Pet puteva (lat. Quinque viæ) u Tome Akvinskoga predstavlja pet argumenata za Božju egzistenciju koje je napisao u svom magnus opusu Suma teologije.

1. Prima Via: Argument iz kretanja

2. Secunda Via: Argument iz uzročnosti

3. Tertia Via: Argument iz kontingencije

4. Quarta Via: Argument iz stupnjeva savršenosti

5. Quinta Via: Argument iz svrhovitosti (teleloški argument)

Svih pet puteva se generalno smatra kozmološkim dokazima Božje opostojnosti, od kojih su neki samo različito formirani iz Aristotelove Fizike. Toma nije smatrao Anselmov ontološki argument kao valjan, te je iznio svojih pet aposteriornih argumemata.

1. Argument: Prima Via Sve što vidimo u svijetu se kreće, tj. razvija. A sve što se kreće ima nešto što uzrokuje to kretanje, odnosno tu promjenu. Jedno kretanje uzrokuje drugo kretanje, to ne može ići u beskonačnost, što znači da mora postojati Prvi pokretač koji pokreće sve ostalo. To je Bog.

Ovo je Aristotelov argument protiv beskonačnog kretanja, tj. uzročnosti koju on zove Nepokrenuti pokretač (grč. ὃ οὐ κινούμενον κινεῖ, lat. primum movens). Odnosno mora postojati Uzrok svega postojećeg koji za svoje postojanje nema uzrok. Već je sam u sebi uzrok. Treba spomenuti da pod „kretanje“ Akvinski ovdje ne misli kretanje kao takvo. Već Aristotelovo shvaćanje napretka predmeta, odnosno razlika između akta i potencije. Što čini Boga čistim aktom. (lat. Actus purus)

2. Argument: Secunda Via Drugi argument počinje od stvaranja iz ničega i uzroka uopće. Naime, sve što postoji ima svoj uzrok. To znači da stvari ne dolaze u svoje postojanje iz ničega, već ih nešto uzrokuje. Npr. roditelji su uzrok svoje djece, itd. Taj uzrok opet ima svoj uzrok nastajanja, jer stvari ne mogu iz ničega nastati se kretati (lat. ex nihilo), već za sve što postoji mora biti uzrok. Ta uzročnost ne može ići u beskonačnost, to znači da mora postojati logička uzročnost, koja za svoje postojanje ne mora imati uzrok. To jest, ona postoji sama za sebe. To je Bog.

Svijet nije beskonačan, jer onda ne bi bilo objašnjenja za ništa, a i Objava nam govori kako je Bog stvorio svijet. To znači da mora postojati prvi uzrok koji je uzrok svega drugog. Taj uzrok je Bog. Toma je služeći se Aristotelovom filozofijom nastojao objasniti kako stvari ne mogu tek ići u beskonačno, već za sve mora postojati uzrok, taj proces uzroka i posljedice ne ide u vječnost, jer onda ništa ne objašnjava i onda se dolazi do nužne konkluzije da Boga postoji.

3. Argument: Tertia Via U svijetu postoje stvari koje su konačne (kontingentne, slučajne) i koje su nužne. Kontingentne stvari postoje, ali su mogle i ne postojati, tj. njihovo postojanje zavisi od drugoga bića. Ali kada bi sva bića bila takva onda ništa ne bih postojalo, to znači da mora postojati biće koje je nužno. Odnosno da njegovo postojanje ne zavisi od ikoga drugog. To biće je Bog.

Za razumjevanje arugmenta potrebno je razumjeti Descarteov i Leibnizov pojam supstancije. To je stvar koja postoji sama po sebi. Takav je i Bog. Sve što postoji, a nije Bog propada, umire, i kao takvo nije nužno biće. Jer moglo je i ne postojati. Baš zato mora postojati biće koje stoji samo po sebi. Odnosno da je njegova esencija upravo i njegova egzistencija. To jest Bog.

4. Argument: Quarta Via Svugdje u svijetu vidimo stupnjeve savršenosti i različitost kao takvu koja se vidi u boljem i gorem. Neki cvijet je ljepši od drugog, neka životinja je bolja u preživljavanju od druge. Netko je pametniji od nekoga drugog, itd. U tom svijetu mora postojati biće koje ima sve savršenosti, u onom analognom smislu shvaćanja savršenosti. Npr. u sobi gdje ima puno ljudi, netko mora biti najviši. Argument ima dosta preuzetoga od Platona, iako Toma nije bio platonst. Argument je zapravo jedna od verzija Aselmovog argumenta iz Proslogiona.

5. Argument: Quinta Via Vidimo u prirodi ne-inteligentna bića koja se obično ponašaju. To ne može biti slučaj, jer da jest, ona ne bih slijedila određeni red, tj. zakonitost kakvu životinje obično slijede. Slučaj rađa slučaj. Ako je njihovo postojanje slučajno i njihovo ponašanje bih trebalo biti također. To znači da njihovo ponašanje mora biti predodređen. Ali to ne može biti od njih samo zato što su one ne-inteligentna bića. To znači da njihovo ponašanje mora biti predodređen od nekoga bića koje je inteligentno. To je Bog.

Ovdje Toma misli i na prirodne zakone kao takve. Nemoguće je da su oni nastali kao plod slučaja, jer ukoliko je to istina ne bih bili zakoni. Ne bih ih se mogli predvidjeti. Nego mora postojati neko biće koje je te prirodne zakone stvorilo. On to podrazumjeva kao Bog. Ovo je veoma aktualan argument bio za vrijeme Znanstvene revolucije i ujedno je imao svoj utjecaj na istu. Nije slučajno da se znanost kakvu danas znamo; u obliku eksperimenta (Francis Bacon), razvila upravo u kršćanskoj Europi. Razlog tomu jest ovakav: Bog je stvorio sve vidljivo i nevidljivo. U vidljivo spadaju životinje, ljudsko tijelo, prirodni zakoni, mora, vrijeme, itd. To znači da je prirodni svijet Božja kreacija, a najbolji način za proučavanje Boga, jest prouačavanje njegove kreacije. Nije slučajno da su svi novovjekovni znanstvenici bili ujedno i veliki vjernici koji su pisali teološka dijela, najpoznatiji među njima jest Isaac Newton.

Preuzeto s: wikipedia.org