Divan cvijet franjevaca kapucina darovan je Crkvi u svetu svećeniku, koji je desetljećima služio Bogu i narodu kao ispovjednik u gradu sv. Antuna – Padovi.
Riječ je o sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću, koji je ugledao svjetlo dana 12. svibnja 1866. u Herceg Novom, u Boki kotorskoj.
Istog je dana kršten i dobio ime Bogdan Ivan.
Njegovi roditelji Petar i Dragica
potječu iz Zakučca kraj Omiša, gdje mu je podignuto svetište u čast.
Obitelj je malom Bogdanu Ivanu bila škola molitve. Kao dječak s ocem je svakog dana išao na sv. misu i pristupao na sv. pričest, što je u ono doba bilo neobično.
Ušao je 2. svibnja 1884. u kapucinski novicijat i dobio ime Leopold.
Položio je g. 1888. doživotne zavjete, a g. 1890. zaređen za svećenika.
Iako je bio niska stasa, bio je velika duha.
Od g. 1906. do 1942., s kraćim prekidima bio je u Padovi ispovjednik. Imao je
goruću želju djelovati u svojem rodnom kraju kao misionar, koji bi se žrtvovao za jedinstvo s pravoslavnom braćom. Stoga je molio svaki dan za jedinstvo kršćana. No, Bog je imao drugi plan. Njegovo misionarsko polje djelovanja ostala je Padova. Stotinama tisuća ljudi u svojoj maloj ćeliji ispovjedaonici posredovao je mir u duši i pomirenje s Bogom i Crkvom.
Resio ga je dar čitanja srdaca i prorokovanja.
Bog mu je dao vidjeti mnogo toga što je ljudskim očima i zemaljskoj spoznaji skriveno.
Često je i po 15 sati sjedio u ispovjedaonici, koju su pohađali ljudi svih staleža. Desna ruka, kojom je dijelio odrješenje, ostala mu je neraspadnuta.
Noću nije počivao više od 4 sata.
Malo je razgovarao s ljudima, ali puno s Gospodinom.
Žarko je ljubio euharistijskog Otkupitelja, pa bi se za sv. misu pripremao jednosatnim razmatranjem.
Posebnu ljubav iskazivao je bl. Djevici Mariji, koju je nazivao svojom „Gospodaricom“. Zapisao je već g. 1927. kako čvrsto vjeruje da je ona kao
”suotkupiteljica” ljudskog roda posredni izvor svake milosti. Neumorno joj se
obraćao za zagovor i preporučivao svojim pokornicima da joj se utječu. U njezine ruke stavljao je najteže probleme svoje i svojih „prijatelja ispovjedaonice“. Čak joj je i kratka pisma pisao. Tko ne zna da su njegova, lako bi mogao pomisliti da su nekog djeteta, jer su tako nevina
i iskrena. Gospinu sliku ukrašavao bi često cvijećem. Njegove posljednje riječi na bolesničkoj postelji bile su: „O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo!“
U Gospodinu je usnuo 30. sprnja 1942. U Padovi, a blagdan mu je u Crkvi u Hrvata 12. svibnja, na rođendan.
Sv. Leopold primjer je euharistijskog života, mira s Bogom i svim ljudima te
djetinjeg odnosa prema Gospi.
Potaknuti činjenicom da je bolovao od raka jednjaka, talijanski biskupi proglasili su ga zaštitnikom onkoloških bolesnika oboljelih od tumora, a vedrinom duha i povjerenjem u Božju dobrotu postao je uzor i zagovornik mnogim liječnicma, bolesnicima i njihovim obiteljima.
Fra Ante Ivan ROZIĆ