinstvo. Za bolje razumijevanje ove tvrdnje treba spomenuti, da bogoslovi na analogan način običavaju govoriti o neizmjernosti teškog grijeha kao uvrede Božje. Svoje dokazivanje oslanjaju na opće priznato načela, da je uvreda u svojoj vrsti to teža, što je veće dostojanstvo uvređene osobe. Budući dakle da se teškim grijehom vrijeđa neizmjerno veličanstvo i uzvišenost Božja, to odatle slijedi, da je teški grijeh, promatran kao uvreda Božja, u ovom obziru, to jest kao uvreda Božja, relativno neizmjeran. To znači, da teški grijeh sve druge uvrede, koje se zbivaju među ljudima, na nesravnjivi način nadvisuje. Protiv dokazivanja relativne beskonačnosti očinskog dostojanstva sv. Josipa prema djetetu Isusu moglo bi se prigovoriti, da sv. Josip nije ništa od sebe pridonio k beskonačnoj časti djeteta Isusa, pa prema tome i k svome vlastitom očinskom dostojanstvu. Istina je doduše, da sv. Josip nije apsolutno ništa doprinio k beskonačnom dostojanstvu djeteta Isusa, ali on je kao što smo vidjeli pridonio k ostvarenju čovječjeg bivstvovanja djeteta Isusa te je po tom pridonio k ,sticanju svojeg čudesnog očinstva. Kraj toga se je on svojim velikim zaslugama i svetošću dostojno spremao da bude ljudski otac djetetu Isusu, na analogan način, kao što se je Mati Božja, njegova presveta zaručnica, spremala na materinstvo Božje. Očinstvo sv. Josipa nadalje nadvisuje svojim dostojanstvom i samu posvećujuću milost i blaženo gledanje Boga. Da to dobro shvatimo, spomenut ćemo tek nešto. Ovdje se ponajprije ispoređuje samo čast i dostojanstvo, koje s jedne strane donosi sobom očinstvo sv. Josipa, a s druge strane posvećujuća^milost i blaženo gledanje Boga. Ne ispoređuju se ovdje fizičke savršenosti niti sposobnosti usrećiti čovjeka ili anđela. U pitanju je dakle samo čast i dostojanstvo, koje s jedne strane donosi sobom očinstvo sv. Josipa, a s druge strane posvećujuća milost i blaženo gledanje Boga. Nadalje treba spomenuti, da očinstvo sv. Josipa u izloženom smislu sadrži u sebi posvećujuću milost u koliko zahtjeva, da subjekt takvog očinstva nužno mora imati milost. Spomenuvši ovo kažemo: Posvećujuća milost čini svoj subjekt formalno posinkom Božjim, dok očinstvo, koje je dano sv. Josipu, čini njega istinitim i pravim, iako ne tjelesnim, ocem djeteta Isusa. No pravo i istinito, iako ne tjelesno nego samo u neku ruku duhovno očinstvo prema djetetu Isusu, jest nešto više i uzvišenije nego iposinstvo, kao što je i osobni otac među ljudima nešto vise i odličniji nego posinak. Za objašnjenje treba da još nešto spomenemo. Sva uzvišena vrijednost posinstva Božjeg stoji bitno u tome, da po njemu posjednik milosti ili posinstva Božjeg dobiva pravo na dioništvo u gledanju Boga, koje po prirodi pripada samo Bogu. No ovo pravo po prirodi stvari pripada jpravom ocu vječnog Božjeg Sina, sv. Josipu, mnogo vile nego posinku. S pravim je očinstvom >sv. Josipa conaturaliter, po prirodi stvari spojeno, da mu pripada pravo na nebeska dobra. Ne smeta, što je on otac samo ljudske naravi, koju je uzeo Božji Sin. Naprotiv baš to govori još više za pravo sv. Josipa, jer nam je Otkupitelj baš svojim trudom i trpljenjem u ljudskoj naravi stekao nebeska dobra. Budući da je Sin Božji sebe sama darovao kao sina i sv. Josipu i bi. Djevici Mariji, to je on ovim svojim očinstvom i materinstvom presvetim 47 roditeljima dao i pravo na nebeska dobra. Ovdje više nego igdje vrijedi riječ apostola: i»Kako dakle neće s njime sve darovati nama?« (Rim .8, 32)- Kao dokaz, da očinstvo sv. Josipa kaže i sadrži u sebi veću čast nego posvećujuća milost, navest ćemo ovdje ono, što iznosi Suarez, da pokaže, kako je čast i dostojanstvo materinstva Božjeg bi. Djevice Marije neprispodobivo više i veće negoli je čast i dostojanstvo, koje je dano čovjeku po posvećujućoj milosti i blaženom gledanju Boga. On kaže: »Kaošto čovječanstvu Kristovu zbog hipostatskog sjedinjenja pripada najveća milost i slava, tako zbog Božjeg materinstva pripada Djevici na svoj način velika neka punina milosti. S ovog je dakle raizloga dostojanstvo matere Božje na neki način razlog i počelo dostojan’stva milosti, koju na neki način po odredbi Božje providnosti Materinstvo Božje sadrži na odličan način (eminenter). iStoga je u ovom obziru ova čast majčinstva uzvišenija, te se mora Smatrati naprosto većini dobročinstvom, da je Djevica izabrana za majku Božju nego da je na ,,-pr. Petar odabran za slavu, jer ono odabranje (za majčinstvo) sadrži u sebi ovo odabranje za slavu virtualno i na odličniji način (D. 1. s. 2. n. 7). Sve ovo analogno vrijedi i za sv. Josipa. Da pak dostojanstvo i čast sv. Josipa nadvisuje čast i dostojanstvo apostola i sv. Ivana Krstitelja, očito je iz toga, što, kako smo vidjeli, ni apostoli ni sv. Ivan Krstitelj ne pripadaju hipostatskom redu.
Dr. Stjepan Bakšić